Ljubazni domaćini, Marina i Velizar Kovačević iz župskog sela Morakovo, riješili su da potpisnici ovih redova ispune želju da i ona vidi šta je to uradila “nepažljva vila”.
Sastanak je zakazan u Luke Bojovića, kod vrijednog domaćina Siniše Tomića. Nakon jutarnje kafe, domaćeg soka od jabuke, cvekle i šargarepe, jabukovače, meda, priganica i dalmatinskog sira, koga je donio Denis iz Splita, malo, ali odabrano društvo (pored Marine, Velizara i Denisa, tu su i Biljana, Željko i Milica) krenulo je ka Kapetanovom jezeru. Prvo nas dočekuju Bare Bojovića, mjesto gdje se oči opijaju ljepotom gledajući vrhove Malog Žurima. Neka mi oproste svi oni kojima je prizmoliki Veliki Žurim gospodar Lukavice, ali ja i dalje krunu dajem Malom troglavom Žurimu.
Od Bara Bojovića do Kapetanovog jezera vodi pet kilometara dug makadamski put, dušu dao za dobrog terenca. Nailazimo na crkvu posvećenu Svetom Iliju Gromovniku, sabornom mjestu plemena Župljana, Moračana, Pipera, Rovčana i Zagarčana, koji se okupljaju na Ilindan, 2.avgusta. U dvorištu hrama nalazi se Nikšin kiljan, obilježje da je na tom mjestu ubijen Nikša, rodonačelnik plemena Nikšića. Nedaleko od hrama je i kamena voda, okrugli kameni stol “vitezova Lukavice” i vikendica, ili kako mještani kažu koliba, koja se stopila sa prirodom. Podignuta na stijeni mami vas da je fotografišete. Iako pristojnost nalaže fotografisanje sa pristojne razdaljine ovoga puta bila sam “nepristojna” - popela se stepenicama, pokucala na vrata, mada su mi rekli da nikoga nema (to da opravdam svoju “nepristojnost”) i za trenutak bila dio kamene idile.
Vlasnik kolibe je pokazao svu umjetnost gradnje i da na kamenu ne ide ništa drugo nego kamen, ali i ljepotu krša koju nije želio da naruši vikendicom.
Nastavljamo put i pozdravljamo berače ljekovitog bilja kojima bi se Marina, Biljana i Milica tako rado pridružile.
“Kažu da na ovom podneblju ima 380 vrsta biljaka od kojih je 180 ljekovito. To je neiskorišćeni potencijal za koji je potreban edukacija stanovništva da bi se isti iskoristio, ali ne i uništio”, kaže Marina i podučava koje smo sve ljekovito bilje vidjeli.
A zatim stiže jezero, polazna tačka za uspon na vrhove Stožac, Kapu Moračku i Zagradac, i koje se može opisati samo riječima moje sestrične Janje -“Vau”. Bistra zelena boja u koju se ogledaju vikendice šarenih krovova, vrhovi koji ga čuvaju od zlonamjernika, konji koji vas pozivaju na igru, psi koji vas mahanjem repa pozdravljaju.
“Za Kapetanovo jezero kažu da je geografski centar Crne Gore. Obišla sam mnogo primjera dobre prakse u regionu i šire, ali mislim da je ovo što mi imamo nešto posebno, nešto ‘iznad’ svega viđenog. Dobro bi bilo da se valorizuje na pravi način i da se turistima da na usluzi ova ljepota”, smatra Marina.
Valorizacija podrazumijeva i pristojan put do njega. Sagovornici “Vijesti” smatraju da makadam treba srediti, ali ne i asfaltirati.
“Moji su starinom odavde. Tu sam napravio vikendicu i trudim se da svaki slobodan dan dođem ovdje, da napunim baterije za nedjelju dana boravka u gradu. Dosta ljudi ne zna za ovo jezero. To je ujedno i dobro jer gdje dođe mnogo ljudi gubi se merak. Možda je dobro i što nema asfalta jer bi, da ima, došao ko stigne, ovako dođe ko voli”, kaže Zoran Pižurica iz Nikšića.
Dok peca i hvali ljepotu katuna gdje izdižu mještani Veljeg Dubokog, na čašicu razgovora dođoše i Vukovići. I to pravo preko jezera “žutim taksijem”.
“Ja ovu njegovu pedolinu zovem žuti taksi”, šaljivo kaže Pižurica.
Goran Vuković iz Podgorice objašnjava da je pedolina najbrži način da dođe kod komšije a da ne mora ići obalom. A i atrakcija za turiste.
“Supruga, djeca i ja budemo ovdje tri-četiri mjeseca. Da nam se ne sviđa ne bi ni pravili vikendicu. Ne može biti ljepše mjesto od ovoga. Jedina mana je što zna vrijeme da se mijenja i po četiri puta dnevno”, objašnjava Vuković, a u istinitost njegovih riječi uvjerila se i novinarka “Vijesti”.
Iako ga sumnjičavo gledam kada kaže da ima i onih kojima se jezero ne sviđa, Vuković objašnjava:
“Kada dođu ‘zavisnici’ od interneta i mobilnih telefona onda budu razočarani”.
A upravo u tome i jeste jedna od ljepota jezera koje se nalazi na 1.678 metara nadmorske visine. Tamo je mobilni telefon beskorisna igračka.
“Više je stranih turista nego domaćih. Tu su Česi, Izraelci koji godinama ovdje dođu i u avgustu kampuju, Mađari, Slovenci koji kažu da je kod njih sve urbanizovano i da više nema ove divlje ljepote. Moram pohvaliti i sportska društva ‘Tara’ i ‘Morača’ koji od ove godine gazduju jezerom.
Imaju zaista korektan odnos i prema vodi i prema mještanima. Poslije toliko godina, konačno se desilo nešto da se zaštiti i jezero i ribolov jer je do sada bilo po onoj narodnoj, čije su ovce toga je i planina”, kaže Pižurica.
Objašnjava da je jezero bogato zlatovčicom koja može opstati samo u izuzetno čistim i hladnim vodama.
“Ima nešto i kalifornijske pastmke, ali idemo na to da se ona izlovi da bi samo zlatovčica, ili alpska pastrmka kako je još zovu, ostala”.
Razgovora ne fali, ali namrgođeni oblak nas opominje da moramo nazad. A i stomak signalizira da je vrijeme za ručak.
Ostavljamo Kapetanovo jezero, Lukavicu, pozdravljamo se sa Malim i Velikim Žurimom i zaustavljamo na Luke Bojovića. Siniša spremio kačamak, Marina raštan, kuvano meso i pečenu piletinu, tu je i župski luk, paradajz koji miriše kao da je domaći, kiselo mlijeko, ali i vino i pivo. Nakon ručka odlazimo svako na svoju stranu - punog stomaka, a još punije duše.
Galerija
Bonus video:
