Danica i Blagoje Koprivica iz sela Nedajno u Pivi imali su divan porod – tri kćerke, Vinku, Milevu i Stevaniju, i tri sina, Momira, Lazara i Božidara. Kršni i naočiti momci, vrijedne i lijepe djevojke – djeca za ponos.
Momir, magistar pravnih nauka, pukovnik, vojni tužilac. Božidar, advokat, poslanik u dva mandata u Skupštini Srbije. Lazar, pjesnik, član Udruženja književnika Jugoslavije i Crne Gore, izdao desetak zbirki poezije. Mileva, profesor istorije i geografije, Stevanija, kontrolor proizvoda, završila srednju školu. I Vinka – Pivljanka.
„Razboljela se od lupusa, zapaljenja perifernih krvnih sudova, rijetkog oboljenja od koga oboli jedan među milion ljudi. Službovao sam tada u Beogradu i doveo sam je kod mene da se liječi. Nažalost, ljekari su mi rekli da je bolest teška i neizlječiva.
„Vinka je imala plave oči, bila je lijepa. Izdvajala se. Voljela je lijepo da se oblači, pjeva i igra. Mladi su je voljeli jako, a zbog ljepote i skomnosti imala je dosta udvarača. Voljela je i da radi. Radila je sve poljske poslove, i ono što je mogla i ono što nije. Htjela je, vjerovatno, da se dokaže – mlada, jedra, puna života“, priča sedamdesetčetvorogodišnji Momir, najstarije dijete Danice i Blagoja.
Pravi pauzu ne da bi se sjetio Vinke, jer ona je njemu stalno u srcu i u mislima, već da bi kontrolisao emocije.
Ne zna kako je to uopšte moguće.
„Razboljela se od lupusa, zapaljenja perifernih krvnih sudova, rijetkog oboljenja od koga oboli jedan među milion ljudi. Službovao sam tada u Beogradu i doveo sam je kod mene da se liječi. Nažalost, ljekari su mi rekli da je bolest teška i neizlječiva. Može se zaliječiti, ali ne i izliječiti. Nekoliko puta je dolazila u Beograd, ležala u bolnici, i čim joj bude bolje vrati se kući, u Nedajno. Bolest je zvanično trajala oko godinu i po. Kažem zvanično, jer je ona krila kada se razboljela. Nije željela da nam kaže, valjda zato što je djevojka, a moguće da je mislila i da to nije strašno. Njena smrt sve nas je ’pokosila’. Imala je 25 godina i mnogo toga nije stigla da uradi. Trebalo je i da se uda, ali smrt je preduhitrila njenu svadbu“, priča čovjek koji je zaslužan što je njegova sestra postala dio crnogorske muzičke tradicije.
Vinkin vjerenik je bio u Pančevu i Momirova supruga Zagorka javila mu je za zlu sudbinu njegove vjerenice. Poslala mu je i Vinkino nedovršeno pismo, njemu upućeno.
„Tada je malo mladih ljudi umiralo. U selu je to poslije rata bio drugi slučaj. Kada je umrla, godinu dana se u selu nijesu održavale igranke i sijela. Otac je nakon Vinkine smrti živio još 14 godina, a majka mnogo duže. Umrla je 1999. godine i imala tu nesreću da sahrani još jedno dijete. Lazar je umro u 44. godini, pet godina prije nje...Ali, držala se hrabro majka. Ona je rodom od Jokanovića, takođe iz Pive, iz popovske i oficirske kuće, pa je kao vojničko dijete naučila da bude čvrsta, snažna. Nikada je nijesam vidio da plače. Plakala je kad je bila sama, dođemo kući i zateknemo je suznih očiju“, priča penzionisani pukovnik koji živi u Pančevu.
Vječni spomenik
„Kada je posljednje godine bila kod mene popularna je bila pjesma 'Sestra mi se udaje' Božidara Ivaniševića, koji je posvetio svojoj sestri. Slušala je Vinka i plakala. Vjerovatno bi je to podsjetilo na njenu zlu sudbinu. Kada je umrla sjetio sam se njenih suza zbog te pjesme i pomislio da bi i ona voljela da je ja njoj napišem “, priča Momir kako je nastala pjesma kroz koju Vinka i dalje živi.
Kada je Božidar, koga je Momir lično poznavao, došao u Beograd, ispričao mu je sve o Vinkinoj sudbini i njegovoj želji da joj pokloni pjesmu.
„Božidar je kazao da to uradim i da mu pošaljem pjesmu, a on će je komponovati i izvoditi. Jedva sam čekao da se rastanem sa njim jer mi je, čini mi se, istog momenta bila u glavi. Napisao sam je za dva-tri sata i poslao Božidaru. Prošlo je dva-tri mjeseca, a on se nije javljao. Izgubio sam nadu da će išta biti od pjesme. Međutim, poslije tri mjeseca pozvao me i kazao da će napraviti divnu pjesmu koju će izvesti na Ilidži 1967, godinu nakon Vinkine smrti. To se i desilo“, kaže Momir.
Sestra i on, na Božidarov poziv, otišli su da prisustvuju festivalu. Pjesma je proglašena za najoriginalniju, a Božidar je dobio novčanu nagradu u iznosu od stotinu hiljada dinara. Tada je u listu „Oslobođenje“ zabilježeno da je Božidaru kada je otpjevao pjesmu prišla „jedna djevojka u dubokoj crnini, Vinkina sestra, sa buketom cvijeća, da mu čestita“.
„Kako sam se tada osjećao? Tužno...ponosno...ne znam. Teško je to objasniti. Osjetio sam se kao da sam joj toga dana napravio vječni spomenik. Njoj koja je voljela život... Majci je bilo jako teško kada je čula pjesmu. U početku bi, nakon prve strofe, prestala da je sluša. Rekao sam joj da ne treba da bude tužna, da se rijetko desi da neko bude opjevan, da kroz pjesmu živi. Sjeta i tuga i dalje su bile sa majkom, ali je kasnije bila ponosna što su za njenu Vinku čuli svi. Eto, od te daleke 1967. godine pjesma se stalno pjeva, a sa njom živi i sjećanje na Vinku“, kaže Momir.
Gleda na Nedajno
Jovana Ćuković, rodom Koprivica, iz Brezana u Pivi, bila je Vinkina rođaka, ali i drugarica. Ni danas ne može da povjeruje da Vinke nema i kaže da niko ne može da shvati koliko je Vinka bila lijepa, jer nijedna slika nije mogla to vjerno da prikaže.
Bol za nekim koga voliš ne prolazi. Samo raste. A, Jovana kaže da je sa Vinkom otišao i jedan dio nje.
„Sestra i ja smo stalno bile sa Vinkom i njenom sestrom. Samo nas je noć razdvajala. Moja je Vinka bila izuzetno lijepa, mudra, vrijedna, druželjubiva. Imala je sve najbolje osobine. Nije htjela nikome da kaže da je bolesna. Sjećam se da sam to sasvim slučajno saznala. Čuvala sam ovce blizu njihovog katuna i čula njenu majku kako tuži i u tužbi pominje Vinku i bolest i njen strah da joj kćerka ne ozdravi. I danas pamtim svaku Daničinu riječ“, kaže šezdesetsedmogodišnja Jovana i izvinjava se što ni danas ne može da zaustavi suze.
Bol za nekim koga voliš ne prolazi. Samo raste. A, Jovana kaže da je sa Vinkom otišao i jedan dio nje.
„Kada god čujem pjesmu oplačem je. Tada obavezno pojačam televizor ili radio i vraćam slike unazad – sjećam se svih dana koje sam provela sa Vinkom. Sjetim se svih lijepih trenutaka, a njih je bilo dosta. Sjetim se i njene posljednje želje – da bude sahranjena u Nedajno, a da njen spomenik okrenu ka selu kako bi stalno mogla da gleda rodni kraj. Želju su joj i ispunili“, kroz suze priča žena koja je sa Vinkom čuvala ovce i brala cvijeće. I ućuta.
Razgovor su prekinuli stihovi u mojoj glavi:
„Ja ti više nikad neću majko ustati, no i s tobom ja se majko moram rastati“.
Bonus video:
