Svijet je knjiga, a onaj ko ne putuje čitav život čita samo jednu stranicu. Nijesu petorica prijatelja "izgorjela" ni za Svetog Augustina ni za njegovo umovanje o putovanju, ali vole da drumuju i listaju stranice te velike knjige koja se svijet zove.
Kao u onoj Čolinoj pjesmi skupilo se društvo iz davnih školskih dana: Haris Alivodić, Miko Božović, Nedžo Šabanadžović, Zoran Đurić i Nino Hajdarević. Pridužio im se i mlađi Hase, da im poremeti boju kose. Tri decenije nakon mature, opremili se dobrom voljom i sivom preobukom, nakrivili papirne borsaline i uz moto „otamo do ovamo“ zaputili se pravo u vremešno srce Evrope, u Bratislavu, Prag, Beč.
Krenuli su iz Podgorice u utorak, u svitanje. Tek što je sunce počelo da šara sjenke po Platijama krenula je i priča iz davnih školskih dana, doživljaji iz mladosti, osvajanje slobode, prve ljubavi.... I ova prisjećanja, kao i svako drugo, uglavnom pamte samo po lijepom i vrlo rado i lako ih dopričavaju i boje. Cinik bi rekao da u svakom prisjećanju ima i trun lovačke priče, ali nikad ne traži zapetu u kazivanju onoga sa kojim krećeš na put.
Harisu ne smeta šoferiranje, uzeo prvi da odradi svoju epizodu role Miška, da se prisjeti mnogih mladalačkih nepodopština. Ali mu ne pada napamet da iskreno prizna da ni pola toga ne bi pofermao svom nasljedniku, koji je njihov najmlađi saputnik. Drugo je to vrijeme bilo. To je bila njegova mladost, s kojom je on, valjda, imao prava da čini šta mu volja. A Hase sa njegovom...
Usred prisjećanja iz madosti, a već su u jednom pogledu imali Pomoravlje i Šumadiju, lecnu ih vibrato sa radija 'žale godine, žale za nama'. Zapjevaše i oni, sa osmijehom i bez imalo sjete. Gdje god su zastali u Srbiji skretali su na sebe pažnju svojom pojavom i ležernošću. Pitali su ih neki znatiželjnici jesu li neka sportska družina, a šereti dočekaše spremno pričom da su crnogorska badminton selekcija. Hase im, šmekerski, uzvrati packom da više liče na boćare ili hvatače leptira.
Ništa kao raspoloženje i dobra volja ne topi vrijeme i kilometre, pa su šeširdžije, sa injem u kosi, u suton već bili nadomak granice Mađarske. Ali prije nepregledne Mađarske, treba zanoćiti u Subotici, odmoriti priču i obnoviti snagu. Slušajući GPS, bez kojeg ni njihovi đedovi nijesu umjeli izać' na livadu, zalutaše u prostrana kukurizišta Bačke. A redovi kukuruza dugački kao da će završiti u Kapošvaru , Kečkemetu... Ipak izađoše na drum i nađoše „Majkin salaš“. Tu, na nekoliko sati, usniše i priča i putnici.
Mađarsku su, uz dvije kraće stajanke, uglavnom posmatrali kroz okna kombija. Montanjare ne zadivljuje ravnica, sve je monotono, sporo i jednobojno. Nema tu brda, samo zeleno zatalasano dno panonskog mora.
U Bratislavi su ostali dva dana, divili se starom gradu - prijestonici Ugarske, zamkovima, katedralama, Dunavu i novom mostu, družili se sa Čumilom i njegovim drugarima - statuama koje su simbol ovog grada. Drugog dana su skoknuli do Beča koji je od Bratislave udaljen tek 60 kilometara. To su dvije najbliže prijestonice na starom kontinentu.
A kako opisati Beč? Raskoš tog gospodstva i sređenosti ne može stati u rečenice i slike. Kao i većinu onih koji dolaze u Vienu znatiželja ih odvede na Šenbrun. Popeše se na vidikovac Glorijet. Toliko divote ne može stati u oku: fontane, statue, cvjetni vrtovi, parkovi i neponovljivi Šenbrun.
Tu je svoju ljepotu njegovala znamenita Sisi - Carica Elizabeta, ljubav cara Franja Josifa. Bila je kažu najljepša žena svoga vremena koja je svaki tren svog života posvećivala svojoj ljepoti. Posebno svojoj čuvenoj dugoj kosi, koju je satima prala mješavinom jaja i konjaka. Neko iz društva umornog od šetenje, i daleke godišnjice mature, znatiželjno progunđa je li makar Sisi upoznala sve sobe i salone Šenbruna, a ima ih na stotine. Ona sigurno jeste, imala je kad. Nije imala prečeg posla od uživanja i bavljenja svojojm ljepotom: car se bavio politikom i monarhijom, a djecu je vaspitavala baka, da im majka ne bi usadila svoju raspustnost i hedonizam.
Iako opijeni plemkinjom Sisi i još toliko Bečom u suton opet zanoćiše u Bratislavi.
Svanulo je četvrto jutro drumovanja. Zovu ih Češka i pivo.
Ko nije makar poželio da vidi „Zlatni Prag“ taj i ne zna čemu onda putovanja. Nigdje vam se tako ne stopi pogled sa sređenim prostorom, nigdje toliko mira i uljudnosti.
U Pragu postoji navika da se skupi nekoliko djevojaka, jedna se obuče u vjenčanicu, slikaju se sa prolaznicima, a oni zauzvrat nešto stave u šešir, koji je njihova kasa za večernji izlazak. To se desilo i ovaj put pa su crnogorski badminton svatovi uglas zapjevali „dabogda nam serećna bila, ova naša snaha mila“. Dopadljive Čehinje uzvratiše zbunjenim osmjehom, a svatovi se isprsiše žutim eurićima i papirnim dinarima. Rastaše se kao pravi prijatelji, mlada i djeveruše sa uvjerenjem da nepoznati papirni novac nešto vrijedi. Dva dana su se družili sa Pragom i njegovim mostovima, poneko je omirisao i čuveno pivo.
Šestog dana valjalo je krenuti nazad na jug. Ali neće ni sad pravo kući nego preko Mađarske i Hrvatske u Bosnu, da njenim neponovljivim merakom završe ovo divno druženje. Sarajevo ne treba opisivati, ili ste već bili ili ćete ići. Tu je u komšiluku.
Kao i svaki put kad okončate neko putovanje i kad kreneš kući obuzme vas sjeta, budete nekako prijatno tužni. Kao da vam je žao sve to što ste vidjeli i ostavili.
Drugari iz priče, prilično ljubomorno, nijesu fotografijom zaustavili svaku zgodu na dugom putovanju. Njima je ovo putovanje prvenstveno bilo izgovor za druženje. Postoji jedno vjerovanje da pravi putnici nikada ne prave fotografije sa putovanja i ne kupuju suvenire. Sjećanje je ono što ostane u duši i čulima, a ne u prašnjavima albumima i oblikovanim komadićima mesinga i gipsa.
Zašto je Miko htio da ide u Amsterdam, pa odustao
Ovo zanimljivo putovanje imalo je jedako interesantan uvod. Idejom da se ide na put, poslije tri decenije od mature, družinu je okupio Miko.
To mu je dalo i eksluzivno pravo da predloži maršrutu. On je želio da se putuje u Amsterdam. Svakako ne zbog Rembranta, Van Goga ili Ane Frank, ali isto tako, ni zbog četvrti De Valen i njenih ulica sa crvenim fenjerima.
Ipak, iako znaju da u družini jedino Miko zna da zarumeni i na najbezalenije bezobrazluke, to njegovim drugarima nije smetalo da gunđaju i gegovima zapitkuju zašto je htio da ih vodi u „Grad grijeha“, kako sada mladi nazivaju Amsterdam zbog slobode konzumiranja marihuane i crvenih fenjera.
U tuđini svakog obraduje nenadani susret sa zemljacima
Svega im je moglo pomanjkati na ovom putu osim dobre volje. Nje su imali i za sebe i za druge, a bez nje ne treba kretati na put.
Ništa našeg čovjeka u tuđini ne obraduje kao nenadani susret sa zemljacima.
A njih su naši "reprezentativci" sretali i usred gusto naseljenog srca Evrope.
U Pragu im je Nedžad iz Zemuna pomogao da se snađu u saobraćajnom lavirintu i pošto nije imao vremena za kafanu častio ih parking.
A u Pragu, na trgu gdje su se slikali sa "mladom" upoznali su Rada koji je ispod Kozare došao tu da prodajući suvenire pravljene pletenjem žice zaradi tvrdu koru hljeba.
Koliko god priča bila nevesela, susret sa zemljacima obraduje.
Dobra volja jednako pomaže i u suretu sa stancem, iako ne znaš švapski ili madžarski, osmijeh svi razumiju, pomogni se rukama i samo sporije i glasnije zbori naški.
I da te Bog pogleda.
Galerija
Bonus video:
