To je životna ispovijest čovjeka koji je, kao i toliki milioni Jugoslovena, s ratom i raspadom zemlje izgubio zavičaj. Kroz pričanje sopstvenog života on vlastitoj sudbini pokušava dati neki okvir i neki smisao. Priča s jedne strane konkretna i jedinstvena, ali s druge, čini mi se, laka za empatijsku identifikaciju.
Ovako na početku razgovora za “Vijesti” opisuje svoju knjigu “Limeni lijes za Zaimović Zejnu” pisac, prevodilac i publicista, Muharem Bazdulj. Novu knjigu predstavio je u okviru Regionalnog festivala knjiga i pisaca BOOKA 2024. Bazdulj smatra da su književni susreti, kao što je BOOKA, korisni. Bazduljeva knjiga “Limeni lijes za Zaimović Zejnu” našla se u užem izboru za 71. Ninovu nagradu za roman godine.
“Sve manifestacije koje organizuju tu formu događaja gdje se pisac sreće sa čitaocima imaju svoju korisnu funkciju”, objašnjava on.
Knjiga koju je predstavio bavi se temom koju Balkan razumije. To poluostrvo je mjesto gdje se istorija i fikcija često prepliću. Ipak, Bazdulju je ta pojava inspirativna i u književnom smislu ga nimalo ne frustrira.
“Balkan je kao Bogom dan za književnost. Ako me neke stvari, koje se pežorativno opisuju kao “balkanske” ponekad i nerviraju, to je više u svakodnevnom životu nego u kontekstu književnosti”, poručuje pisac.
Bazdulj otkriva odakle dobija inspiraciju za pisanje, govori o javnom angažmanu kroz publicistiku, temama koje prožimaju njegov rad, regionalnoj književnoj sceni...
“Volim argumentovanu kritiku. Nažalost, u našim krajevima prečesto mnogo više ima ad hominem kritizerstva”
Vaš književni opus je raznolik i obuhvata romane, eseje, priče i kolumne. Kako birate teme kojima ćete se baviti? Da li su one više rezultat trenutne inspiracije ili dubljeg promišljanja o aktuelnim društvenim i kulturnim pitanjima?
I jedno i drugo, s tim što je vjerovatno i ono što Vi zovete trenutnom inspiracijom rezultat pomnog podsvijesnog promišljanja nekog fenomena koji onda, naoko iznenada, izroni pred svijest. Kao u onoj dosjetci mladog Hemingveja: sve teme se pojavljuju najprije postepeno, a zatim odjednom.
Mnogi Vaši tekstovi se dotiču pitanja identiteta i granica, kako ličnih tako i geografskih. Da li Vas ti motivi i dalje fasciniraju ili vidite da se Vaša interesovanja mijenjaju?
Neke teme ostaju konstantno prisutne, neke se mijenjaju, kod nekih se mijenja perspektiva.
Da li su reakcije publike na Vaše tekstove, bilo književne ili publicističke, ikada promijenile Vaše viđenje teme kojom ste se bavili?
Mislim da ne. Ne mogu da se sjetim, barem u ovom trenutku.
Vaš stil pisanja se često opisuje kao spoj elegancije i jednostavnosti. Koji autori su najviše uticali na Vaše formiranje kao pisca?
Mnogo ih je: Andrić, Kiš, Oster, Encensberger, Emanuel Karer, Ismail Kadare…
Vaši likovi često nose univerzalne poruke kroz lokalne priče. Da li mislite da je književnost sa ovih prostora još nedovoljno prepoznata u tom univerzalnom smislu?
Teško je tu biti realističan. U poređenju sa kulturama s približnim brojem govornika istog jezika, mi nismo ni u tom smislu ni najbolji ni najgori, da tako kažem. Pomalo je paradoksalno, ali u današnjoj generaciji vjerovatno ima više prevoda na velike strane jezike nego u vrijeme Jugoslavije. Cinično zvuči, ali više je država, pa svaka može “gura” neke “svoje” pisce, a neki se ipak “probiju” i sami. Tako da sigurno ima prostora za i veću afirmaciju, ali ne treba nužno ni previše jadikovati.
Šta mislite o književnoj sceni u regionu? Da li vidite pomake ka većoj međusobnoj saradnji i afirmaciji regionalnih autora na globalnom planu?
Čini mi se da je to, nažalost, prečesto nekakva programska administrativna stavka “prekogranične saradnje”, nego stvarna smislena saradnja i preklapanje scena. Ima izuzetaka, naravno.
Kako doživljavate recepciju svojih djela među čitaocima na Balkanu, a kako u širem, internacionalnom kontekstu?
Imam prilično brojnu i posvećenu publiku u Srbiji. Vrlo slično je u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj, u posljednjih nekoliko godina, nisam objavljivao knjige kod tamošnjih izdavača, a kod njih se slabije distribuiraju knjige iz Srbije, pa je moguće da je tamo interes opao u odnosu na neka prethodna vremena. U Makedoniji takođe imam sasvim pristojan broj čitalaca. U inostranstvu sve zavisi od tajminga pojavljivanja prevoda. Meni je četiri-pet knjiga prevedeno na engleski, pa imam neku recepciju u SAD i Velikoj Britaniji. Dvije knjige su se pojavile na njemačkom. Roman “Koncert” je prošle godine solidno prošao u Francuskoj. Bilo je dobrih reakcija na pojedine knjige i u Poljskoj ili Bugarskoj. Sve to prija, ali mi se opet čini da je se primarno piše za čitaoce s kojima dijelimo jezik.
Knjiga Muharema Bazdulja “Limeni lijes za Zaimović Zejnu” bavi se temom koju Balkan razumije. To poluostrvo je mjesto gdje se istorija i fikcija često prepliću. Ipak Bazdulju je ta pojava inspirativna i u književnom smislu ga nimalo ne frustrira.
Da li imate neki idealan profil čitaoca kome se obraćate dok pišete, ili pišete prvenstveno za sebe?
Čujte, može da se piše za sebe, ali nema previše smisla objavljivati za sebe. Kad odlučim da objavim knjigu, sigurno imam na umu i neke konkretne čitaoce, a i neki “foto-robot” ljudi koji vole moju književnost.
Koja vam je knjiga ili tekst najdraži i zašto? Da li postoji nešto što biste voljeli da pišete, a još niste imali priliku?
To se mijenja kroz vrijeme, ali, recimo, volim “Lutku od marcipana”. Tu mi je, ponekad mi se čini, uspjelo da se najviše približim onome što sam zamišljao kad sam knjigu u mislima sklapao. Što se drugog dijela pitanja tiče, ima novih izazova, ali zarad nekog praznovjerja, da ne preciziramo. Možda za koju godinu bude prilika da baš o tome pričamo.
“Planiram, akobogda, što se kaže, da nastavim i utabanim stazama, ali takođe i da probam utabati neke nove”
Kao publicista poznati ste po oštrom i analitičkom pogledu na društvo i politiku. Kako balansirate između književne umjetnosti i javnog angažmana kroz publicistiku?
To su dvije slične djelatnosti, ali se one ne miješaju previše. Kao što imate pisce koji su univerzitetski profesori, pa oni naučne članke i beletristiku pišu iz različitih registara, slično je i za pisce, koji su u to i publicisti i novinari.
Koliko vam publicistički rad pomaže u oblikovanju književnog stila? Da li su vam tekstovi za medije možda početna tačka za književne ideje?
Kao što rekoh maloprije, tu nema previše miješanja. Ono što se zna desiti je da, recimo, kod istraživanja za neku publicističku temu slučajno naiđete na detalj “potentan” za književnu upotrebu. To je, recimo, primjer neke “pomoći” na koju aludirate.
Vaši eseji i kolumne često izazivaju kontroverze. Kako reagujete na kritiku? Da li ona podstiče vašu kreativnost?
Volim argumentovanu kritiku. Nažalost, u našim krajevima prečesto mnogo više ima ad hominem kritizerstva.
“Pisac kao osoba kojoj ljudi vjeruju kroz političke tekstove posreduje svoju viziju društvene stvarnosti. Ja niti sam neki pobornik vlasti, niti sam opozicioni aktivista. U dijelu srpske javnosti postoji banalna simplifikacija da se apsolutno svi društveni problemi mogu adresirati na jednu jedinu osobu. Čim pokušavate imalo da nijansirate stvari sa rubova tog spektra će vas optužiti za ‘nekritički odnos’ (...)”
Često komentarišete složene društvene teme. Kako vidite ulogu pisca u vremenu političkih i društvenih previranja? Nerijetko Vam pripisuju nekritički odnos prema vlasti u Srbiji, pogotovo prema predsjedniku Vučiću, kako to komentarišete?
Pisac kao osoba kojoj ljudi vjeruju kroz političke tekstove posreduje svoju viziju društvene stvarnosti. Ja niti sam neki pobornik vlasti, niti sam opozicioni aktivista. U dijelu srpske javnosti postoji banalna simplifikacija da se apsolutno svi društveni problemi mogu adresirati na jednu jedinu osobu. Čim pokušavate imalo da nijansirate stvari sa rubova tog spektra će vas optužiti za “nekritički odnos”. Koga zanima moja stvarna pozicija, može lako naći moje tekstove i o, primjera radi, demonstracijama poslije masakra u školi “Vladislav Ribnikar” prošlog proljeća i o padu nadstrešnice u Novom Sadu prije mjesec i po dana i sami vidjeti koliko su ti tekstovi tobože “nekritički”. Isto važi i za moje TV nastupe na te i druge teme.
Možete li nam otkriti nešto o svojim trenutnim projektima? Radite li na novom romanu, zbirci eseja ili nekom drugom formatu?
Radim paralelno na više stvari, ali ne bih još detaljisao.
Kakve su Vaše ambicije za budućnost, kako u književnom tako i u publicističkom radu? Imate li želju da eksperimentišete s novim žanrovima ili medijima?
Planiram, akobogda, što se kaže, da nastavim i utabanim stazama, ali takođe i da probam utabati neke nove.
Bonus video:
