Dok smo živjeli u SFRJ nije mi se pružila prilika da posjetim Sloveniju, čak ni na ekskurziji. Prvi put sam stigla do nje prije desetak godina. Boravila sam desetak dana u Mariboru. Toliko sam bila oduševljena Mariborom, Ptujem i okolnim vinogradima da tada nigdje dalje nisam mrdnula. Prije dvije godine sam otišli do Bleda i Bohinja. Nije me vrijeme poslužilo, ali sam svejedno bila očarana. Kroz Ljubljanu sam, ispod kišobrana, prošetala sat vremena. Postojnska jama je na mene ostavila najveći utisak, ali te impresije ne uspjeh da pretočim u blog, iako sam prvobitno namjeravala.
U međuvremenu sam još dva puta prošla kroz Ljubljanu, prolezeći samo kroz strogi centar grada. Kad mi se pružila prilika da budem dva dana u Ljubljani, mislila sam da je to previše za tako mali grad i da bi mogli trknuti bar do Bleda. Kako sam se samo prevarila. Prethodno sam čitala neke komentare o tome da je broj turista koji godišnje posjeti Ljubljanu apsolutno nesrazmjeran onome što Ljubljana nudi. Autor je smatrao da turisti idu po inerciji, u namjeri da vide sve evropske prestonice. Dok sam dva puna dana špartala Ljubljanom uzduž i poprijeko (a ostalo mi je da vidim još dosta toga), uopšte se nisam složila sa datom izjavom. Naprotiv. Do sad se, pišući 80 i neki blog, još nisam našla na ovakvim mukama: kako sve bitno da obuhvatim, a da ne ispadnem preopširna.
Ono zbog čega sam Ljubljani prišla ovako studiozno je (ne)mogućnost poređenja sa Podgoricom. Naime, ja najčešće pišem o boravcima u prirodi, a ono malo gradova koje sam posjetila je bespredmetno porediti sa gradom u kojem živim. Ljubljana je drugi slučaj. To je grad iz bivše nam (meni nikad prežaljene) države i grad koji nema mnogo više stanovnika od Podgorice. Šta to čini Ljubljanu toliko privlačnim turistima dok kroz naš glavni grad turisti samo prolaze?
Prije svega, tu razliku je napravio Jože Plečnik. To je slovenački arhitekta koji je živio od 1872. do 1957. godine. Školovao se u Beču i Pragu, ali se vratio u rodni grad i napravio čudo. Plečnik je za Ljubljanu značajan koliko i Gaudi za Barselonu. Njegovi radovi se ne mogu mjeriti sa Sagradom, parkom Guelj i Gaudijevim kućama, ali ono što je je Plečnik napravio za svog dugog i plodonosnog života je nemjerljivo. Zainteresovao me je ovaj neobičan čovjek pa sam čitajući o njemu došla do Odluke kojom se Plečnikova djela proglašavaju spomenicima kulture od nacionalnog značaja. U 52 člana te odluke se nabrajaju njegova djela koja su postala nacionalno blago. To su toliko raznorodne građevine da je nevjerovatno da je to sve djelo jednog čovjeka. Projektovao je veliki broj crkava pa je od strane katoličke crkve čak i proglašen svecem. Međutim, on je i autor spomenika posvećenim palima u II Svjetskom ratu. Teško je odlučiti koji od Plečnikovih djela je omiljen među turistima. Gradska tržnica je, možda, mjesto od najvećeg značaja za njene stanovnike. Tromostovlje je najposjećenije mjesto. Nacionalna i Univerzitetska biblioteka napravljena od cigle i sa karakterističnim prozorima u obliku knjige, iz daleka privlači pažnju. Groblje Žale predstavlja mjesto koje se posjećuje i kad tamo nemaš nikog svog. Brana na Ljubljanici, pored praktične funkcije koju ima, privlači svojim umjetničkim arhitektonskim rješenjem i skulpturama koje su smještene na pročelju. Posjetili smo je po kiši i po noći, ali oduševljenje nije izostalo. I rodna kuća Plečnika, na koju sam naletjela sasvim slučajno šetajući kroz dio grada koji se zove Trnovo je jedno od nabrojanih nacionalnih blaga.
O Podgorici se priča kao o gradu na tri rijeke. I četvrta nam je na dohvat ruke. Sem lijepe boje koje te rijeke imaju, čime možemo izaći pred turiste kad su one u pitanju? Skaline? O, ne. Šetališta pored rijeke? Kako da ne. E, tu je jedna od bezbrojnih razlika između Podgorice i Ljubljane. Oni imaju samo Ljubljanicu. I ako nećemo da se pravimo fini, reći ćemo da su naše rijeke mnogo ljepše. No, oni su od Ljubljanice napravili pravu žilu kucavicu grada. Duž obale su smješteni brojni mali kafići i restorani. Sve sa mjerom, nepretenciozno, ništa ne odskače.
Pored rijeke se nalaze šetališta i ogroman broj mostova za pješake. No, svaki dobro dođe. Pored obale su postavljene mnogobrojne klupe za sve one koji žele da uživaju u prirodi. Vidjeli smo razne ptice, čak i čaplju. U sred grada. Rijeka služi i brojnim rekreativcima (vjerovatno i sportistima) za voženje kanua, veslanje na daskama, a tu su i turistički brodovi, kojim nismo stigli da se provozamo.
Jedan od stanovnika Ljubljanice je i pižmouka iliti vodeni pacov. I ja sam se zgrozila kad sam čula za njihovu pojavu. Međutim, on nije samo rođak pacova, već i dabra. Kad sam ih vidjela kako izlaze na obalu i šapicama uzimaju šargarepu koji im je jedan mladi par donio (punu kesu) i kako pojedini plivaju iz sve snage da i oni nešto zakuče, smekšah. Čak su mi postali simpatični. U momentu sam naše studente (Idža i Ivanu) koji su bili i povod naše posjete Ljubljani vidjela kako s kesom šargarepe dolaze na obalu Ljubljanice, koliko prekosjutra. O tome da ove životinjice, kad od njih treba napraviti bundu, nose neutralni naziv nutrija, neću ni riječ.
Već sam pomenula Ljubljanske mostove od kojih su turistima najzanimljiviji Tromostovlje, Mesarski most i Zmajski most. Na Mesarskom mostu, koji je jedna od nerealizovanih ideja arhitekte Plečnika se nalaze nebrojene “ljubavne brave”, kao i nekoliko veoma interesantnih skulptura. Zmajev most, čuven po skulpturama koje se nalaze na njegovim krajevima je, ipak, najpopularniji. Svaki turista dođe da fotografiše zmajeve koji su ujedno i simbol Ljubljane, a i čitave Slovenije.
Ljubljanski stari grad je nezaobilazna znamenitost Ljubljane. Nalazi se u samom centru i do njega se može doći liftom ili pješke, sa više strana. Mi smo, naravno, išli pješke. Oba puta kada sam išla do Starog grada me je pratila kiša. Samo, drugi put nisam imala ni kišobran. Žao mi je samo što pogled na Ljubljanu nije bio bistriji, jer je Stari grad i svojevrsni vidikovac. Nadstrešice su nam omogućile da nesmetano obiđemo sadržaje koje Stari grad nudi. Kafiće smo, ovom prilikom, preskočili.
Koliko god se trudila da skratim, ne mogu. Sad se ne čudim jednoj blogerki koja je Ljubljanu opisala u 3 nastavka. U inat onima koji se čude čime to Ljubljana privlači turiste. A ja ne znam o čemu ću prije, pa skačem sa teme na temu. Ljubljanske crkve su poglavlje za sebe. Ima ih toliko da bi sigurno jedan blog mogao da se napiše samo o njima. Ja u tome nisam vješta. Svaki vjerski objekat posmatram kao muzej. Po spoljnjem izgledu izdvojih ove četiri na fotografijama ispod. Tu se čak nije “ugurala” ni crkva Sv. Nikole koja se nalazi u samom centru (zbog toga je teško fotografisati), kao ni crkva Svetog Jakova koju nikako nisam uspjela da fotografišem sa željenim rezultatom.
Na gornjoj fotografiji su redom: Franjevačka crkva (Vavedenja presvete Bogorodice) koja se nalazi u srcu grada, na Prešernovom trgu i crkva Svetog Trojstva (Uršulinska) koja je smještena na Kongresnom trgu. Pravoslavna crkva Sv. Ćirila i Metodija se nalazi na ulazu u park Tivoli, a Trnovska crkva (Sv. Johna Baptista) u dijelu Ljubljane koji se naziva Trnovo i koji predstavlja jedan od najzanimljivijih djelova grada. Odmah iza ove crkve se nalazi rodna kuća arhitekte Plečnika, a on je, naravno, imao udjela i u njenoj rekonstrukciji. Za crkvu se vezuje i romantična priča o ljubavi najpoznatijeg slovenačkog pjesnika Franca Prešerna prema jednoj Juliji, koja je, nažalost, ostala neuzvraćena.
Da se u Ljubljani vodi računa i o kulturi, vidi se na svakom koraku. Imala sam prilike da vidim brojne najave koncerata svih vrsta muzike i raznih pozorišnih predstava . Najavljuju se pojedini događaji i više mjeseci unaprijed, da bi se na vrijeme rezervisale ulaznice. Kratko je vrijeme bilo, pa nijednom takvom događaju nismo mogli prisustvovati, ali smo bili oduševljeni izgledom brojnih ustanova kulture: Slovenačkog narodnog pozorišta, zgrade Filharmonije, Narodnog i Modernog muzeja. Naročito nam se dopalo Ljetnja pozornica Križanke, koja se nalazi u dvorištu bivšeg manastira Sv. Krst. Križanke su bile manastir do 1945. godine, a 1952. godine je Jože Plečnik tada već osamdesetogodišnjak, dobio zadatak da prostor prilagodi ljetnjoj pozornici. Rezultat je savršen. Sve tu izgleda prelijepo: od raznih skulptura, preko fasade zgrade u prednjem dvorištu (rađena tehnikom zgrafito), do pozornice koja je smještena u zadnjem dvorištu.
Ljubljana je prepuna fontana, raznih spomenika i, onog što je na mene ostavilo najjači utisak, skulptura. Bezbroj klasičnih, savremenih, neobičnih skulptura ima po cijelom gradu: na trgovima, parkovima, pored javnih i privatnih ustanova. Od velikog broja skulptura koje sam uočila, napravila sam kolaž od četiri .
Još jednu od njih sam morala da izdvojim samostalno. To je skulptura Lica, rad slovenačkog skulptora Jakova Brdara koji je autor brojnih skulptura u Ljubljani. Ona se pruža duž čitavog jednog prolaza u Ključavničarskoj ulici koja spaja Gradski trg sa Cankarjevim kejom. Skulpturu čine 700 lica različitih izraza, izlivenih u bronzi. Umjetnik je svoj rad donirao gradu Ljubljani.
Sve ovo do sad pobrojano je ono zbog čega turisti s pravom dolaze da obiđu ovaj grad. Međutim, ništa od do sad pobrojanog nije ono što čini glavnu razliku između Ljubljane i Slovenije i Podgorice i Crne Gore. Glavna razlika je u odnosu prema svojoj zemlji i njenim stanovnicima. To je odnos brige i poštovanja. To ne vidim u našem slučaju. Čim se iz Hrvatske pređe slovenačka granica, nek izvinu Hrvati, osjeti se razlika. Sve je uređeno, čisto, zeleno, obrađeno. Svako selo je kao mala razglednica. Svako ima kućice sa fasadama i cvijećem na prozorima, a na brdašcetu crkva. Predjeli su slični austrijskim, meni čak i ljepši. I vodi se računa o svakoj stopi zemlje, a nisu se samoproglasili ekološkom državom. Nisu, jer nemaju potrebu za tim pošto oni jesu ekološka država. Ljubljana ima park Tivoli koji se nalazi u centru grada na velikoj površini. Dana kada smo ga posjetili, tamo se slila rijeka ljudi. Većinom roditelji sa djecom. Većina je bila na biciklima. Dječica koja nisu u stanju da okreću pedale imali su neko kobajagi biciklo (prvi put sam to vidjela) koje odguruješ kao trotinet. Širina, gusta šuma, poj ptica, duboka hladovina, fontane i skulpture. Uzdisala sam čitavim putem: Zašto i kod nas ne može ovako? Mi svaku zelenu površinu pokušavamo da “valorizujemo”. Za taj običaj Slovenci, valjda, nisu čuli.
Slovenci se rado bave sportom u rekreativne svrhe. Vožnjom bicikla, po vrlo dobrim biciklističkim stazama u gradu bave se i u rekreativne i u praktične svrhe. Jedna aktivnost je tokom poslednje decenije u Sloveniji postala pravi hit: ekstremno penjanje. Šetajući gradom, na Kongresnom trgu vidjesmo neku gužvu. Kad ono, takmičenje u ekstremnom penjanju, pa još akrobatsko. Gledaoce ni kišica nije omela, a za podmladak su u blizini postavljene 3 vještačke stijene na koje su čak i oni tek prohodali pokušavali da se popnu.
Sve ovo nabrojano, a i ono što nisam stigla da nabrojim, nije kod mene izazvalo takvu zavist kao sistem za odlaganje otpada. To je rezultiralo minimalnim smećem na ulici, nedostatkom smrada i dima iz kontejnera, a od reciklaže sigurno ima i koristi. Pošto sam ja sve vrijeme pričala o tome, saputnici su mi uporno ukazivali na papiriće koji su se ponekad uočili. Ja sam se branila time da je to sigurno bacio neko naš. I kad je kamion došao da prazni ove specijalne kontejnere, nisam samo ja stajala da ga sa divljenjem posmatram. Štaviše, može se reći da je on u tom trenu bio turistička atrakcija Ljubljane.
Baš se zanesoh i odužih. A nisam ni spomenula sve što sam htjela i planirala, kao na primjer Botaničku baštu. Nije grandiozna, ali je vrlo simpatična. Kasno smo stigli, pa zbog kraja radnog vremena nismo stigli ni pola da obiđemo. Gradska kuća koja se nalazi u samom centru grada na Mestnom (Gradskom) trgu je pravo malo remek djelo. Mali muzej grada koji je smješten u njenom holu je nezaobilazno mjesto za turiste. Tu su smještene i nagrade koje je dobio grad Ljubljana, a moju pažnju je, naravno, privukla nagrada za zeleni grad Evrope koju su dobili prije neku godinu. Ispred Gradske kuće se nalazi Robova fontana, možda najljepša fontana u gradu. Zgrada Nebotičnik, trinaestospratnica napravljena još 1933. godine dugo je bila najveća zgrada u zemlji. Sa njenog dvanaestog sprata, na kojem je smješten restoran, pruža se jedan od najljepših pogleda na Ljubljanu. Trnovo sam tek pomenula , a to je dio grada koji mi se naročito dopao. Nisam pisala o zgradi Univerziteta, brojnim fakultetima, čuvenom Kliničkom centru u kojem je poslednje dane proveo i drug Tito. Ima tu još dosta toga. Tek, mi dva dana nismo uvijali noga, što bi se reklo. Mali pljusak nas je natjerao da uđemo u jednu prodavnicu H&M koja se upravo tu našla. Nismo izašli praznih ruku jer bi greota bila pošto su sniženja bila u toku.
I tako, šetajući gradom, privuče mi pažnju jedan gospodin. Bješe mi poznat, ali se ne sjetih odmah. Tek kad se podboči i reče: Sram vas bilo šta uradiste od one moje Željezare!, prepoznasmo Borisa Kidriča. Ispod glasa rekosmo da nismo mi krivi i pognute glave produžismo dalje. :)
Preuzeto sa: jasninaputovanja.me
Galerija
Bonus video:
