Šefica Koronarne jedinice Opšte bolnice Kotor dr Ljiljana Krivokapić u razgovoru za “Vijesti” kaže kako je u dosadašnjem radu doživjela mnogo situacija kada se osjećala bespomoćno, “kada je znala da je bolest takvog toka da ne može pomoći”.
“Često dođem kući tužna. Niko od nas doktora ne može biti imun na te situacije, svi smo mi ljudi”, priča Ljiljana.
Navodi kako nikada pacijentu ne kaže da nema lijeka, jer se drži sentence “nada umire posljednja”, a vjera u izlječenje daje pozitivnu energiju.
Pričajući o svom iskustvu, kaže da joj je u sjećanju ostao dvadesetogodišnji mladić, koji je imao naglo nastalu, neizlječivu bolest krvi.
“Sa puno povjerenja i nade je tražio od mene istinu o svojoj bolesti, ja sam mu objasnila, ali skrivajući pogled i gledajući u stranu. On me je pogledao i pitao: 'Doktorka, zašto me ne gledate u oči?'. Sjutradan je umro”, kaže Ljiljana.
“Profesionalno i porodično jesam uspješna, ali mislim da sam mogla i mnogo više, no nikada nije kasno”, navodi Ljiljana.
Govoreći o tome kako se opredijelila za taj posao, navodi kako je “jednostavno bila predisponirana za medicinu”.
“Kada kao svršeni gimnazijalac donosite odluku o upisu na fakultet, a pri tom ste “vukovac”, što je u Crnoj Gori “lučaš”, najvažnija stvar je da izaberete voljeno zanimanje. Inače, mene je baka po ocu, koja je iz Zete, oduvijek zvala 'bakina doktorica' ”, navodi Ljiljana.
Smatra da nije pogriješila, jer “humanost profesije je velika, pri tom ne vodi računa o materijalnoj satisfakciji”.
“Kardiologija je 'carica medicine', traži hitrost, razmišljanje i veliko znanje, a prepoznala sam da ću se kao kardiolog najviše dokazati i tako je i bilo”, kaže dr Krivokapićeva.
Jedna do dvije slike godišnje
Priča kako ima malo slobodnog vremena.
“Ako mene pitate, čovjek treba da dok je zdrav, bude maksimalno radan, jer kada ostarite, to više ne možete”, smatra Ljiljana.
Navodi da je po prirodi vrlo radna i energična žena i da se “dobrom organizacijom vremena može sve postići”.
Ima veliki broj prijatelja različitih profila sa kojima se redovno viđa i druži.
“Sve pozorišne predstave obavezno odgledam. Tu naviku sam stekla u Gimnaziji kada smo imali besplatne karte i generacija smo koja je tu naviku stekla za cijeli život”, priča Ljiljana. Nema, kako kaže “pravi hobi”, ali je strastveni kupac knjiga, koje “kad imate u ličnom vlasništvu uvijek ćete ih kroz život pročitati”.
“To je nešto što oplemenjuje i produhovljuje”, ističe Ljiljana.
Takođe, obavezno kupi jednu do dvije slike godišnje.
“To sam naučila od jedne profesorke Univerziteta koja mi je kao djetetu rekla da na taj način za života možete imati uvijek 50-tak slika, tj. solidnu galeriju. Bila je u pravu”, kaže Ljiljana. Kada je riječ o porodici, navodi kako je potrebno da “svi članovi imaju radne obaveze i tada je sve pod kontrolom”.
Kad žena zataji svi pate
Smatra da je žena stub porodice.
“Ne smije da zataji, jer onda svi pate”, kaže Ljiljana.
Priča da je uvijek imala svoje mjesto u kući i da dijeli poslove na muške, koji su skopčani sa fizičkom aktivnošću i ženske, koji su u kuhinji i oko djece.
“Tu sam staromodna, mislim da mi kao žene možemo puno toga da uradimo, a da muškarcu prepustimo da bude 'pater familas'”, kaže Ljiljana. Na pitanje da li sebe smatra uspješnom, Ljiljana kaže kako “nema osobe koja može da kaže da je u potpunosti uspješna, jer ima više aspekata sa kojih posmatramo uspjeh: posao, kuća, porodica, prijatelji”.
“Često dođem kući tužna. Niko od nas doktora ne može biti imun na te situacije, svi smo mi ljudi”
Ljijana kaže da su dvije stvari neophodne da bi čovjek uspio u životu.
“Prvo je sreća, to je ono kada se čovjeku pruži povoljna prilika. Drugo je pamet, ona čovjeku omogućava da iskoristi povoljnu priliku”, smatra Ljiljana.
Štrajk je bio neminovan
Predsjednica je Sindikata zdravstva pri Savezu samostalih sindikata Crne Gore.
Kaže da se na rad u Sindikatu odlučila zbog nezadovoljstva radom ranijeg predsjednika, “koji nije uspio da se izbori za vraćanje dostojanstva struke”.
Kaže da je nedavni štrajk zaposlenih u zdravstvu bio neminovan, jer se “permanentno ekonomsko -socijalni položaj zdravstvenih radnika narušavao”, dok se s druge strane, “iz državnog budžeta odlivaju sredstva na neuspjele privatizacije, propale investicije”.
“Na nas su se lomila koplja za mito i korupciju, iako je nema ni manje ni više nego u drugim branšama”, kaže Ljiljana. Navodi kako lični strah nije imala, ali je postojao u redovima zaposlenih. Nijesu, kaže, imali dovoljno građanske hrabrosti da se svi potpišu za štrajk, iako su ga podržavali.
“To se prvenstveno odnosi na moje kolege doktore iz više razloga, što zbog funkcije, što da se ne zamjeraju rukovodstvu, što oni koji rade na divlje, privatno, ne skrenu poslodavca da se inspekcijske službe angažuju”, kaže Ljiljana.
Ono čega se plašila je “da štrajk ne izmakne kontroli, da se ta borba ne iskoristi u političke svrhe”. “Mislim da smo u tome uspjeli”, navodi Ljiljana.
Bonus video:
