Andrijana Kadija je u novinarstvu već osamnaest godina. Od onih je novinara koji uvijek vjeruju da su uradili malo, da se moglo i može više, a odgovornost, poštovanje, red, rad, disciplina i danas su joj, kaže, bliski.
O tome kako se bori protiv stresa, za ˝Život˝ kaže da ne razmišlja o stresu ili nema vremena da razmišlja, “jer pored posla imam još mnogo obaveza”.
“Kada osjetim da mi se prazne baterije, tu je moja porodica gdje se napajam. Život mjerim vremenom do rođenja i vremenom nakon rođenja moje kćerke”.
Naglašava da nakon rođenja kćerke Damjane sve ima drugačije značenje i manju važnost.
“Njeno zadovoljstvo je moj eliksir i nastojim da uvijek budem tu da sa njom podijelim i krupne i sitne momente. Spremna sam da zbog nje sve trpi, ali za sada nije tako, još imam i energije i dobru organizaciju da mogu da stignem da uskladim sve obaveze”.
Na pitanje da li poslije dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom postoje profesionalni izazovi, odgovar: “Ja se sa profesionalnim izazovom susrijećem prilikom obrade svake teme”.
Navodi kako se stalno pita da li je pronašla najbolji ugao, našla najbolje goste.
“Uvijek postavim pitanje jesam li pružila jednaku šansu da svako iznese svoj stav, jesam li gledaocu pružila informaciju”.
Priča kako je ponosna ako je kroz novinarsko zalaganje pomogla nekom da ostvari svoje pravo, ako je uspjela da pomogne nekom da se zaposli, da postane svjestan da ne treba da bude žrtva, ako je uspjela da pomogne da neko bolje živi.
“Ponosna sam ako sam svojim radom učnila da je neko dobio informaciju više ili jednostavno nije zažalio što je gledao emisiju koju radim”.
Ističe da je ponosna i na odnos koji ima sa kolegama “pun povjerenja i poštovanja”.
Zahvaljujući novinarstvu, kaže, upoznala je puno ljudi, vidjela dosta zemalja, naučila da razdvoji dobro od lošeg u svim sferama.
“Pripadam onim novinarima koji uvijek vjeruju da su uradili malo, da se moglo i može više, da sam uvijek dužna profesiji“.
Kaže da se slobode moraju osvajati svakodnevno.
“Nije dovoljno da imate samo pravo na slobodu izražavanja ako to i ne koristite”.
Najdraži rad u jutarnjem programu
Kada su počeci karijere u pitanju kaže ˝Javila sam se na konkurs RTCG za pripravnike i tako sam dospjela na radio˝. Najdraži period joj je rad u jutarnjem programu TVCG. ˝Radili smo dosta, čak i preko mogućnosti, ali smo živjeli i zalagali se jedni za druge, kao što se to radi u porodici˝. Ističe da je tu naučila koliko je važno zajedništvo ekipe. ˝Odgovornost, poštovanje, red, rad, disciplina, bile su čuvene devize Todora Pekovića, tadašnjeg urednika koje su mi bliske i danas˝. Naročito mu je zahvalna, kako navodi, što je ukazivao da ne smiju da budu zavidni na kolege. “Da ne smijemo da pomislimo da smo samim pojavljivanjem na TV važni. Često je govorio da u našem poslu nema zvijezda, već samo zvjezdica, a njihovo trajanje je kratko˝. Priča da je tu lekciju savladala tada i sve nove profesionalne obaveze doživljava bez euforije.
Novinarstvo i umara i opušta
Nakon jutarnjeg, radila je u redakciji Dnevnika i to u vrijeme političkih previranja i bombordavanja i to joj je najteži period. Emisiju “Otvoreno”, koja traje i danas, počinje sa koleginicom Marijom Tomašević. “Sve u svemu, prošla sam sve stepenice koje treba da prođe jedan mladi novinar da bi sazreo i kao osoba i kao novinar”. Na pitanje da li je ikada poželjela da promijeni svoje zanimanje, kaže: “Ja svoj posao zaista volim i kao svaki čovjek, možda na trenutak pomislim šta bi bilo da sam se bavila nekom drugom profesijom, ali kad razmislim, novinarstvo je nešto što me ispunjava i što je dio mene”. Naglašava da ako vas novinarstvo istovremeno i umara i opušta, onda je to to. “Nešto kao ljubav”.
Bonus video:
