Dok nije izgrađen novi put Šavnik-Žabljak do Žabljaka smo godinama išli preko kanjona Platije, pa uz Taru. Preko Mljetička smo išli samo jednom, i to prije skoro 20 godina, a preko Boana možda 2-3 puta. Išao preko Mljetička, ili preko Boana, na kraju si morao proći i kroz Bukovicu. No novi put i zaobilaznica oko Nikšića su naš put do Žabljaka em skratili, em učinili mnogo komfornijim (u odnosu na prethodno putovanje, naravno). I tako bih ja i zaboravila na Mljetičak da me jedna Aleksandra nije podsjetila na njega. Odatle su njeni deda i baba po majci, ide tamo ljeti i misli da i Mljetičak zaslužuje da se spomene u Jasninim putovanjima.
Dok smo ljetos boravili na Žabljaku vrijeme je bilo promjenljivo. Nije se uvijek moglo hodati po vrletima, a ni kondicija nam to nije dozvoljavala. Kao i uvijek kad odemo na Žabljak ne odvajamo se od knjige “Durmitor i kanjon Tare” od Branislava Cerovića. Iako je knjiga pisana sada davne 1984. godine, i dalje je najbolja pomoć za sve one koji sami žele da upoznaju čari Durmitora. Doduše, odavno se već ne čuju opisani laveži pasa i zvonjava predvodnika stada, ali ova knjiga ima počasno mjesto u rancu tokom boravka i šetnji po Žabljaku i okolini. Jedno oblačno popodne, prelistavajući vodič u rubrici Šetnje naiđoh na kanjon rijeke Bukovice. Tad dođoh na ideju da se kući vratimo preko Bukovice i Mljetička, a toga dana odlučismo da vidimo i taj čuveni izvor.
Iz Žabljaka smo krenuli starim putem ka Šavniku. Naišli smo na raskrsnicu na kojoj se lijevi krak puta odvaja za Njegovuđu (idući pored Vražjeg i Ribljeg jezera, dok se pravo produžava ka Bukovici. Ševarita lokva, koja je sredinom aprila bila pravo jezero, početkom jula se pretvorila u livadu. Put je vijugao i išao gore-dolje tako da ti se čini kao da se se voziš na rolerkosteru. Blizu Bukovice put postaje mirniji, a predjeli idiličniji. Iako su bili prvi dani jula, trava je već dobila karakterističnu žućkastu boju. Sjetih se jednoga pitanja: da li si ikad vidjela baš zelenu travu ovuda? Pa, sem na mjestima gdje su periodična jezera, priznajem, teško da se mogu sjetiti.
Zanimao nas je izvor rijeke Bukovice, a nikakvu ideju o tome gdje se nalazi nismo imali. U vodiču, za razliku od planinarskih tura, ovaj dio mi nije bio baš najbolje objašnjen. Ponadali smo se da ćemo naići na nekog stanovnika Bukovice koji nam može pomoći. Imali smo sreće. Kosila se trava i jedan od nadgledača radova nas uputi nazad do prvog skretanja lijevo. Reče da idemo do hotela. Hotela? Totalno nas je zbunio, ali računali smo da teško možemo da promašimo. Parkirasmo se pravo ispred hotela.
Hotel spolja izgleda dobro očuvan, mada se vidi da odavno ne radi. Kada je napravljen, sa kojom idejom, koliko je radio i kada je zatvoren, za mene je ostala nepoznanica jer nijedan podatak o tome nisam uspjela da nađem. Sigurno je građen uz grandiozne planove, o čemu govori i izbetonirani, ograđeni teren za sportske aktivnosti koji se nalazi ispred njega. Kasnijim raspitivanjem sam saznala da je hotel prvobitno pripadao MUP-u, a kasnije Elektroprivredi. Moja drugarica Bilja se čak prisjetila divnih ljetovanja u njemu prije nekih…četrdeset godina.
Razgledajući hotel i teren i vajkajući se što je sve pusto i napušteno, zaboravismo izvor Bukovice. Putokaza nije bilo, naravno. Čak ni neke stazice. Trava je bila povelika i mokra od prijepodnevne kiše, ali nas to nije spriječilo da pređemo preko vode i istražujemo suprotnu stranu. Računali smo da izvor mora biti prema brdu. Pogled na hotel sa druge obale bio je izvanredan. Lokacija hotela nije mogla biti bolja. Predjeli za razglednice.
Iz svake stijene se čuo zvuk vode. Licitirali smo šta bi od toga moglo da bude izvor. Vjerovatno ništa od toga, ali dalje, zbog prevelike trave, a bez ikakvog puta i putokaza, nismo mogli. Nismo se pokajali što smo došli. Mjesto je bilo prelijepo. I samo naše. Nikoga nismo ni vidjeli, ni čuli. Obišli smo hotel i uočili i malu terasicu prema rijeci. Pošto postoji i mala brana ovaj dio liči na jezero. S druge strane vodena površina još i ljepše izgleda.
Idući ka hotelu vidjeli smo da se selo zove Provalija. Sjetila sam se da sa novog puta Šavnik-Žabljak postoji putokaz za skretanje ka tom selu. Bolje rečeno, postojao je. Jer kad smo shvatili da se nalazimo ispod novog puta odlučili smo da se vratimo tuda. Čim smo se izdigli iz kotline pogled je bio fantastičan i pružao se na veliku površ. Prikradao se sumrak pa se više nije ni moglo fotografisati. U dolini su se vidjele zgrade, pretpostavljam od neke napuštene poljoprivredne zadruge, koje, kao i hotel, govore da ovi prostori pamte daleko bolja vremena.
Kad smo stigli do glavnog puta nismo uočili putokaz. Znam da sam ga ranije viđala. Poriv naših ljudi da uništavaju putokaze nikad mi neće biti jasan. Sem što nema putokaza, s puta se ne vidi ništa od ovih ljepota, pa mislim da su ovi predjeli potpuno nepoznati široj javnosti, a veoma su dostupni za posjetu.
Poslije ove šetnje definitivno smo odlučili da se sa Žabljaka vratimo preko Mljetička. Nismo nigdje žurili. Pretpostavili smo da je put loš, ali smo željeli da ponovo vidimo te predjele. Bukovica je jedno simpatično mjestašce sa školom u centru sela. Pored škole uočismo i neobičnu skulpturu, ali se nismo zaustavljali.
Malo naprijed, sa desne strane puta, uočava se fabrika vode “Gorska”. Pročitah da ne radi od 2011, a ni sad se oko nje nije uočavala radna atmosfera. Nevjerovatno je da fabrika ove vrste, na ovoj lokaciji, ne nađe tržište i ne uspije. Ali je pozivati se na logiku kada su prilike u našoj zemlji u pitanju nelogično. :)
Put je u ovom dijelu uzak, ali skroz solidan. Predjeli prelijepi, šumoviti, zatalasani. I onda se stigne do raskrsnice. Desni krak ide prema Mljetičku, a pravo se nastavlja prema Tušini i Boanu. Odmah se vidjelo da bi nam pametnije bilo da produžimo pravo. Na dijelu puta prema Mljetičku poslednjih 20 godina niko rupu zakrpio nije. Vjerovatno sam mnogima dosadila sa jadikovkama o stanju naših puteva. Ali gdje nema puta, nema ni života. To je poznato od davnina. Novi put donosi novi život u zaboravljene predjele (Grahovo, na primjer), dok mjesta koje put zaobiđe, potpuno padaju u zaborav. Ono malo ljudi koji imaju kuće u tom dijelu, ne predaju se. Dolaze da pokose i da uživaju u ljepotama ljeta u predivnim predjelima. Naiđosmo i na stado ovaca sa malom čobanicom.
U početku put vodi kroz šumicu pa stoga stanje puta više zaokuplja pažnju. Kad se izađe na čistinu i kad pogled ode u daljinu povremeno se zaboravi na put. Položaj ovog parčeta zemlje je izvanredan. Skoro pa da je u središtu Crne Gore. Pogled se pruža na Sinjajevinu, Vojnik, Durmitor, Moračke planine. Ponešto sam prepoznala, a nešto pretpostavila.
Kuće su razbacane, ali se pored starih, primjećuju i nove. Na više mjesta smo uočili i vrijedne kosioce. Stoku, sem onog buljuka ovaca kojeg smo vidjeli na početku, skoro i da ne vidjesmo.
I pored svih ljepota okoline, znali smo da ovuda ponovo nećemo proći, bar dok ne čujemo da je asfaltiran put. Očigledno je da ni glasača ovdje nema, pa ni lokalni izbori ne mogu donijeti pozitivno rješenje. Novi asfalt bi sigurno dao novi život ovim predjelima. I kafana u Mljetičku, koje se odlično sjećam od prije dvadesetak godina, pamti daleko, daleko srećnija vremena. Da je bolji put sigurno bi bila otvorena, pa bismo mogli da sjednemo i iz stolice se divimo okolini. Toga dana je bila zatvorena. Trenutno ili potpuno, ne znam. Prodavnica Mješovito koja se nalazi pored nje, zatvorena je već duže vrijeme zasigurno.
Tačno preko puta kafane, nalazi se spomenik koji podsjeća na čuvenu bitku iz 1840. godine kada su Drobnjaci u saradnji sa Moračanima uspjeli da dođu glave ozloglašenom Smail Agi Čengiću čiju je smrt opisao Ivan Mažuranić u čuvenom spjevu. Zahvaljujući ovome događaju Mljetičak se pozicionirao na “istorijskoj mapi” no prijeti mu nestanak sa geografske.
Spomenik je na lijepom mjestu i u skladu sa okolinom. Mač preko metalne ploče ističe istorijski momenat o kojem događaj govori, a tekst napisan na ploči ostade u sjenci i tu potpuno omanuh kao fotograf. Moraću opet do Mljetička. Odmah pored spomenika nekoliko krava je mirno paslo, nesvjesne istorijskog značaja livade na kojoj su. Naša pojava ih je zbunila, a nisu uopšte ni bile kooperativne prilikom fotografisanja.
Spuštajući se prema Šavnicima :) divili smo se okolini, pogađali koja je koja planina i psovali državu što ne obezbijedi narodu pristojniji put. Tek tada smo uočili koliko smo visoko iznad Šavnika i kako je teško nekada bilo stići do Žabljaka ovim putem sa stojadinima i peglicama, a ipak smo uspijevali u tome. Najgore je bilo kad se ispred tebe nađe neki kamion pun sijena. “Sjećanje me lakom tugom ovi…”
Zatim, kroz neke grane, ugledasmo vjetrenjače. Koliko god se nervirala kad pomislim ko ih i preko čije grbače pravi, nekako su lijepe za vidjeti.
Spuštajući se polako ka Šavniku vidik se sužava, a put od spajanja sa boanskim putem postaje bolji. Drago mi je što sam zavirila i u ovaj kutak Crne Gore, koji je, kao i svaki pedalj ove zemlje, veličanstven. Možda su ovi predjeli i ljepši od mnogih, ali će sigurno ostati u zapećku dok se god neko ne sjeti da popravi ovaj put. Nikad mi nije bila jasna logika onih koji vode brigu o putevima što kad naprave novi, zaborave da je postojao stari. No već sam apostrofirala da logika ne stanuje ovdje.
Preuzeto sa: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
