Soft lideri Evropske unije pokazuju da sa velikim zakašnjenjem reaguju u odnosu na vrijeme koje traži hitne i katkad, zašto da ne, riskantne poteze, utoliko prije što sada borba protiv smanjenja pogubnog uticaja moći, otkriva da, u stvari, moć je ta koja raspetljava stvari. Podrazumijeva se, na korist krupnog kapitala kao i njegove dalje, ubrzane reprodukcije u kojoj će presudnu ulogu odigrati neisprativi razvoj openAI.
Da: administrativna moć u Vašingtonu i ona koju predvodi tehnonauka u Silicijumskoj dolini (Silicon Valley), dakle: post-politika koja je sredstvo da kapital što brže i dublje penetrira u globalno, neregulaciono tržište, i biopolitika kao kontrolni sistem koji zadire najdublje u naše ogoljene živote.
Dok se liberalna demokratija fetišistički bavi nastupom Donalda Trampa i Putina, analizirajući izjave i pokrete, na sve se iznova zgražavajući (taj moralizatorski momenat očigledno da se ne može izbjeći, iako je čisti višak koji ničem ne služi), dotad se odvija nova globalizacija nakon pandemije, rata u Ukrajini i genocida u pojasu Gaze. Drukčije rečeno: nije, dakle, poenta u tome šta se sve odvija u ‘kući od kamera’ - rijaliti šou - već, ka čemu ide taj televizijski eksperiment? (Čini se kako počesto naš fokus promašaju ono što bi trebalo da se kritički preispita.)
Šta je tzv. ljevica u Evropi propustila da učini ako ne stvoriti konsenzus oko osnovnih demokratskih načela za koje savremeni svijet danas ostaje postepeno uskraćen? Prisjetimo se, kada su studenti prošle godine okupirali univerzitete duž Amerike, i stali na stranu Palestinaca koji su neprestano izloženi smrti, podrška iz EU je bila odveć mlaka; nakon 18. marta i bombardovanja koje je izveo Izrael stigle su optužbe, ali ne i od Amerike. Prema tome pokazuje se sljedeće: mi naknadno žalimo žrtvu koju smo već osudili na smrti! Taj stepen političkog licemjerstva i doveo je svijet na ivicu ambisa, tako da i sama priroda uveliko već daje znake kako ovaj način progresa mora biti najgrublje zaustavljen. - ‘Kapitaliklizma’ i progres ka propasti već će nekako biti zaustavljeni, makar u pogledu toga sumnje ne može biti, iako vrlo vjerovatno ne od nas koji predstavljamo renesansu ropstva jer sa nama upravlja 2 odsto ljudi.
U Parizu su, uglavnom, ‘promarširale’ feministkinje sa koreografijom koja je bila neophodno radikalna, jer su preko golih grudi istakle iscrtanu američku zastavu koju je prekrivala crna svastika, nazivajući šefa prve sile svijeta fašistom. Dan poslije, demonstranti u istom gradu uzvikivali su Makronu kako neće zbog njegove politike (‘žutoprslukaši’ su ga prozvali - predsjednikom bogatih) ginuti na frontovima u Ukrajini. Pitanje: zašto udruženim snagama ne pružiti otpor? Konačno, postoji li mogućnost ujedinjena na nivou očuvanja elementarnog dostojanstva bez kojeg građansko kao takvo ne može niti postoji, u Parizu ili bilo gdje drugdje?
I pored svog žestokog i bukolikog narativa koji nam je pristizao iz Brisela, Zelenski kao ni sve birokratske tehnokrate u gradu gdje je sjedište NATO-a, nisu bili dio pregovora koji se u utorak za nama obavio preko telefona između Trampa i Putina, o čemu će svijet tek biti izvješten. (O ovoj, dakle, nedopustivo pasivizirajućoj ulozi prvih zemalja EU, kao i realnosti u kojoj ogoljena moć demonstrira kraj demokratije, pisaćemo i u nekim od narednih tekstova.)
Jedna minuciozna analiza koju je izveo Janis Varufakis još 2016. godine, pokazuje koliko je zbilja kadar sagledati stvari, budući da je još tada govorio kako je Donald Tramp nedosljedni republikanski konzervativac, da sav taj otvoreno ženomrzački i rasistički stav i fundamentalizam nisu ništa više do izdaja onoga što bi trebalo da predstavlja, i, pošto sad podrobnije skeniramo stvari, doista je tako: kako se, zaista, mogu zastupati hrišćanske vrijednosti, porodica predstavljati kao osnova društva, zakoni protiv abortusa stavljati na snagu, i tome sl, a istovremeno za glavnog čovjeka imati direktora kompanije Neuralink, koji uz to bez ikakvog prava ukida medije kao što je npr. VOA? Kontradikcija koja je ovdje na snazi očito da ima namjeru pokazati kako moć može biti kontradiktorna i pritom nikom za to ne odgovarati, što je uvijek već temelj totalitarizma. Međutim, tipičan teoretičar zavjere kako predstavlja višak znanja, ili mistagoško po-znanje stvari, što je pseudoznanje koje nadomještava manjak znanja, očigledno je potonja figura koja može pojasniti šta se, dođavola, događa.
Pošto je Rusija u pregovorima sa lakoćom prepustila da Amerika izrudari minerale koji se upravo nalaze na teritoriji koju je u ratu osvojila oduzimajući je od Ukrajine, sada se pitamo šta bi sa famoznom i medijski razvikanom pričom o ‘denacifikaciji’, kao i o - ‘desatanizaciji’ zemlje koja je bila samo srce duhovnosti Rusije? Nije li, ipak, istini bliže da je sve ovo vojno pokrenuto zarad nove preraspodjele teritorija i resursa u budućoj arhitekturi moći?
Uzimajući u obzir da su stvari sada transparentne pokazujući da u pozadini nema nikakve tajne, jasno je da ideologija postoji samo u službi kapitalizma, ponajviše, kako se ispostavlja, u masovnoj kulturi i kvaziduhovnosti koja je opet otpočela sa upotrebom radikalne retorike koju je moderna kao znak autoriteta snažno odbacila.
Simulakrum nije nikad ono što prikriva istinu, nego istina prikriva da je nema. Simulakrum je istinit. (Eklezijast) Paradoks koji ne spoznaju fundamentalistički, konzervatistički i tradicionalno nastrojeni tipovi jeste upravo u ovome: da je kojim slučajem - “istina” ovoga svijeta istinita - tek onda bi to bila propast bez mogućnosti izbavljenja, jer - istina nije od ovoga svijeta, kojem istina može biti samo simulakrum.
Jedno svakako ne ište dublje obrazlaganja: ukoliko, dakle, budućnost onih koji uvek već dolaze ne bude bitno drukčija od ove koja se pred nama ukazuje, računajmo kako je naša borba u polju politike poražena. Jer: klimatske krize, rast nejednakosti između ultrabogatih i krajnje siromašnih, uspon i vladavina openAI, sasvim sigurno nisu naklonjeni čovjeku, naročito još ako u sve rečeno uračunamo opasnost od realizacije robotike i njene rentabilnosti koja smjera riješiti ekonomski i ekološki problem.
Rečenom ćemo dodati da, suštinski, obje suprostavljene struje savremene politike ni u čemu nisu dosljedne, tako je liberalna ljevica šurovala sa kompanijama koje izrabljuju radnu snagu u Kini i koji su apsolutno u svemu deprivilegovani, novi socijalizam predstavila kao projekat koji za cilj ima da nastaviti sprovoditi zaštitu bogatih, zaklanjajući se iza borbe za manjinska prava i LGBT+Q zajednicu, dok su, pak, desni, sada udruženi sa tehnoguruima koji sa enormnim kapitalom kome služi nauka, rade na ostvarenju vještačkog tijela.
Ta, pak, vrsta suviše vidljive nedosljednosti mogla bi biti politička subverzija, mada, kako ona upravlja nad našim sudbinama, tako nešto se ispostavlja krajnje zastrašujućim: da, naposljetku, jedan Berni Sanders podrži Kamalu Haris koja tokom izborne kampanje obećava pomoć Izraelu u “ratu” protiv Palestinaca, koju, naravno, danas nastavlja republikanska administracija i to pokazuje da je liberalna demokratija samo druga strana te prljave pare.
Bonus video:
