Kad sam prije 8 godina prvi put prošla kroz Skadar, nisam znala ni da postoji nešto što se zove blog, a kamoli da ću ga ja pisati. Sve i da sam u to vrijeme pisala, Skadar bih sigurno preskočila. Nikako mi se nije dopao. Jedan drveni most preko Bojane i put od Skadra do Božaja povećali su negativni utisak. Kad se napravio novi put, odlučih da vidim ima li kakvih pomaka na bolje. Tad sam samo posjetila tvrđavu Rozafa, koja se izdiže iznad grada.
Tvrđava tada nije bila sređena ni približno kao danas, tu i tamo se moglo primijetiti i smeće, ali me je Rozafa momentalno “kupila”. Tvrđava je stara preko 2000 godina, građena u doba Ilira. Tokom vjekova je imala više nego burnu istoriju, ali je uspjela da preživi brojne osvajače. O njoj se ispredaju razne legende. Kad sam na ulazu u mali muzej koji se nalazi na vrhu tvrđave ugledala reljef, shvatila sam da legenda koja je opisana u našoj narodnoj pjesmi “Zidanje Skadra na Bojani”, živi i kod njih. Samo što se kod njih majka, uzidana u zidine grada koja doji svoje dijete zove Rozafa, a naša je poznata kao žena Gojka Mrnjavčevića, pa se u pjesmi spominje samo kao Gojkovica.
Koliko me oduševila Rozafa, toliko je sa nje lijep pogled na Skadar i Bojanu. Skadar ima izvanredan geografski položaj. Smješten je na ušću Drima u Bojanu i na obali Skadarskog jezera, a Jadransko more je od grada udaljeno samo 20 kilometara.
Tokom prve posjete sam se zadovoljila posmatranjem grada iz daljine, sa Rozafe. Vremenom, s obzirom na to da se od Podgorice do Skadra stiže za manje od sat i po vremena, naše posjete gradu su bivale češće. Iz narednih posjeta najupečatljiviji utisak je bio problem sa parkiranjem. Tokom svake naredne posjete utisci su bili sve bolji, a mi smo takoreći postali vodiči prijateljima koji su imali želju da posjete ovaj grad. Lista čekanja nije iscrpljena. Trenutno imamo još tri obećana obilaska. :)
Preovlađujući utisak kada je ovaj grad u pitanju je da se sve u njemu mijenja na bolje. Konstantno i munjevito. Toliko da se negativni utisak o gradu koji sam imala tokom prvog susreta sa njim, prešao u suprotni. Ponajviše me Skadar oduševljava zbog neprekidnog mijenjanja na bolje koje je golim okom vidljivo, čak i kad razmak između dvije posjete nije dug. Kao i sve ostalo u gradu, i Rozafa uvijek iznenadi nekim novim detaljem, rekonstruisanim zidom, novom info tablom, besprekornom čistoćom. Na ulazu se plaća ulaznica od otprilike 2 eura. Ulaz u muzej košta možda euro i po. (Govorim okvirno jer je eure neophodno promijeniti u leke.) Muzej je skroman, ali je i cijena simbolična, pa ga je šteta zaobići ako radi. Ja sam na Rozafi bila tri puta, a vjerujem da ću do tamo skoknuti još koji put.
Albanija je dugo bila zemlja sa najrigidnijim “socijalističkim” sistemom u Evropi. Za razliku od većine bivših stanovnika SFRJ, Albanci se nerado sjećaju tog perioda. Malo šta iz tog perioda i postoji i funkcioniše. Sjećam se kad smo bili u nacionalnom parku Theth da su nam kao turističku atrakciju pokazali hidroelektranu koja radi “još od doba socijalizma”. U sebi sam pomislila da bi se mi, da nam ne radi sve ono što je napravljeno u to “mračno komunističko doba”, vratili u srednji vijek.
U Skadru i dalje postoji kontrast između starog i novog, samo što ovo novo sve više prevladava i “staro” više služi kao turistička atrakcija. Pored velelepnih građevina od stakla i metala, Skadar je uspio da sačuva dvije ulice sa puno šmeka. Ne znam im imena. Ja jednu zovem Hercegovačka (mada više podsjeća na našu Hercegovačku kakvu bih ja željela da jeste), a drugu Waikiki ulica. Malo je Podgoričana koji ne znaju o čemu pričam. Subotnji izlet do Skadra je za mnoge moje sugrađane (malo kupovine sira i maslina, malo razgledanja nove kolekcije u Waikikiju i ručak u nekom od predobrih, a vrlo pristupačnih restorana) postao skroz uobičajen.
U samom centru grada, na veoma maloj udaljenosti, nalaze i pravoslavna i katolička crkva, kao i džamije. U većini zemalja koje su se nekad zvale “socijalističke” došlo je do naglog porasta vjernika (koji su, s pravom ili ne, tvrdili da to u prethodnom režimu nisu mogli biti). Vjerska tolerancija u gradu se ogleda i u tome što se u samom centru, na maloj udaljenosti, nalaze vjerski objekti za sve tri većinske konfesije na ovom prostoru .
Tokom svake naredne posjete sam otkrivala novi dio grada. Ono što je u početku bilo upadljivo, kontrast između starog i novog, sve se više smanjivao. Sve je više novog, a staro, kao što rekoh, postaje turistička atrakcija.
Pojedini djelovi grada djeluju toliko moderno, da ne biste mogli ni da pretpostavite da ste u Skadru, da se recimo odnekud, odjednom nađete na tom mjestu. Ove skulpture koje se nalaze oko hotela Evropa na mene ostavljaju takav utisak.
Iz prošlih vremena Skadrani su najviše zadržali ljubav prema biciklima. Šteta što nemaju nijednu biciklističku stazu, već voze gdje i kako im padne na pamet. Često se vide komične situacije kada pješaci hodaju po sred ulice, ne obazirući se na autobus koji polako vozi iza njih ili bicikliste koji cestom voze, ne u koloni već u vrsti. Mene oduševljavaju dotjerane gospođe u klasičnim kostimima koje biciklom idu na posao ili trgovinu. Posebno im se divim jer ja nikad ne naučih da vozim tu spravu.
Iznad Skadra, nasuprot Rozafe, iznad suprotne obale Bojane i Skadarskog jezera se nalazi Taraboš, mitsko mjesto iz crnogorske istorije. Na tom mjestu i okolini je tokom Prvog balkanskog rata uzalud stradalo oko 10.000 Crnogoraca i Srba tokom pokušaja da se osvoji Skadar. I kad je osvojen na vojničkom polju, izgubljen je za pregovaračkim stolom. Veliki su odlučili da ovaj prostor treba da pripadne novoosnovanoj državi Albaniji.
Ideja o odlasku na Taraboš je postojala odavno, ali je realizacija čekala pravi momenat. Kad je PSK Montenegro guide objavio turu na Taraboš, odlučila sam da im se pridružim. Znala sam da to nije izazov za planinare u klasičnom smislu (visina, težina staze). Taj uspon je za većinu nas imao emotivni značaj.
Nas tridesetak smo se jednog novembarskog prohladnog jutra zaputili autobusom za Skadar. Poslije tradicionalnog svraćanja “na kafu” u jedan izuzetno interesantan etno hotel, koji se ne sjetih da ovjekovječim fotoaparatom, smo pošli na Taraboš. Sve vrijeme smo se uspinjali makadamskim putem. Uspon je bio postepen pa skoro i da nisam osjetila tih 500 i nešto visinskih metara koje smo “popeli” (kako planinari vole da kažu) za nešto više od 2 sata. U početku su nam Skadar, Bojana i Skadarsko jezero sa Prokletijama u daljini bili neprekidno u vidnom polju. Ja sam najviše gledala prema Prokletijama, Albanskim Alpima kako ih ovdje zovu. Veličanstveno izgledaju odakle se god gledaju. Ubrzo smo i Rozafu gledali iz ptičje perspektive.
Tokom uspona, glavna tema razgovora među planinarima su bili događaji od prije 105 godina. Na moju opasku da sam ja tokom školovanja uvijek više voljela geografiju od istorije jedan saputnik je rekao nešto što mi se mnogo dopalo: “Ovdje se sastaju naša istorija i geografija”.
Put ide oko brda i u jednom momentu se nailazi na interesantan objekat koji je vjerovatno u prošlosti bio vojne prirode, a sad ima mnogo praktičniju funkciju, kao što se sa fotografije da vidjeti. Bezbrojni bunkeri razasuti širom zemlje su postali izazov za smišljanje novih načina na koje mogu da se iskoriste.
Na samom vrhu nas je pored veoma jakog i hladnog vjetra dočekala šuma repetitora. Pored njih se nije našlo čak ni mjesto za obilježje vrha. Taraboš je, inače, greben Rumije, pa sam sem njenog najvećeg vrha uočila i vidikovac Stegvaš, koji se nalazi na putu Ostros – Bar ili Ulcinj, na kojem se i nalazi putokaz prema Tarabošu. Na putokazu piše da se Taraboš nalazi na udaljenosti od 7 km. Od iskusnijih planinara sam saznala da se ide i sa te strane , samo nikako samostalno jer je potrebna prethodna najava grupe graničarima.
Sa vrha se vidi Ulcinjsko polje, Bojana sa njenim krivinama, Šasko jezero i Solana. Čak sam uspjela da lociram i Fraskanjel, mjesto gdje se nekad nalazila kasarna na našoj obali Bojane, odakle nas samo rijeka dijeli od susjedne države. Nebo se naoblačilo i smračilo, pa mi ni fotografija nije baš uspjela. Bitno je da se sve vidi.
Ledeni vjetar nas je potjerao sa vrha ranije nego što smo planirali. Izostalo je predavanje iz istorije kojem sam se nadala. Zato sam ja “obnovila gradivo” kad sam se vratila kući. Dva dana sam isčitavala sve što sam o tom istorijskom događaju uspjela da nađem na internetu. Moram vam reći da su me događaji sa početka prošlog vijeka bacili u depresiju. Spoznala sam da nas je istorija, “učiteljica života” malo čemu naučila. Inat i pozivanje na neka istorijska prava koštali su života 10.000 ljudi. Zaludne žrtve nisu izuzetak već više pravilo tokom naše istorije. Ne postoji ni simbolično obilježje koje bi podsjećalo na ovu golgotu. Pročitah da je prije 5 godina, kad se obilježavalo 100 godina od bitke za Skadar, neko zatražio podizanje spomenika. Dalje od te ideje se nije odmaklo. Čim smo se odmakli od vrha, sakrili smo se od naleta vjetra, pa je i raspoloženje bilo bolje. Tokom lagane šetnje nazad raspredale su se razne teme i pravili planovi kako da se provedu dva slobodna sata u Skadru.
Već se spuštao suton nad jezerom, ali sam ja uspjela da locitam Hum Tuški i Dečić, koji se nalaze sa naše strane Skadarskog jezera, a na koja sam se ranije pela.
Kad sam u povratku, vozeći se prema Podgorici, razmišljala o proteklom danu, bilo mi je drago što sam uspjela da stignem do Taraboša. Nije to tura za pamćenje što se planinarenja tiče, ali ima jednu emotivnu crtu koju nisam uspjela ni samoj sebi da opišem. Moj drug Peruta, na privremenom radu u Kanadi (kako sam voli da kaže) reče: “Bravo ti ga, ja ne bih mogao tamo da pođem”. Eto, ja pođoh i u njegovo ime.
Izvor: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
