Crnogorski dizajner Ivan Golubović, koji stoji iza imena brenda “Vaan Gool” nedavno je predstavio svoju najnoviju kolekciju na sedmoj smotri mladih modnih dizajnera iz regiona „BAFE“ u Beogradu. Pored Milene Đurđić koja je prezentovala kolekciju za žene, mladi Baranin predstavio se kolekcijom za muškarce.
Iako se modni dizajneri sa ovih prostora uglavnom odlučuju da grade karijeru pod svojim imenom i da rade za žene, Ivan već godinama ima svoj brend i kreira isključivo za muškarce.
“Od kada sam se upustio u maštanje o tome šta bih volio da budem kad porastem, pa sve do dana današnjeg gdje se obična klinačka maštarija polako ali sigurno ostvaruje i dobija svoj oblik, maštao sam da budem dizajner. Jedino što je bilo u mojoj moći jeste da se prepustim spontanosti i da svoju energiju usredsredim na učenje i stvaranje”, priča na početku razgovora za “Vijesti Golubović. Kako kaže, iza te spontanosti došao i naziv brenda “VAAN GOOL”.
“Krivac za to je moj dragi tata, jer mu je u jednom trenutku sinula ideja da se moje ime skrati za prvo slovo i doda početak prezimena. A ja sam poradio na estetskim detaljima logotipa. To je doprinijelo da ipak donekle mogu da zadržim jednu dozu privatnosti što je veoma teško kada se bavite poslom gdje ste medijski i javno eksponirani. Tako da je kreativnost i okrenutost ka muškoj modi došla spontano bez planiranja”, dodaje on.
Vaš cilj je da se, kad je moda u pitanju, pomjere granice i svijest ljudi sa ovih prostora. Jeste li i koliko uspjeli u tome?
Moj lični cilj je bio i ostao da napredujem na ličnom planu. Da usavršavam sebe što je više moguće i da se kreativno izražavam. Takođe na ovo gledam kao na posao. Negdje svi bi trebalo da radimo i živimo od nečeg. A ja se trudim da svoj talenat iskoristim u pravom smislu i da svoj posao radim najbolje što umijem. I da na kraju prepustim publici, tj. kupcima da procijene da li ja pomjeram granice i da li moj rad ostavlja traga kod njih samih.
Vaše kreacije namijenjene su modernim muškarcima, i čini mi se da bi u svijetu mnogo bolje prošle nego na ex-Yu prostorima. Koliko su Balkanci uopšte spremni da eksperimentišu kad je forma modela u pitanju? Ima li onih koji žele da se izdvoje iz mase i budu drugačiji?
I ja sam bio istog mišljenja. Nekako vremenom sam primijetio da je to bila loša pretpostavka. Dovoljno sam putovao da sam mogao da zaključim da ipak pravi odjevni predmeti pronađu put do svog vlasnika. Bilo kod nas ili u inostranstvu. Gledajući na svoj početak i sada nakon deset godina rada u ovoj oblasti, mogu slobodno reći da ljudi sa ovog podneblja imaju osjećaj i ukus za kvalitet. I da onda kada se radi o pravim stvarima eksperimentisanje se ne dovodi u pitanje. Moja odjeća na prvi pogled jeste drugačija. Unosi radost, vedrinu, razigranost, i još mnogo toga što na neki način barem malo uljepša našu svakodnevicu. Ako je to jedan od razloga što se moja odjeća izdvaja, onda ću to umnožiti još sa hiljadu, pa da svaki dan bude pun boja.
Modnom scenom dominiraju svjetski brendovi i ljudi sa ovih prostora skloni su da svoje povjerenje ne daju tako lako domaćim dizajnerima. Na koji način se vi dovijate da ih privučete?
Iskreno i ne trudim se pretjerano, koliko bi trebalo. Ja sam od onih koji vole ono što rade, i jednostavno to nema cijenu. U životu gledam na stvari što jednostavnije moguće. Tako da to pokušavam da prenesem i na posao. Radim koliko osjećam da je dovoljno i dajem svoj maksimum u datom trenutku. I opet prepuštam spontanosti da uradi svoje. Kad se zaljubite ne znate tačno zašto ste se zaljubili u neku osobu, ali prosto jeste. Slično toj filozofiji volim da posmatrači imaju odnos sa garderobom koju napravim. Da prosto osjete da li im se dopada ili ne. Obje opcije su sasvim u redu. Ne volim obmane i usiljene forme da se nešto mora posjedovati po svaku cijenu ili zato što je to in. Svako treba da nosi ono u čemu se najbolje osjeća, a pošto sam dijete iz prosječne radničke porodice, na šta sam veoma ponosan, trudim se da uvijek imam proizvode koji će biti prihvatljivi za svaki džep. Jer za mene nema većeg zadovoljstva nego kad vidim da neko uživa u onome što sam napravio.
Modele radite u malim serijama. Je li se dešavalo da se određeni komadi iz kolekcije šiju ponovo?
Uglavnom se trudim da se određeni modeli ne ponavljaju. Jer sam emotivno vezan za posebne odjevne komade. Uglavnom male serije radim sam, jer na taj način smanjujem cijenu proizvoda pogotovo unikatnih serija. Smatram da je teško nekada objasniti šta je to što bih htio, pa sam sjednem, nacrtam, konstruišem i sašijem. Ali takođe imam i komercijalne modele koji se ponavljaju u većim serijama, i uvijek se prodaju u određenim periodima godine, što zbog kvaliteta izrade, takođe i zbog veoma povoljne cijene proizvoda.
Posljednjih godina, kad je muška moda u pitanju nema klasične podjele na muške i ženske boje, pa su i muškarci počeli da nose vedrije i svjetlije boje. Koliko vam to pomaže kad je kreativnost u pitanju?
Ja sam po prirodi vedra osoba, i kada otvorim svoj ormar ne znam da li bih našao svega nekoliko crnih ili ti tamnih komada odjeće. Obožavam boje, dezene, razne printove, sve ono što unosi vedrinu. Nijesam pristalica podjela na muške i ženske boje, ipak smo u 21. vijeku. Stereotipima nema mjesta u mojoj glavi kada je kreativnost u pitanju.
S obzirom da vaše modele nose tinejdžeri, ali i ozbiljni ljudi, koliko je teško napraviti za svakog ponešto?
Za mene je to izazov, kao kad igrate video igricu. Pa želite da osvojite novi nivo. Naravno da ima poteškoća i pokoji neuspjeh. Ali to su sve procesi učenja koje moram preći kako bih olakšao sebi u sljedećim koracima koji slijede.
Osmijeh je najbolji aksesoar
Osmijeh je najjeftiniji i najbolji aksesoar, tako mislim da su maniri i predstavljanje naše kulture u pravom svjetlu savršeno odijelo koje paše svima. Nevezano za uzrast i pol. Sa našom bogatom istorijom i našom fenomenalnom tradicijom mislim da imamo na šta da budemo ponosni i da je ono šta obučemo najmanje bitno. Ako nemamo osnovne manire nema te garderobe koja nam može pomoći da izgledamo bolje. Jednostavno je: pratimo sebe i budimo svoji.
Sreća djeteta važnija od brendirane robe
Odnedavno kreirate i za dječake. Trudite li se da kroz kolekciju djeca izgledaju kao odrasli ili ipak ono što radite prilagođavate uzrastu za koji radite?
To je jednako zahtjevan, a u isto vrijeme fenomenalan proces rada. Kako sam svjestan toga da djeci roditelji kupuju garderobu, a ne oni sami, ono što stvaram za njih je kombinacija onog što bih ja volio da sam imao prilike da nosim u njihovim godinama. Naravno, kada stvaram modele na prvom mjestu mi je da bude udobno i izrađeno od kvalitetnih materijala.
Koliko roditelji djeci kupuju brendirane stvari?
Iskreno se nadam da se roditelji više bave srećom i zdravljem svoje djece, nego da li će nositi nešto brendirano. Treba da uhvate svoje klince i da ih odvoje od mobilnih telefona i kompjutera, izvedu u park ili igralište pa i da kroz igru pocijepaju brendiranu ili nebrendiranu garderobu i sa osmijehom na licu vrate se kući zadovoljni.
Galerija
Bonus video:
