Ne “putujem” samo po planinama, ali su mi ta odredišta najmilija. I što sam starija, sa više kilograma i manje kondicije, ambicije su mi veće. Moračke planine sam uvijek samo posmatrala iz daljine. Najbliža sam im bila kad sam išla na izvor Morače, kao i na Kapetanovo i Manito (Brnjičko) jezero. Tad sam ih sa divljenjem posmatrala iz žablje perspektive i nadala se da ću se nekad domoći i kojeg vrha. Septembarski dani su bili pri kraju, i prolazio mi je zadnji voz za posjetu još nekoj planini ove sezone. Na Moračke planine se nisam usudila da idem sama. Slabo poznajem taj teren, pa me nije ohrabrilo ni saznanje da postoje markacije. U ovom slučaju pratim najave planinarskih društava. Imam svoje favorite kad su društva u pitanju, ali uvijek dajem prednost lokaciji. Kad sam vidjela najavu “Javorje, Lola i kačamak kod teta Mare” Montenegro Phototrekkinga, odmah sam se prijavila.
Dva puna autobusa, avanture željnih stanovnika Podgorice, uputila su se tog jutra ka planini Loli. Ni kačamak i ostale đakonije koje su se nudile, nisu bile zanemarljiv motiv.
Sa puta Podgorica-Kolašin, na raskrsnici Mioska, skrenuli smo lijevo, prema Boanu. Posle petnaestak kilometara uskog i krivudavog puta, stigli smo do prevoja Semolj, gdje smo parkirali autobuse. Odatle smo krenuli lijevo, kroz šumu, makadamskim putem. Nije trajalo ni 20 minuta, a pred nama je pukao pogled na visoravan, bez skoro ni jednog drveta. Javorova, po kojima ova oblast, najvjerovatnije, nosi ime, ni od korova.
Dovde smo išli makadamskim putem, koji je u solidnom stanju, i do katuna se lagano može stići autom. Međutim, mi smo, s pravom, odlučili da razbijemo monotoniju i da idemo van staze. Išli smo u koloni, jer je takav red.
Bilo nas je stotinjak, i napravili smo dugačku kolonu. Hodalo se po blago zatalasanom zemljištu, uz neznatan uspon, sa pogledom koji puca nadaleko, na sve četiri strane. Uživala sam. Oker boja je preovladavala, jer je jesen već preuzela štafetu. Nisam mogla da ne zamišljam kako ovo sve izgleda u proljeće. Nadam se da ću to i provjeriti. Za naše prilike, ovo je ogromno prostranstvo i čudno mi je bilo što smo samo povremeno nailazili na vikend kućicu. Obradovah se kad u daljini ugledah jednog usamljenog konja. Bojom se savršeno uklapao u okolinu, a imao je i fantastično stilizovanu frizuru. No, očigledno nije naviknut na gužvu, pa nije bio nimalo oran da pozira. Ugrabih jedan kakav-takav momenat.
Znajući da nas kod teta Mare čekaju pita i priganice, nismo mnogo zastajkivali. Pojedini nisu ispuštali fotoaparat jer je svaka stijena i svaka kućica u ovom okruženju bila izvanredan motiv za fotografiju. I nebo je odlučilo da da svoj doprinos pa su oblici oblaka i njihovo presijavanje činili izvanredan ram.
O piti i priganicama nema potrebe da trošim riječi. Dovoljno je reći da se sve pojelo. Tu je bio i dodatak u vidu sira, kajmaka, džema od šljiva i džema od drenjina. Džem od drenjina je bio najtraženiji. Sve tegle viška su otišle za Podgoricu. Potražnja je bila veća od asortimana.
Malo je bilo nezgodno da se tako najedeni uputimo ka vrhovima. Zato se napravila podjela na tri grupe: jedna koja će da kulira po katunu i pomaže teta Mari da spremi kačamak, druga koja će kroz Bljušturni do dođe do jednog fantastičnog vidikovca, i treća, najspremnija, koja će da se ispentra na Veliki Zebalac. Potpuno sam ignorisala riječ “najspremniji”, tvrdo pri odluci da ću baciti pogled sa vrha.
Predio se nije mnogo mijenjao, teren je bio lagan za hodanje. Malo smo pojačali tempo, što mi baš i nije odgovaralo, ali se nisam dala obamesti u nakani. Pauza je svima dobrodošla. Sa mjesta gdje smo napravili desetominutnu pauzu pružao se pogled na Lijevno, čiji je vrh poznat i kao Kenedijeva glava, a koji se dobro vidi kad se sa Mioske uputimo ka Kolašinu, pa onda okrenemo glavu nadesno. Ovo okretanje glave može samo u slučaju da ne voziš.
Nastavljajući put ka vrhovima Lole, sa lijeve strane nam se pružio pogled na vidikovac na koji je trebalo da dođe dio grupe. Bilo mi je žao što i ja nisam mogla tamo da pođem, ali ne može se sve odjedanput. Biće dana…
[Vidikovac, Lola] Zaboravih da spomenem da je bilo prilično hladno. Duvao je i vjetar. Zato i nismo mnogo patili za odmorom. Više nam je prijalo hodanje. “Forsiranim maršom” smo stigli do prevoja Zebalac (1976 m), koji se nalazi u podnožju Velikog i Malog Zebalca (valjda se tako kaže). Desno od nas se nalazio Mali, a ispred Veliki Zebalac. U daljini smo ugledali vjetrenjače i shvatili da je to Krnovo. Nekako mi se učinje “kako je svijet mali”.
Tu je izvršena poslednja “trijaža” spremnosti planinara. Mislim da je brigu potpirivao vjetar, ali, nije bilo razloga. Svi smo bez ikakvih problema stigli do vrha a, vjerujem, da su se mogli popeti i oni koji su ostali na prevoju. Nisu bili gori od mene, zasigurno. Samo mene krasi nevjerovatna upornost.
Pri vrhu, oprez nije bio na odmet, ima sipara i prilično je strmo, ali sam se iznenadila kad smo stigli do cilja, jer je penjanje bilo baš kratko. Greben je dug i prošetala sam po njemu od početka do kraja. Sa drugog kraja je najbolji pogled na Kapu Moračku. Ispod nje, ali sa druge strane, je izvor Morače. Upravo tada čuh nevjerovatnu činjenicu da su otpočeti radovi na pravljenju mini centrala na tom prostoru. Nisam mogla da vjerujem da nadležni mogu da dopuste uništavanje takvog spomenika prirode. To je ružna i tužna priča za neki drugi blog.
Na vrhu postoji kutija sa sveskom, bez pečata. Veliki Zebalac je, inače, visok 2129 metara. Opet su se u daljini bijeljele vjetrenjače, a neposredno ispod nas smo gledali brojne katune, uglavnom napuštene. Vegetacija se svela na (trenutno) suvu travu. Od drveta ni traga ni glasa.
Na vrhu, neki su se odmarali, a neki neumorno fotografisali. To mi je bilo i logično, jer se ta aktivnost nalazi i u nazivu ovog planinarskog društva. Ja sam škljocala na sve strane , nadajući se da će se iz kvantiteta iskristalisati kvalitet.
Nismo se mnogo zadržavali. Pogled je bio sjajan, ali nas je potjerala hladnoća potpomognuta vjetrom. Spustili smo se toliko lako i brzo, da smo i sami bili iznenađeni. Za brzi hod i nedostatak umora pri povratku krivac je bio kačamak, koji nas je čekao kod teta Mare. Kao i obično, u povratku je druga perspektiva i skroz novi motivi. Sad sam slobodno mogla da zaostajem bez straha da ću biti proglašena “nespremnom”.
Na Mali Zebalac smo samo bacili pogled, hitajući ka katunu. Opušteno hodajući nazad razmišljala sam o tome kako je tužno što je ovakav i ovoliki predio skoro potpuno napušten. Samo po koja kućica, na velikoj udaljenosti od sljedeće. Stoka se mogla nabrojati na prste. Sem konja sa početka priče, vidjeli smo par krava i dva mala stada ovaca. Činilo mi se da je od njih mala korist, ali da su savršeni motiv za fotografiju.
Moje glasno razmišljanje je čuo jedan od mojih saputnika. Ispostavilo se da je on porastao na ovim prostorima. Ispričao mi je kako je to bilo nekad (i to ne tako davno), koliko je tu bilo planinki, koliko se djece igralo po ovim livadama. O stočnom fondu da i ne govorim. A sad, pustoš. U sred te depresivne priče, ugledasmo dvije djevojčice koje se uredno javiše. Izuzetak koji je pojačao žal za prošlim vremenima. Mnogi će reći da je nostalgija znak da starim (što je tačno). Ipak, ja se iskreno nadam da neće proći puno vremena kada će ljudi ponovo doći u ove krajeve, tražeći mjesto za bolji i zdraviji život. Jer, stres ne stanuje ovdje.
O kačamaku mogu reći da je imao jednu veliku manu: bilo ga je malo. Mara nije imala toliku šerpu, koliko smo mi bili orni za jelo. Vjerovatno smo svi pomislili da ćemo doći ponovo, bez gužve. Pa će Mara samo nama spremiti kačamak.
Preuzeto sa: jasninaputovanja.me
Galerija
Bonus video:
