Maja Vujović-Ranger, psihijatar u bolnici Sent Meri i predavač na Imperial koledžu u Londonu je primjer da kada uspješni i ostvareni ljudi govore o sebi, najčešće su skromni.
U Londonu živi već 22 godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Nikšiću, a Medicinski fakultet u Beogradu.
Na pitanje otkud u Londonu, Maja za “Život” kaže da je to bila velika slučajnost.
“Kada sam završila fakultet, nijesam mogla da se zaposlim. To je bio kraj 80-ih, početak 90-ih. Tada su se ljekari zapošljavali u knjižarama, kafićima, buticima. Htjela sam nešto da promijenim”.
Priča da je u London otišla da bi učila engleski.
“U srednjoj školi sam učila ruski. Nijesam znala engleski. U London sam otišla sama, namjerno, da bih naučila jezik. Potom sam shvatila da mogu da se zaposlim kao ljekar”.
O tome zašto baš psihijatrija, kaže da ona pripada onoj generaciji koja je odrastala na ruskim klasicima.
“Posebno moram da izdvojim Dostojevskog, koji je i psiholog. Razmatranja skrivenih uglova ljudskog uma i misli, koje on opisuje su mi bili fantastično zanimljivi. Počela sam u tom pravcu da razmišljam i da to volim”.
“Psihijatrija je u stvari fuzija nauke i umjetnosti. I jedno, a i drugo. Nije samo nauka. Ne može se samo testovima i snimanjima glave odrediti da li je neko bolestan. Potrebna je posebna vrsta stručnosti za to”
“Na fakultetu, psihijatrija je bila jedina katedra koja je bila prilično intelektualna”.
Sjeća se da su studenti bili prijatno iznenađeni, jer im je bilo dozvoljeno da piju kafu dok slušaju predavanja u amfiteatru.
“Psihijatrija je u stvari fuzija nauke i umjetnosti. I jedno, a i drugo. Nije samo nauka. Ne može se samo testovima i snimanjima glave odrediti da li je neko bolestan. Potrebna je posebna vrsta stručnosti za to”.
O prednostima i manama života u inostranstvu, kaže da kada je otišla, prije više od 20 godina, situacija je bila drugačija.
Standard je ono što mogu da radim sa svojim vremenom, a ne suma novca koji zarađujem
“Čitavo englesko društvo bilo je tada mnogo više slobodno. Danas se slobodnije osjećam u Crnoj Gori, ali se u Engleskoj osjećam više zaštićenom. Standard je mnogo veći, ako je standard materijalni status, ali kako ste stariji nijeste više motivisani samo tim”, kaže Maja, napominjući da je za nju standard ono što može da radi sa svojim vremenom, a ne suma novca koji zarađuje.
“Ja radim toliko puno da mi stalno nedostaje vremena. To je najveća mana koja postoji u inostranstvu”.
Osim toga, Maja kaže da joj sve više nedostaju “prava crnogorska druženja”.
“Imam puno prijatelja Engleza sa kojima se sjajno družim, ali mi nedostaju prava druženja, kojih nema ovdje”.
Na pitanje da li sebe smatra uspješnom osobom, odgovara: “Ne smatram se posebno uspješnom, i dalje mislim da sam prosječna osoba, bio je sklop okolnosti da sam otišla u inostranstvo, da sam nostrifikovala diplomu. Nije to ništa posebno”.
O tome šta za nju predstavlja uspjeh, kaže da je uspjeh da ste zadovoljni onim što ste postigli.
“Za mene je uspjeh da je osoba srećna, zadovoljna samom sobom, zadovoljna onim što radi, da nađe mir, prihvati svoje mane i nedostatke i da pokušava da postane bolja osoba, da analizira svoje postupke i da se trudi da svaki dan bude bolja osoba i pomaže drugima koliko god može”.
Naglašava da je uspjeh integracija personalnog i profesionalnog.
“Za mene je uspjeh da je osoba srećna, zadovoljna samom sobom, zadovoljna onim što radi, da nađe mir, prihvati svoje mane i nedostatke i da pokušava da postane bolja osoba, da analizira svoje postupke i da se trudi da svaki dan bude bolja osoba i pomaže drugima koliko god može”
Maja kaže da je odlučila da radi bilo šta drugo, bilo bi joj važno da radi najpoštenije i najbolje što može.
”To ne mora da bude najbolje, ali treba da ja to uradim najbolje što mogu”.
Mladi treba da osjete inostranstvo
Kada je obrazovanje u pitanju, Maja smatra da su državne osnovne i srednje škole mnogo bolje.
“U Engleskoj postoje elitne privatne škole koje su skupe i sjajne, ali generalno je obrazovanje bolje u Crnoj Gori”.
Navodi da je Crna Gora mala i društvo je više prijateljski raspoloženo prema djeci.
“Čini mi se preko mojih prijatelja da je jednostavnije i da djeca imaju mnogo više mogućnosti za razvoj. Roditelji manje vremenski rade nego roditelji u Engleskoj i razdaljine nijesu toliko ogromne”.
S druge strane, ona poručuje da svaki mladi čovjek treba da ode i živi neko vrijeme u inostranstvu.
“Sad kad su nam ukinuli vize, svi mladi mogu da odu. Mislim da je to veoma važno za budućnost Crne Gore. Treba da se upoznaju sa drugim kulturama i drugim načinima života. Treba da nauče da posmatraju stvari iz različitih perspektiva i uglova”.
Psihijatrija na Balkanu kaska
Upitana da uporedi psihijatriju u Engleskoj i Crnoj Gori, kaže da to nije samo poređenje psihijatara, već poređenja čitavog sistema zdravstva u jednoj zemlji.
“Naravno da je Engleska mnogo bogatija i da ima tradiciju civilnih institucija koje obuhvata i zdravstveni sistem. Njihov zdravstveni sistem je veoma organizovan, naravno da nije idealan, ali nažalost moram da kažem da je mnogo bolje organizovan od crnogorskog”.
Ističe da se posljednjih godina vidi i osjeća da se zdravstveni sistem u Crnoj Gori reorganizuje. Poredeći psihijatriju u Engleskoj i Crnoj Gori, ističe da Crna Gora kao i sve zemlje Balkana kaska za Engleskom, jer su bazirane na bolničkom liječenju.
“U Crnoj Gori postoje bolnice u kojima se liječe bolesnici. U razvijenom svijetu su se velike bolnice još 50-ih počele ukidati“.
Priča da su pacijenti počeli da se otpuštaju i organizuju da žive u društvu.
Bonus video:
