Ne postoji pravo ili pogrešno vrijeme za ljubav, za nju je svaki trenutak pravi. Ali, ako posmatramo iz ugla partnerskih odnosa između muškarca i žene, ljubav je često nepredvidiva, neobuzdana, neproverena, ne daje nam garancije i nije baš pouzdana. Iako razvedeni svjedoče da ih ništa nije boljelo kao rastanak od bračnog druga, ipak je kraj nekada neminovan.
Promjene u odnosu se dešavaju jer se svi se mijenjamo tokom vremena. Ako jedan partner radi na sebi, razvija se, napreduje, a drugi ne, prirodno da će u jednom trenutku doći do promjena i u vezi. Ako se uslovi u kojima živimo mijenjaju, to će sigurno uticati na kvalitet partnerskog odnosa, pozitivno ili negativno. Dolazak djece u porodicu, ili čuvanje roditelja, takođe utiče na kvalitet partnerskog odnosa. Promjena posla, uslovi na radnom mestu, opterećenost obavezama i bolesti i te kako utiču na kvalitet partnerskih odnosa.
„U partnerskim odnosima važno je da zadovoljimo potrebe za pripadanjem, razumijevanjem, prepoznavanjem, ugledavanjem, potrebe za sigurnošću, nježnošću, za intimom i mnoge druge, svjesne i nesvjesne. Ako većina potreba jednog od partnera nije zadovoljena, veza gubi na kvalitetu. Ponekad je to manji broj potreba koje nisu zadovoljene, ali ako je to njemu ili njoj baš važno, onda postaje nezadovoljan. Iako ne može da se požali na većinu stvari u partnerskom odnosu, pojedinac postaje nesrećan, jer baš toga što njemu mnogo znači nema”, rekla je Dragana Ivković, pedagoškinja i terapeutkinja, za Politiku. Ona navodi da je kroz dugogodišnji rad uvidjela da je približno sličan sistem vrijednosti najvažnija karika koja spaja muškarca i ženu - što su njihovi stavovi o djeci, porodici, novcu i kući približniji, veća je vjerovatnoća da će uspjeti u zajednici.
Prema njenim riječima, iako često maštamo o romantičnom partnerskom odnosu, prepunom ljubavi i srećnog zajedničkog života, takve ružičaste naočare nam često pomažu, ali i odmažu.
”Romantizacija je čarolija kojom se odnos boji raznim bojama i čini ga ljepšim. Međutim, romantizacija ima i svoju drugu stranu: nepriznavanje realnosti onakve kakva jeste. Kada je ovaj dizbalans veliki, nastaju problemi u odnosu", kaže ona.
Da li postoji idealan odnos muškarca i žene i kako on izgleda?
"Prije možemo pričati o tendenciji ka dobrom partnerskom odnosu, a ne idealnom. Šta bi to značilo? Ako se osvrnem na svoju praksu i iskustvo u radu sa partnerima, upravo se sistem vrijednosti pojavljuje kao kamen spoticanja. Mi sistem vrijednosti nosimo još od malena iz svojih primarnih porodica i svjesno ili nesvjesno ga unosimo u sve što radimo, pa i u partnerske odnose. Ukoliko u odnos unesemo vrednovanje partnera ili njegovih postupaka, izazivamo reakciju odbrane kod partnera i vjerovatno će nastupiti konflikt. U psihoterapiji osvješćujemo svoje vrednosti i pokušavamo da ugledamo partnerove, da ih razumijemo i biramo da li ćemo i kako se odnositi prema njima", kaže Ivković.
U ovom kontekstu bi težnja ka dobrom partnerskom odnosu bila susret, a ne „po svaku cenu mora biti po mome”. Ovo podrazumeva osluškivanje potreba drugog, priznavanje potreba drugog, a tek onda reakcija, koja ne mora biti i nije uvijek u cilju zadovoljenja partnerove potrebe. Mi nismo tu da bi zadovoljavali drugima potrebe po svaku cijenu. To treba da bude naš svjestan izbor.
Zašto su ljudi najčešće zaglavljeni u partnerskim odnosima? To je često tema ispred lošeg posla, loših primanja, statusa?
"Partnerski odnos je česta tema na psihoterapiji i čini mi se da kada je stabilan, lakše se prebrode druge krize. Međutim, psihoterapijski rad počne od partnerskog odnosa, ali se dalje odvija kroz rad na našim iskustvima i odnosima iz prošlosti, najčešće iz djetinjstva i mladosti. Iz ovoga slijedi da ljudi nisu zaglavljeni u partnerskim odnosima, već u svojim procesima nastalim nekada, manje ili više davno, sa kojima su se tada nosili kako su znali i umjeli, a sada te navike donose u partnerski ili neki drugi odnos. Gdje ćemo se najviše zadržati u psihoterapiji, zavisi od osobe do osobe", rekla je terapeutkinja.
Šta je potrebno uočiti prije odluke o zasnivanju porodice, a šta je znak da je kraj?
Šta će i kod koga prevagnuti da odluči da zasnuje porodicu individualno je po mnogo čemu. Nekada to bude splet okolnosti i porodica se desi, nekada je planirana. Prilagođavanje čoveka na životne okolnosti je individualno i uslovljeno je s jedne strane biološkim sklopom, a sa druge iskustvima pojednica u zajednici u kojoj živi, sa svim njenim karakteristikama. Ovo utiče i na trenutak zasnivanja porodice. Neko će se zaljubiti i to će biti dovoljan razlog da zasnuje porodicu, neko zato što je vreme za to, neko kada upozna osobu koja odgovara njegovim vrijednostima, neko iz materijalnih interesa i mnogih drugih razloga. Veća je vjerovatnoća da preživi odnos u kome su vrijednosti partnera približne. Međutim, ono što u velikoj mjeri doprinosi opstanku su uzajamna davanja i trud. Kada se oba partnera trude da se onaj drugi oseća dobro, prihvaćeno, voljeno i shvaćeno, odnos traje. Mi ulažemo u odnos. Ako stalno samo tražimo iz odnosa, a ne dajemo i obrnuto, nema balansa i odnos gubi na kvalitetu. Ovaj trud podrazumijeva brigu o drugome, slušanje, svakodnevna sitna zadovoljstva, nježnosti, iznenađenja i u velikoj mjeri preuzimanje odgovornosti za svoje postupke.
A šta je znak da je odnosu kraj? Ako ne pričamo o nasilju ili zlostavljanju, bilo fizičkom ili emocionalnom, za koje bi svaki laik rekao da su siguran znak da je kraj, opet stižemo do individualnih vrijednosti i shvatanja pojedinca. Ljudsko biće se u odnosu osjeća da pripada, a pripadnost je osnovna ljudska potreba. Pojedinac se ostvaruje u zajednici sa drugim. Međutim, mnogi ostaju u odnosu koji nije funkcionalan iz straha od usamljenosti, siromaštva, osude... Prioriteti određuju da li je kraj ili ne. Recepta nema.
Bonus video:
