Da li je i na koji način revolucija (sve)prisutna, dokle čovjek ide danas sa svojom moći, a pojedinac u kolektivu, da li je Evropska unija izlaz (iako se okreće protiv same sebe), kakav je pogled na Jugoslaviju, te koliko su se promijenile muzika i umjetnost, a gdje se nalazi konceptualizam u odnosu na avangardu, samo su neka od pitanja i tema pokrenutih u intervjuu Vijesti sa Ivanom Novakom, jednim od osnivača kultne slovenačke grupe Lajbah (Laibach).
Povod je bio još jedno gostovanje Novaka i predstavljanje Lajbaha u Crnoj Gori na izložbi “Ausstellung! Laibach Kunst: Revolucija još traje”. Postavka je do 18. januara otvorena za posjetioce u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG) u Podgorici.
Da je u pitanju jedan od najznačajnijih događaja u Crnoj Gori, ocijenila je u ranijem razgovoru za Vijesti kustoskinja Natalija Đuranović. Ona će u četvrtak 16. januara u 11 časova upriličiti i stručno vođenje kroz izložbu legendarne grupe Lajbah, a koja je osvojila pažnju publike iz Crne Gore i regiona.
Ivan Novak u razgovoru za Vijesti priča i o samoj izložbi, o Lajbahu kao kolektivu danas, izjavama i porukama koje šalju, te o postulatima na kojima je utemeljena njihova organizacija, a govori i o položaju kulture danas.
Lajbah je uvijek imao komentar ili stav prema raznim ideologijama, okolnostima, dešavanjima... Iz te perspektive, šta znači gostovanje Lajbaha u Crnoj Gori danas? Možete li ponuditi i neku refleksiju na političku ili društvenu stvarnost, Vaš pogled na Crnu Goru?
Iz naše perspektive, šta mogu da kažem osim da smo počastvovani što smo dobili poziv i što smo u prilici da imamo izložbu u Podgorici. Nadam se da će biti prilike i mogućnosti i da opet napravimo neki koncert u Podgorici, da možda postoji toliko publike da se to može realizovati.
Sa druge strane, teško da možemo ili da ja mogu komentarisati političku stvarnost ovdje, jer je uglavnom dosta slična onoj u svim ovim novim, a starim državima koje se suočavaju sa, otprilike istim, problemima. Ne znamo detalje, ne pratimo nešto posebno, ali uvijek pokušavamo da naučimo nešto o državama gdje imamo mogućnost da se pojavimo. I zato je jako interesantno i ono što je istorija i ono što danas postoji, odnosno ono što je sadašnjost.
Kakav je Vaš utisak o izložbi u Galeriji MSUCG u Podgorici?
Za nas je ovo jedna od manjih izložbi koje smo imali, ali mislim da jako dobro funkcioniše i da je veoma dobra. Uglavnom su tu plakati koje smo radili u proteklih 30 godina, odnosno neki izbor tih plakata, kao i neki ostali radovi po izboru kustoskinje. Mislim da je simpatična izložba i da je vrijedna pažnje posjetilaca. Svaka izložba na kraju ispadne nekako drugačije, što je slučaj i sa ovom, tako da, “Revolucija još traje”.
Revolucija još traje, no, u širem kontekstu i značenju, ima li revoluciji uopšte kraja?
Mislim da nema. To je princip funkcionisanja svega oko nas, pa čak i princip funkcionisanja svemira, na kraju krajeva. Revolucija konstantno postoji, samo što nije uvijek radikalna. Promijenio se taj kontekst, pa revolucija nije više isto što je bila za vrijeme, na primjer, ruske revolucije ili francuske. Značenje i koncept revolucije se promijenio, ali u biti stalno se te revolucije događaju, mic po mic. Neke su vidljive, druge nisu toliko vidljive. Sa druge strane, pogledajmo šta se dogodilo sa digitalnom revolucijom, šta nam je donio internet, socijalne mreže... To su sve, u određenom smislu, neke revolucije na koje nismo praktično reagovali kada su počele da se dešavaju i koje nijesmo uspjeli ni da detektujemo.
Da li je potrebno reagovati na te revolucije koje ste naveli kako sve ono što donose ne bi otišlo predaleko? Ili se to već desilo?
Mislim da se to već desilo i da ćemo se jako teško vratiti nečemu prije ovoga. To se može uporediti sa industrijskom revolucijom koja, kada se dogodila, više nije bilo mogućnosti da se čovječanstvo vrati nazad, kao što su ludisti željeli i što su i tražili - da se mašine, već jednostavno u svemu tome treba postaviti neke principe funkcionisanja u skladu i u vezi sa tim. To je jedino što se može, kako sa industrijom, tako i sa tehnologijom, pa i sa životom, zar ne? Uvijek se nađe nekakav puteljak, nešto... Nađe se nešto gdje ona (revolucija, prim.nov) izbija na površinu u svom punom obliku - negativnom ili pozitivnom.
Kažu da kada se dođe do vrha, nema dalje, pa slijedi krah. Dokle čovjek ide danas?
Generalno, stvari se normalno razvijaju do neke mjere, u nekom obliku i onda kasnije polako počnu dobijati neki drugi oblik ili dolazi nešto drugo što to preuzima. Mislim, to se dobro vidi u istoriji umjetnosti, na primjeru klasične muzike koja danas nema više one iste vrijednosti kao što je to bio slučaj u 19. vijeku, na primjer. Tu je, recimo, i džez muzika koja je opet puno toga izgubila dok je u neko vrijeme bila dominantna. Pa, ako želite, i rokenrol je isto praktično mrtav neko vrijeme... Znači, stalno se događaju neke promjene koje je sve teže i teže detektovati, baš zbog toga što je možda i ta digitalna revolucija raspršila neku percepciju i puno je kompleksnija od prijašnjih.
Nešto slično dogodilo se i sa Jugoslavijom, a to ste lijepo sumirali u našem prethodnom razgovoru... Kazali ste da smo u bivšoj Jugoslaviji imali nominalnu demokratiju, samoupravljanje, nesvrstanost, što nije odgovaralo, jer je trebalo po džins ići do Trsta, na primjer. Nakon raspada je stigla zvanična demokratija - “demokratija tržišne ekonomije koja bi trebalo da zadovolji sve osnovne i nadstandardne potrebe svojih vjernika, ako se sa njom samo uspješno ‘nad-identifikuju’”. Da li je to zaista donijelo srećniji život narodima ovih zemalja - to je pitanje koje zahtijeva posebno razmatranje, istakli ste...
Da, tako je... Jugoslavija je, naročito kad pričate sa starijim ljudima, sinonim za vrijeme kada je, kažu, bilo bolje. Naravno, jer su oni bili mlađi, a kad je čovjek mlad stvari doživljava drugačije. Dakle, dosta ljudi govori da je nekada bilo bolje, ali kada ih pitaš da li bi se iz ovog trenutka vratili nazad u to “nekad”, oni uglavnom kažu da ne bi, iako znaju da je vrijeme u kome sad živimo možda puno teže od onoga koje iz ove distance izgleda pomalo i romantično.
Je li Evropska unija izlaz iz pesimistične stvarnosti zemalja takozvanog Zapadnog Balkana?
Ne znam da li je Evropska unija baš izlaz, ali kako stvari trenutno stoje, EU je možda, makar kako je mi vidimo, još uvijek jedna od tih pragmatičnih, pozitivnih, političkih tvorevina. Da li će se okrenuti protiv same sebe? Mislim da se to već polako i događa.
Ne znamo tačno, ali s obzirom na to kako se ovaj cijeli svijet organizuje, mislim da je jedna povezana Evropska unija još uvijek alternativa, recimo nekakvoj Kini, Americi ili Rusiji. Mislim da EU može biti nekakva alternativa. Ali, nije jednostavno, naprotiv, dosta je kompleksno stvoriti jedan takav politički entitet, ponajviše zbog istorije koja je veoma kompleksna ovdje, jer, ne zaboravimo da je Evropa od svih kontinenata bila najimperijalnija.
Kažete da se rokenrol izgubio već neko vrijeme, pa tako i muzika generalno. Pored digitalne revolucije, sada tu imamo i vještačku inteligenciju, ali i opštu banalizaciju, čini mi se... S obzirom na to da se Lajbah nikada nije vezivao samo i isključivo za muziku, pa otuda i “gesamtkunstwerk”, odnosno apsolutna/totalna umjetnost koja povezuje sve umjetničke forme ili ima tendencije ka tome. Kakav je položaj Lajbaha danas i može li se reći da je s vremenom sve više dolazilo do izražaja ono na čemu je zasnovan?
Mi smo počeli u 80-im godinama kada je muzika imala strahovitu snagu, uvijek i na svim poljima. Pritom, ne govorim samo o muzici nego i o tim kontrakulturnim fenomenima koji su se tada događali sa pojavom panka, alternativne kulture i tako dalje. Mislim da je muzika za tu pop-kulturnu dimenziju bila najjača u periodu negdje od 50-ih pa do početka 90-ih godina prošlog vijeka kada je zapravo bila i najudarnija. To je jedno prilično veliko i značajno razdoblje. Nakon toga su stvari počele da se mienjaju sa pojavom digitalizacije, kako u samoj muzici, tako i u percepciji muzike. Danas se muzika percepira potpuno drugačije, toliko je dostupna da više i nema nekog odjeka ili uticaja. Danas postoji i još jedan momenat... Ne znam kako da objasnim to, ali na primjer fanovi popularnih izvođača poput Tejlor Svift, ne vjerujem da su toliko fascinirani njenom muzikom kao što su fascinirani njenom pojavom kao takvom, jer ona zapravo predstavlja sve ono što bi većina poželjela da bude. U muzici ipak postoja i ta dimenzija poruke, ono o čemu ta muzika zapravo govori, u čemu je stvar i tako dalje. Možda sam tu malo konzervativan, ali, uglavnom, koliko vidim, većina ljudi uopšte ne zna pjesme danas najpopularnijih muzičara, kao što je Tejlor Svift koju sam spomenuo, međutim znaju za pjesme Bitlsa, Rolingstonsa i drugih.
Zato što je to klasika, možda čak i stvar opšte kulture.
Da je, to je klasika, apsolutno. Ali zato i kažem da je muzika s vremenom dobijala drugačiju formu, drugačiji sadržaj. Što se nas tiče, mi smo toga svjesni, ali naravno da želimo da ostanemo u onome što smatramo muzikom i umjetnošću...
Kako ste se pozicionirali danas u takvom ambijentu, pa i u kapitalističkom društvu konzumacije i novca, kada sve mijenja svoj oblik i postaje podložno raznim uticajima? Kako percipirate svoju ulogu na muzičkoj sceni kada se gubi fokus sa kompozicije, sa instrumentala, pa i sa teksta, a kamoli neke društvene poruke...?
Mi sebe nikad nismo posmatrali kao neku klasičnu rok grupu ili nešto tako. Za nas je pop kultura bila zanimljiva kao mediji. I mi smo i zvuk i muziku upotrebljavali u širem kontekstu, kroz sličan princip, kao i vizuelni rad kojem smo posvećeni od samog početka. Sve to je drugačije od običnog slušanja i razumijevanja muzike, slike, umjetnosti... U svakom slučaju, Lajbah je tu i danas. Možda smo konzervativni u nekom pogledu, ali i danas se trudimo da razmišljamo dosta konceptualno. To znači da kada stvaramo muziku razmišljamo o sadržaju, o onome šta će to biti, kako će to funkcionisati u nekom širom kontekstu, šta poručujemo sa time, potencijalno, naravno. I u tom smislu smo još uvijek dosta konzervativni. Ne prepuštamo se mogućnosti da se te stvari produciraju same po sebi.
Pored toga, Lajbah je prije par dana predstavio i upečatljivu obradu balade “I Want to Know What Love Is” grupe Foreigner, a nedavno su obradili i “Strange Fruit” Bili Holidej, kao i praznični klasik “White Christmas”
Konceptualizam se može posmatrati kao dio šire avangarde zbog nekih zajedničkih imenilaca, a uprkos svim razlikama, rekla bih. No, nije li konceptualizam danas postao avangarda sam po sebi?
Pitanje je koliko je avangarda uopšte još relevantna danas, koliko je mogućnosti da avangarda postoji. Događa se da danas imaš najradikalnije poteze u samoj, kako muzičkoj produkciji, tako i u nastupima, koncertima, recimo u muzici koja po svojoj definiciji ide na percepciju ljudskih masa, recimo, kao što je to u turbofolku, da upotrijebim taj izraz. Tu se zapravo može naći mnoštvo jako radikalnih primjera, kako u produkciji, tako i u nastupima. Dalje sve zavisi šta je to radikalno, kako definisati taj pojam, sve zavisi od percepcije uostalom... Ne bih rekao da je tu riječ o avangardi. Stvara se neki takav dojam, ne znam kako... Recimo Lejdi Gaga, ona želi da bude i avangarda, i pop i tako dalje, ali mislim da je jednostavno vrijeme drugačije i da je danas jako teško to sve spojiti, iako je moguće. Svakako, nemate danas iste kvalitete kao što je to bilo ranije, pogledajte kako je to svojevremeno radio Dejvid Bouvi...
Članovi Lajbaha rijetko istupaju iz svog kolektiva... Zbog čega je to tako?
Istupamo, istupa se. Naš pjevač iliti frontmen radi na bini isto što i ja radim van nje. On na bini još drži tu poziciju, a ja radim neke druge stvari, ali mi praktički govorimo isti jezik i upućujemo isto. Tako i svi ostali koji su uključeni u Lajbah. Ima tu i nekih malo mlađih članova koji još uče, ali prije ili kasnije biće i oni u toj funkciji. Ono što hoću da kažem, svaki nastup je izjava. Izjava i nastup nijesu samo ono što vidimo na bini, nego i sve okolo, i ono što tehničari rade, i svi efekti, posteri, sve...
Na izložbi u Podgorici prikazan je i programski manifest iz 1982. godine koji prikazuje način djelovanja Lajbaha, podsjeća na piramidu moći na čijem je vrhu ideologija, propaganda i tako dalje... Da li su temelji, ali i pogon Lajbaha ostali isti?
To je jednostavan princip rada koji smo mi napravili još 1982. godine. To je upravo tih Deset tačaka konvencije, odnosno organigram sa kojim je Lajbah Kunst izašao tada zajedno sa svojih Deset tačaka. Tada kada smo stvarali Lajbah, i to Lajbah kao neki širi entitet, napravili smo i taj organigram kao princip organizacije sistema. To treba čitati kao nešto što dalje znači da se sve može samoorganizovati. Mi smo same sebe vidjeli ne baš kao političku organizaciju, već kao neku neodređenu organizaciju koja mora imati neke svoje principe i njih se držati. Tih Deset tačaka apliciramo, po potrebi i prilagođavamo današnjem vremenu, koliko god je to potrebno i moguće. Još se prvenstveno bavimo analizom odnosa između ideologije i kulture u svim pojavnim oblicima, što je Lajbahu uvijek bio glavni pogon djelovanja.
Za publiku je radikalno da nakon Crvene jabuke nastupi Lajbah
Od februara slijedi koncertna turneja. Kazali ste da priželjkujete koncert u Podgorici, na koji će publika i dalje čekati, a trenutno najbliži je onaj u Beogradu 8. marta. No, kakvi su utisci sa prošlogodišnjeg nastupa Lajbaha na Lejk festu u Nikšiću?
Nisam bio na koncertu u Nikšiću, ali sam čuo da je bio malo nespretan redosljed izvođača. Prije Lajbaha je, navodno, nastupila Crvena jabuka. E sad, meni to ne smeta, i meni se čak i sviđaju takve protivurječnosti, ali mislim da to možda nije bilo najbolje rješenje za publiku... Rekao bih da je bilo suviše radikalno za publiku da odmah nakon Crvene jabuke nastupi Lajbah sa svojom potpuno drugom, ili čak trećom, koncepcijom koja nema veze sa publikom ili sa tinejdžerskim i raznim drugim emocijama, porukama ili čime već...
Objavljen “Opus Dei Revisited”
Nedavno je objavljen album “Opus Dei Revisited” kojim slovenački kolektiv zaokružuje seriju izdanja u čast njihovog prvog albuma “Opus Dei” (Božje djelo) iz 1987. godine.
Album je tada izazvao i svjetsku pažnju usmjerio na jedinstveni kolektiv iz bivše Jugoslavije, a sada “Opus Dei Revisited” donosi dvije različite nove verzije tog djela, omogućujući bendu da izazove percepcije i očekivanja, u duhu originala. Slijedi evropska turneja u 2025. godini, a iako Ivan Novak priželjkuje koncert u Podgorici, glavni grad Crne Gore sačekaće neku narednu priliku za njihov ponovni nastup.
Bonus video: