Uplašene, gladne i stravično pretučene, Rohinga žene bježe od najezde vojnika u akciji. Rohinga je muslimanski narod indoarijevskog porijekla, a žene iz ove priče dolaze iz Mijanmara. One se prisjećaju potresnih životnih priča o uništenju i smrti: otac koji je živ spaljen, ujak zaklan mačetom, brat uhapšen i nikad viđen.
Zbijene u improvizovanim izbjegličkim kampovima, zavisne od donacija hrane i samilosti kolega izbjeglica, one takođe nose nešto posebno: nadu koju im daju njihova novorođena djeca, za koju je Bangladeš novi dom.
Delikatna sudbina beba predstavlja oštar kontrast između siromašnih uslova u improvizovanim izbjegličkim kampovima, gdje jedan preskočen obrok ili trovanje hranom može da napravi razliku između opstanka i smrti.
Mijanmarska armija je pokrenula ,,operaciju čišćenja" nakon što su Rohinga pobunjenici napali stražare na pograničnom punktu u sjeverozapadnoj državi Rakhin u Mijanmaru.
Ujedinjenje nacije su rekle da su počinjena masovna ubistva i grupna silovanja, kao i spaljivanja sela u operaciji koja mogu da se izjednače sa zločinima protiv humanosti i etničkim čišćenjem.
"Prije godinu i po dana vojska je došla u naše selo i neprestano pucala iz oružja", rekla je jedna od izbjeglica, tridesetogodišnja Amina, dok ljulja u kolijevci svoju 16 dana staru kćerku Sumaju.
"Mi smo živi samo zbog toga što je Bog bio ljubazan", dodaje Amina, ,,oni su uhvatili mog ujaka i mlađeg brata i mi ne znamo da li su oni živi ili mrtvi"."
Vojska smatra da je njihovo slamanje muslimanske manjine zakonita operacija protiv pobunjenika sa ciljem odbrane. Oni su odbili sve ostale navode.
Mijanmar je pokrenula nekoliko istraga navodnog zlostavljanja, ali posmatrači za ljudska prava smatraju da imaju manjak kredibiliteta i nezavisnosti u tome.
Amina je jedna od 75.000 izbjeglica koje su napravile opasan prelaz preko polja i riječne granice kako bi došli do Bangladeša.
Neki su gladovali nedjeljama, dok su drugi sav novac koji su imali dali švercerima ljudi. Mnogi od njih se nisu spasili a njihovi životi su okončani davljenjem ili su ih upucale mijanmarske snage tokom puta.
Preživjeli, koji se oslanjaju na skloništa napravljena od štapova bambusa i crnih plastičnih folija za zaštitu od sunca, suočavaju se sa ogromnim izazovima zbog njihove tek rođenje djece.
U kampovima često fali medicinske opreme i tekuće, čiste vode. Iz vodeće agencije za pomoć radnicima su zabrinuti za nastanak bolesti koje se prenose preko zagađene vode, kao što je kolera. "Ljudi žive u teškom okruženju i uslovima. Vjerovatno nemaju pristup regularnim medicinskim uslugama i ne dobijaju dovoljno hrane", kazao je Azmat Ula iz Crnego krsta u Bangladešu, pozivajući na pomoć.
Mnoge žene se bore za sredstva, nemaju muški oslonac i jedini su hranitelji porodice. One zavise od milostinje iz Svjetskog programa hrane i drugih agencija.
Klinike koje imaju nevladine organe i Ujedinjene nacije su prezauzete poslom, pokušavajući da izliječe i brinu o hiljadama pacijenata svakog mjeseca.
Minara Begum koja ima 22 godine, umiruje uplakanog jednomjesečnog sina Ajaba, dok priča svoju sudbinu o bježanju iz sela sa suprugom i svekrvom.
"Sinu sam morala da kupim mlijeko u prahu jer ne mogu drugačije da ga nahranim kao majka. To nije dobro za njega", rekla je Minara.
Mnoge žene su priznale da su proživjele ili svjedočile grupnim silovanjima od strane vojnika.
Zvaničnik velike agencije Zapadnjačke pomoći je izjavio za Rojters da su distribuirali oko 660 "dostojanstvenih kompleta" za žrtve napada, pored savjetovanja za oko 200 žena koje su pretrpjele traume nakon ubistva člana porodice, najčešće muškog.
"Ovo je vrh ledenog brijega", rekao je radnik koji nije smio biti identifikovan u medijima.
Velike grupe očajnih žena šetaju ulicama, moleći za novac ljude koji u automobilima prolaze, čak i nakon zalaska sunca.
Na crvenom ćebetu koje se nalazi na zemljanom podu kampa, leži dijete koje je jedan dan staro i o njemu brine majka Rehana Begum.
"Bili smo u našem domu i odjednom je vojska ušla u selo i počela je pucnjava", rekla je Rehana Begum, koja je napustila selo Jambuina prije tri mjeseca.
"Kad smo čuli zvuk metaka iz pištolja, istog trena smo otišli kod naših rođaka. Hodali smo četiri sata bez hrane i vode, a do granice smo stigli u 1 sat poslije ponoći. Platili smo 18 dolara kako bi nas pustili da pređemo", prisjeća se Rehana.
Ta brojka je jednaka sumi od 25.000 mijanmarske valute.
Rehanu Begum su presreli bangladeški graničari i jedva je uspjela da izbjegne da je vrate nazad kući.
"Željeli su da nas vrate nazad, ali smo onda čuli pucnjavu sa mijanmarske strane i čuvari su rekli da će nas osloboditi", prisjeća se porodica.
"Ostanite u Bangladešu i spasite živote", rekli su nam.
Bonus video:
