Šta u principu donosi sobom politizacija javnog znanja putem masmedija i Mreže, osim što baš u cyber-virtuelnom prostoru možemo vidjeti kako se odvijaju zaraćene “polemike” dvije među sobom ostrašćeno sukobljene strane - trampisti i evropeisti. Šta se sve, dakle, iz toga poput epidemije širi?
Višak znanja o onome što se stvarno zbilo u Ovalnom kabinetu između Trampa i Zelenskog; da li postoji ili ne klimatska kriza; je li rat u Ukrajini, zapravo, bio dogovor između Amerike i Rusije da bi došlo do podijele teritorije i resursa?; je li došlo vrijeme kraja tzv. duboke države (deep country), ili se ona sada preselila/naselila u Briselu? (Prije nego nastavimo, čitali smo kako još čak od Francuske revolucije traje sukob između “progresista” i “regresista”.)
Pamflet ili - ideološki priručnik, pisan jezikom krajnje isključivosti zastupajući desni/lijevi stav, namijenjen je onima koji smatraju da se iz svega desetak stranica napisanih pod dubokim uticajem dogmatskog mišljenja, mogu dobiti konačni i nepromjenjivi odgovori na globalnu političku situaciju i njenu refleksiju na ostatak svijeta. - Grci su zastali kod metafizičkog problema - sumnje, mi, modernisti, ne sumnjamo jer naprosto znamo. Plod toga su razni oblici fundamentalizma: religiozni fundamentalizam, fundamentalizam zabave i fundamentalizam krajnje obesmišljenih i ispražnjenih sloboda.
Potpuno deliričan diskurs, javno raštrkano i informativnim prolomom na sve strane prosuto “znanje” (kognitivni budizam, evolucija algortima, tehnogeneza, itd), moderni intelektualac sintetizuje sa veoma glasovitim zaključcima, koji danas variraju od - camback-a socijalizma koji neće ponoviti grijehe komunizma, do socijalizma kojeg će uspostaviti tehnocentrični novi svijet, u kojem će za ljudsku vrstu ostati prostor i vrijeme za intelektualnu i duhovnu nadgradnju.
Bilo bi krajnje, zar ne, interesantno pročitati danas polemički kratki spis Imanuela Kanta, koji se ovom prilikom ne bi, dakle, pozabavio - visoko podignutim tonom koji odzvanja u filozofiji i kojeg podižu oni koji govore/zagovaraju njen kraj, već o - kraju intelektualca kao javne pojave u eri chatbotgpt-a.
Zaista: pošto već nadugačko može ponuditi sasvim zadovoljavajući odgovor šta je to uloga intelektualca, ne bi li bilo korisno takođe i da definiše šta bi to intelektualac trebalo da čini, upravo danas? Da li bi jedna od tačaka, na primjer, bila otklon ili čuvanje od preuranjenih zaključaka ili odgovora, na šta sasvim sigurno nagone mediji (u svega 45 minuta sa koliko uz reklame raspolaže jedna emisija, analitički pretresiti rat u Ukrajini, prognozirati sljedeće Trampove i Putinove poteze, sagledati alternativne izlaze iz ekonomske duboke krize koja je stvorila sad već u novoj multipolarizovanoj globalizaciji tri bloka: SAD, BRIKS i EU), koji nudeći svoj prostor intelektualcu, zauzvrat uozbiljuju svoje djelovanje koje je svagda od javne koristi.
No, problem je u sasvim nečem drugom. Naime: demokratizacija medija i pružanje prilika da se argumentima sukobe dvije strane, ne doprinosi ničemu, jer uvijek obje strane već su podržane i njihovi stavovi ne nailaze nužno na kritičko promišljanje javnog mnenja, nego na apsolutno potvrđivanje! - Politizacija javnog znanja jeste impuls svim ideologijama!
“U Imperiji, Majkl Hart i Toni Negri koriste pojam biomoć kako bi definisali “društvo kontrole” današnjeg sveta, u kojem “mehanizmi komandovanja postaju sve više demokratski, sve više imanentni društvenom polju, rašireni u mozgu i telu građana” (Enco Traverso, knjiga Istorija kao bojno polje).
Nadalje, autori ove slavne knjige, obrazlažu kako moć preko mašina organizuje mozak - komunikacije, informacije, mediji i mreže - i tijela putem privilegija i raznih povlastica. Užljebljujući se unutar ovog, nesumnjivo bi trebalo da ga nazovemo - tehnopokaliptički diskurs - reklo bi se bez moralne presude, kako je postmoderni intelektualac u tome par ekselans saučesnik. Budući da ono što plasira medijska mreža informacija, sažima u pamflet i koristi u svrhu stvaranja javnog mnenja, da bi, zauzvrat, uživao u simboličkom statusu autoriteta ili subjekta za kojeg se pretpostavlja da zna, u jednom društvu nalik ovome koje još uvijek tavori u pretpolitičkoj fazi.
Utoliko prije, kad poneki intelektualac javno uz potpunu ignoraciju javnog suda, objasni svoju poziciju u kojoj nema problem sa tim što radi kao “medijskopropagandna roba” (Žarko Paić), ili onaj koji uzima od kapitalista kako bi djelovao u ime socijalista i istinskih boraca, onda je logično da se upitamo: na čemu, prema tome, počiva kritika, da li se radi o - moralnom narcizmu, ili, još gore - porudžbi proširenog eseja kao što je to bio slučaj sa radom Frensisa Fukujame, koji je tako napisao bestseler o famoznom “kraju istorije”, zbog čega će Derida u knjizi Marksove sablasti, procijeniti da ona i ne bi bila u tolikoj žiži, da nije imala preveliku medijsku pratnju.
Odbacimo kritiku, prigrlimo kapital
Jer, zašto ne bi i intelektualac bio na strani kapitala, izdajući/prodajući ili pronevjeravajući - duh građanskog, kojeg ne samo da manipuliše i kontroliše, dakle, maksimalno zloupotrebljava svaka vlast (nisu li, u konačnom, baš liberalne demokrate ostavile SAD u ruke republikanskoj ostrašćenosti koja sada sprovodi zakone kako im je već ćejf?), nego i pojedinci do čijeg znanja se drži, upravo iz razloga što se vjeruje kako i u ovakvim vremenima postoje izuzeci koji su moralno neukaljani.
No, pustimo se sada toga, i prisjetimo genijalne scene iz filma Hail, Caesar!, i dijaloga komunista sa crne liste u vili na Malibu. Čini se da ono što se prepoznaje kao - `brbljiva derealizacija svijesti`, sasvim dobro opisuje ono što se događa između visokoumnih glava dok bezmalo raspravljaju o budućnosti svijeta. Nešto nalik tom prizoru, danas imamo u ponekim emisijama naučnog i obrazovnog karaktera, kad u debati o kvantnoj fizici učestvuje filozof, sveštenik i (recimo) komunikolog, iz čega se obavezno dobije - spekulativni sutlijaš.
Možebiti kako Julien Benda naslovom Izdaja intelektualaca, ipak promašuje, samim tim što se tu više i nema šta izdati, ako ćemo baš pravo. Budući da, ako sada (naravno, uvijek već postoje izuzeci i oni ostaju kao primjeri u svakom vremenu!), intelektualac ne radi direktno za nekog vođu, to ne znači kako ne podržava ideologiju koju isti vođa predvodi, i koja hiperrealistički iscrtava njegov lik. - S tim u vezi, nije tačno da kult ličnosti pravi/gradi narod, nego intelektualci!
Nije vic
Evo prvog suđenja Brodskome prema zabeleškama Fride Vigdorove.
Sudija: A koja je zapravo vaša struka?
Brodski: Pesnik. Pesnik-prevodilac.
Sudija: Ko vas je proglasio za pesnika? Ko vas je priznao za pesnika?
Brodski: Niko. (Neizazovno) A ko me je priznao za čoveka?
Sudija: Jeste li učili za to?
Brodski: Za šta?
Sudija: Za to da budete pesnik. Jeste li pokušali da završite odgovarajući fakultet?
Brodski: Nisam mislio da se pesnik postaje školovanjem.
Sudija: Nego kako?
Brodski: Mislim da to potiče od… (Bespomoćno)… Od Boga…
Sudija: Imate li kakvu molbu sudu?
Brodski: Želeo bih da znam zašto sam uhapšen.
Sudija: To je pitanje, a ne molba.
Brodski: Tada nemam molbi.
Otkako su knjige prestale da izlaze pred sud, otada se intelektualcima zaista presudilo, ali nikako u njihovu korist.
Bonus video:
