Zoran Stevović, jedan je od niza kuvara koji su bitisali u žabljačkim hotelima u vremenu kada su to bili najprestižniji objekti u regionu.
Ovaj 57-godišnji penzioner, izdanak prve generacije majstora kuhinje školovanih na Žabljaku svoju karijeru počinje u „Jezerima“ i „Planinci“ u kojima je kao đak obavljao praksu, a potom nastavio i profesionalnu obavezu.
„Imao sam sreću da kao i mnogi od nas kako u školi tako i kroz posao učimo od profesora kuvarstva Milorada-Mićana Samardžića, ali i drugih majstora kuhinje. Bile su to uhodane i dobro organizovane ekipe. U početku sam radio sve, od pranja sudova do pripreme i aranžiranja jela. Sve zarad zadovoljstva kod gostiju pa ne pamtim da je neki otišao nezadovoljan. Upijao sam njihove vještine a dragocjenost je bila što sam u „Planinci“ bio pored svjetski priznatog profesora kuvarstva Rodoljuba Stojanovića. Ogromna znanja stekao sam radeći uz njega, a njegova knjiga bila mi je dragocjeno iskustvo u daljem usavršavanju“, priča Stevović i dodaje da ga je posao vodio i u hotel „Žabljak“, restoran na Crnom jezeru i motel „Korman“ jer su tako diktirale prilike tada turistički moćnog Durmitora.
Stevović se može pohvaliti da je možda jedini kuvar sa Žabljaka koji je svoje majstorstvo kuvara prenio van granica Crne Gore i regiona.
„Sudbina ili već šta, vezala me i u daljem radu za profesora Mićana Samardžića koji je 1991. godine otišao u penziju, a ja od njega preuzeo kuhinju rezidencijalnog objekta „Jelika“ na Žabljaku. Spremao sam tamo hranu crnogorskim i drugim zvaničnicima. Među njima i Miodragu Lekiću koji je ubrzo postavljen za ambasadora SR Jugoslavije u Rimu. Prilikom formiranja svog tima Lekić me se sjetio pa sam sa porodicom preselio u drevni grad gdje sam ostao punih pet godina“, kaže Stevović.
Dodaje da je u ambasadi bio i kuvar i konobar, da nije bilo radnog vremena i naglašava da eminentni gosti ambasade nijesu bili prohtjevni u izboru jela.
„Naprotiv često su tražili da im pripremim nešto što je karakteristika crnogorske kuhinje. To mi je pomagalo da makar malo ublažim nostalgiju za svojim krajem, pa su pite od sira ili zeljanice, jagnjetina, njeguški pršut bili spona sa Crnom Gorom. Nijesu imali primjedbi ni oni koji su poželjeli da im pripremim italijanske specijalitete, plodove mora ili svinjski file sa različitim nadjevima. A ja sam volio da ih iznenadim nečim novim, drugačijim. Dopalo bi im se, recimo, kad spremajući staćetu umjesto spanaća kao nadjeva serviram koprivu i slično“, priča Stevović i sjeća se da su jela koja je pripremio konzumirali Slobodan Milošević, Milo Đukanović, Nikola Šainović... De Mikelis, Andreoti i drugi italijanski zvaničnici.
Stevović nabraja da je ugostio i druga poznata imena sa prostora bivše Jugostavije. Fudbalera Dejana Stankovića, odbojkaše Dejana Brđovića i Vladimira Grbića, ekspediciju nikšićkog „Javorka“ prilikom povratka sa neuspješnog osvajanja Mont Everesta, pun avion crnogorskih žena koje su bile gošće ambasadora Lekića dan pred početak bombardovanja Jugoslavije, pozorišnu ekipu koja je u Rimu prikazivala predstavu „Bure baruta“...
„A za sva vremena ostalo mi je lijepo sjećanje na Vjeru Plamenac, kćerku Jovana Plamenca koja je često posjećivala ambasadu. Pamtim je kao fizički i moralni prototip tipične crnogorke. Iako ostarjela i sa štapom svaki njen pokret odavao je neku otmenost tipičnu za naše žene. A brižljivo ispletene pletenice njene duge kose a potom poput oreola u krug savijene na glavi nikad neću zaboraviti“, sa puno pijeteta priča Zoran.Recepte čuva za mlađe generacije
Nakon pet godina rada u rezidenciji u Rimu, Stevović se vratio i nastavio posao u crnogorskim rezidencijalnim objektima. Kaže da mu je na boravak u Rimu pala sjenka jer mu nijesu uplaćeni dobrinosi penzijskog osiguranja što mu je „prepolovilo“ penzijski ček. Pokazuje nam sveske sa nebrojeno njegovih recepata koje će ustupiti nekom od aktuelnih ili narednih mladih kuvara sa Žabljaka za koga bude siguran da će se tom poslu posvetiti bez rezerve i na pravi način.
Bonus video:
