Podgoričanin Vuk Mišurović pravi unikatne stolove.
Školovao se u Americi i Italiji, završio industrijski dizajn i odlučio da se vrati u Crnu Goru.
"Kao što slikar ima platno, ja imam stolove. Nakon što dobijem ideju da napravim neki zanimljiv sto, krećem u realizaciju. Treba da odaberem materijal, pa uz pomoć mašina počinjem izradu stola, a nakon toga ukrašavam bojama", kaže Vuk.
Ne radim komercijalne stvari, tako da u Crnoj Gori to nema neku sjajnu prođu. Radim unikate
"Ne radim komercijalne stvari, tako da u Crnoj Gori to nema neku sjajnu prođu. Radim unikate. Mogu reći da je ova godina poslovanja bila bolja od prethodne i da sam više prisutan u domovima u Crnoj Gori", kaže kroz osmijeh.
Jedan od prelomnih trenutaka u njegovom životu bio je, kaže, odlazak na školovanje u Ameriku, kada se prvi put osamostalio.
"U Ameriku sam pošao sa 16 godina. U Ohaju sam pohađao završne razrede srednje škole. U porodici gdje sam bio smješten mi je bilo lijepo. Mogu reću da su me oni fino prihvatili, ali je u školi bilo dugačije. Nijesam uspio da se integrišem", priča Vuk.
Ipak, “svakome preporučujem osamostaljenje”.
Na pitanje zašto je i kako odlučio da studira industrijski dizajn u Milanu, Vuk kaže kako su njegovi roditelji u to vrijeme otvorili privatnu firmu i tako je dobio mogućnost da se školuje u inostranstvu.
"Završio sam Instituto Europeo Di Design u Milanu, smjer industrijski dizajn. Odabir fakulteta bio je u dogovoru sa mojim ocem. U opticaju je još bila i fotografija, ali sam tada sa mojim ocem procijenio da je isplativije upisati industrijski dizajn", priča Vuk.
Na fakultetu su oko 50 odsto studenata bili stranci.
"Nekako mi je to bilo olakšanje, jer sam imao utisak da nijesam sam. Mi smo svi tu bili novi na novom. Lako sam sticao prijatelje. Fakultet je bio jako praktičan. Prolazili smo sve od crtanja, izgrađivanja modela, rada na kompjuteru", priča o svom studiranju.
Nakon studija, kao dizajner početnik, u Italiji od toga nije mogao da zaradi.
"Pokušao sam da nađem neke bolje plaćene poslove, jer sam želio da budem samostalan. Roditelji moje prijateljice imali su plantažu jabuka. Ta plantaža je bila u jednom selu blizu Bolcana. Tu sam zaradio fin novac i vratio se u Milano", kaže Vuk.
Nakon toga, na predlog svog tamošnjeg trenera džiju-džica pronalazi posao na otpadu plemenitih metala.
Sjeća se i kroz osmijeh priča da je njegov trener mislio da je on “neki odbjegli princ iz neke Crne Gore, a ne neko ko je došao da studira u Italiji”.
Shvatio sam da mogu da se naprave predivne stvari bez velikih očekivanja, stvari koje nijesu hladne, sterilne, stvari koje imaju dušu
Međutim, nakon toga, Vuk odlučuje da se vrati u Crnu Goru.
"U to vrijeme sam raskinuo s djevojkom. Dešavaju se neke promjene na poslu koje se meni nijesu svidjele i poslije dvije godine nedolaženja zapitao sam se “Šta se to dešava u Crnoj Gori?“. Tada sam se vratio, ovdje se zaljubio i evo tu sam", priča Vuk.
Inspiracija sa Žabljaka
O tome kako je došao na ideju da se posveti pravljenju stolova, Vuk kaže kako je inspiraciju dobio na Žabljaku, u jednom od tamošnjih kafića.
"Neki kreativni haos, ništa čiste linije, ništa nešto što je komercijalno. Neki etno sa primjesama modernog i duhovnog. Shvatio sam da mogu da se naprave predivne stvari bez velikih očekivanja, stvari koje nijesu hladne, sterilne, stvari koje imaju dušu", priča Vuk.
Na pitanje da li će i dalje raditi u Crnoj Gori Vuk kaže:
"Za sada sam tu. Volio bih kad bi me Crna Gora zadržala. Ja sam napravio ponudu Crnoj Gori, a da li će je ona prihvatiti ne znam", kaže Vuk.
Galerija
Bonus video:
