Za nju je ključ svega osjećanje slobode. Ne dopušta sebi da bude zarobljena ni u čemu - niti u spostvenoj fantaziji, niti u standardima šta se smije, šta ne, a još manje u matriksu toga šta se od nje očekuje. Igra se, zabavlja se i uživa, kad god može, ide publici na noge, i - kad je dobro raspoložena - kao na nedavnoj večeri u Podgorici, recituje nadahnuto svoju poeziju svojim čitaocima.
Tako zvuči životni moto Mirjane Bobić Mojsilović, koja naglašava uzbudljivost, a ne strah od onog šta donosi sjutra. Mirjana Bobić Mojsilović je u okviru ovogodišnjeg izdanja festivala knjige i pisaca BOOKA, promovisala novi roman “Sazvežđe svitaca”.
U razgovoru za “Vijesti” govori o umjetnosti, svom kreativnom procesu i knjigama, i dijeli svoja razmišljanja o savremenom svijetu, njegovim brojnim problemima i krivim srastanjima, ljubavi i slobodi.
Često spajate književnost s drugim formama umjetnosti. Kako taj multidisciplinarni pristup utiče na Vašu kreativnost?
Sigurno joj pomaže. Ključ svega je osjećanje slobode - ne dopuštam sebi da budem zarobljena ni u čemu - niti u spostvenoj fantaziji, niti u standardima šta se smije a šta se ne smije, još manje u matriksu šta se od mene očekuje. Igram se, zabavljam se i uživam, i to mi niko ne može oduzeti. Danas roman, sjutra slikanje, prekosjutra poezija, sljedeće nedjelje učim da heklam.
Vaše knjige već godinama privlače pažnju čitalaca širom regiona. Šta smatrate ključem te dugogodišnje povezanosti s publikom?
Moji romani bave se savremenim životom. Moji likovi su ljudi poput nas, izgubljeni u informatičkom svemiru, u svemiru strahova, snova i nadanja, ponekad uplašeni i krhki, ponekad bijesni, narcisoidni i nesavršeni. Možda je ključ u tome. Liče na mene i na moje čitaoce.
Na književnom festivalu BOOKA okupljaju se autori različitih stilova i žanrova. Kako vi doživljavate književne festivale i koliko su važni za promociju pisane riječi?
To je uvijek divna prilika, kao uostalom i sajmovi knjiga, da se pisac sretne sa svojom publikom. Sa druge strane, to je prilika i čitaocima da vide uživo svog pisca. Mislim da se upravo u tim kratkim i sadržajnom susretima događa magija. Tu se odlučuje da li će nas voljeti. Tu i mi i oni možemo da vidimo ima li uzajamne razmjene energije, ima li uzajamne inspiracije. I još nešto, moje uvjerenje je da pisac mora i treba da, kad god može, ide čitaocima na noge.
Vaši romani poput ”Dnevnik srpske domaćice”, ”Traži me”, i ”Ono sve što znaš o meni” istražuju složene odnose, unutrašnje borbe i svakodnevne izazove. Koji od ovih romana vam je bio najizazovniji za pisanje i zašto?
Svaki je bio izazovan na svoj način. S obzirom na to da mi je “Dnevnik srpske domaćice” bio prvi roman mislila sam da mi je to bilo najteže. Ali, ne. Svaki sljedeći je sve veći izazov, jer se trudite da ne spustite standarde u odnosu na prethodni roman. Ranije mi je bio najveći izazov da nijedan sljedeći moj roman ne liči na prethodni, da se po svemu razlikuje, a najviše po stilu, konstrukciji priče. Zato i imam tri romana koji su napisani u muškom rodu. Danas, čini mi se, poslije toliko knjiga, pozorišnih predstava i serija, najveći mi je izazov da izaberem temu koja je potpuno nova. Sa “Sazvežđem svitaca” mi je to u potpunosti uspjelo.
U zbirci poezije ”Obećao si mi” otkrivate intimniji i emotivniji ton u odnosu na Vaše prozne radove. Kako biste opisali razliku u kreativnom procesu između pisanja poezije i romana?
Poezija je direktan prenos duše. Ona je izraz neke duboke intimne muzike, nekog tihog, ličnog džeza. U poeziji mora da bude muzike i slika, a nikako ne treba da bude logike. Što je poezija ličnija i intimnija, to ona jače djeluje i više postaje svačija. Pripada svima. O tome mi svjedoči i jedna zanimljiva činjenica - moje pjesme iz ove zbirke. U publici ih pojedini recituju zajedno sa mnom, gdje god da odem.
Roman ”Happy End” često se spominje kao djelo koje na poseban način govori o potrazi za smislom i ljubavlju. Kako ste došli na ideju za ovaj roman i kako ga vidite u kontekstu svog cjelokupnog književnog opusa?
Pa to je moj prvi “ljubavni roman”. Bilo mi je zanimljivo, izazovno i duhovito da napišem “ljubavni roman”. Inače, tema ljubavi je kod nas oduvijek bila prokazana. Dakle, pokušala sam da se poigram ne samo sa temom i žanrom, već i sa sobom kao autorkom takvog štiva. Međutim, ispalo je to mnogo bolje nego što mi je bio prvobitni plan. To jeste ljubavni roman, ali i u njemu, kao i u svim ostalim mojim romanima, u stvari, moji junaci se vrzmaju oko biblioteka i knjiga. Njihove živote, obrni-okreni, uvijek spasava neka knjiga - koju su čitali ili koju su napisali.
Vaša zbirka priča ”Baba, nemoj ništa da me pitaš” bavi se univerzalnim temama kroz intimne priče pojedinaca. Šta vas je inspirisalo da se upustite u pisanje kratkih formi, i da li vam one pružaju drugačiju vrstu slobode u pisanju?
Radoznalost. Ponekad nemate volju da pravite dugačku ekspoziciju kao u romanu. Sa druge strane, pisanje kratke forme takođe je izazov.
U romanu ”Azbuka mog života” istražujete univerzalne teme ljubavi, gubitka i sudbine kroz priču o razvodu braka. Kako ste došli na ideju za ovu knjigu i šta mislite da je ključ njenog uspjeha kod čitalaca?
Napravljena je i vrlo uspješna i visokoocijenjena serija “Azbuka našeg života”, po mojim romanima “Azbuka mog života” i “Muška azbuka”. To je priča o pošasti današnjice: o razvodu braka. Pisana je u dvije knjige - iz ženskog i iz muškog ugla. Forma je neobična, vrlo neobična, kao slaganje kolaža jednog života, koji liči na sve naše živote. Izgleda da je poetičnost romana, sa jedne strane, i tačna analiza lakoće sa kojom odustajemo, ono što je oduševilo čitaoce. Da dodam da je druga sezonu serije “Azbuka našeg života” dopunjena mojim romanom “Tvoj anđeo čuvar”, to je priča o drugoj pošasti današnjice: o patološkoj ljubomori i epidemiji narcizma, o manipulaciji i psihičkom zlostavljanju koje je danas toliko često.
U djelima kao što su ”Traži me” i ”Ono sve što znaš o meni”, često osvjetljavate unutrašnje svjetove žena. Da li su teme poput ljubavi, gubitka i samospoznaje nešto što smatrate neiscrpnim u svom radu?
U stvari, svi mi samo želimo da budemo voljeni. Želimo da nekako istinski zavolimo sebe. Takođe želimo i da nas drugi vole, bez obzira na to da li smo muškarci ili žene. Ponekad nam je svima potrebna samo jedna dobra rečenica da bismo mogli da nešto uradimo sa svojim životima.
Vaša djela se često doživljavaju kao spoj duboke introspekcije i univerzalnih tema. Da li planirate da se u budućim radovima posvetite potpuno drugačijim temama ili žanrovima?
Ne znam. Za sada još uvijek istražujem potencijalne teme za moj sljedeći roman.
Pored književnosti, poznati ste i po svom slikarskom radu. Na koji način slikarstvo i književnost utiču jedno na drugo u Vašem stvaralaštvu?
Moje slike su priče. I moje priče su slike. U stvari neodvojivi su, s tim što moje slike možda, više nego moja proza, klize ka nekom melanholičnom, magičnom realizmu.
Kako izgleda Vaš kreativni proces kada stvarate slike u poređenju s pisanjem knjige? Postoji li veza između te dvije vrste stvaralaštva?
Postoji veza, kao što sam već rekla, ali su procesi drugačiji. Ponekad uzmem crvenu i narandžastu i prospem to po platnu, da ne bih vrištala. Kod pisanja romana ne smijete imati tu vrstu ličnog ludila.
Kao novinarka imali ste priliku da razgovarate s brojnim zanimljivim ljudima. Koji intervju ili priča su vam ostali posebno urezani u sjećanje?
Jao, bilo je to davno, i u ovoj magli sjećanja. Ne pada mi na pamet niko posebno.
Smatrate li da je danas izazovnije biti novinar nego ranije, s obzirom na promjene u medijima i načinima komunikacije?
Novinarstvo, kao profesija za koju smo vjerovali da širi vidike i da služi da nas pošteno informiše, u međuvremenu je izgubilo tu masku. Novinarstvo danas više ni ne krije da je samo propaganda u rukama onih koji ga finansiraju. Zato se danas pojavio novi fenomen - novinar građanin - kao posljedica potrebe običnih ljudi da govore i čuju istinu koja sigurno ne leži ni u jednoj “zvaničnoj verziji”.
Kako Vaša iskustva iz novinarstva oblikuju Vaše pisanje, posebno u romanima ili kolumnama?
Novinarstvo me naučilo kako da izlažem svoje misli. Naučilo me je da razlikujem važno od nevažnog, i naravno - naučilo me da dajem odlične naslove.
Kako gledate na mjesto književnosti u današnjem društvu? Da li tehnologija i digitalizacija ugrožavaju pisanu riječ ili joj otvaraju nove mogućnosti?
Sve lijepo, plemenito i uzvišeno je danas ugroženo, pa i književnost. Ali, činjenica da izdavačka djelatnost opstaje i da se knjige štampaju i da pisci pišu, govori ipak o čudu reči, u ovoj eri slika.
Kakva su Vaša očekivanja od ovogodišnjeg festivala BOOKA i publike u Podgorici? Kakve su Vaše uspomene sa ranijih gostovanja u Crnoj Gori?
Crna Gora mi uvijek ostaje u najljepšoj uspomeni. Divni ljudi, i vrlo obrazovani. Crna Gora je zemlja priče i poezije - zemlja riječi.
Šta možemo očekivati od Vas u budućnosti - možda novi roman, izložbu ili nešto treće?
Od mene? Sve! Evo, da najavim: 14. januara otvaram veliku izložbu svojih slika u Kolarcu. Naslov izložbe je moj, sada već vrlo poznati moto “Stvarnost nije dovoljna”.
Kakvu poruku ste željeli da prenesete publici na festivalu BOOKA i mladim autorima koji tek započinju svoj književni put?
Ne treba vam ničija dozvola da krenete da sanjate i pišete. Samo naprijed! Prostor duha je neograničen, pripada svima i ima mjesta za sve.
Bonus video:
