Podgoričanka Nada Martinović je master profesorka Jezika, književnosti i Kulture, no svoju kreativnost najbolje pokazuje kroz modno-dizajnerske poduhvate. Svoju prvu haljinu sašila je još u osnovnoj školi i od tada, kako tvrdi, nije imala namjeru da se zaustavi, no što se tiče komercijalnog bavljenja modnim dizajnom tek je na početku jer je nedavno odlučila da to bude i njen životni poziv. Ponekad se pita da li joj se brend nadamARTinovic zove tako po njoj samoj ili po baki koja je još živa i kriva za sad već trocifren broj haljina koje je napravila sa njom. Stalno ističe da nema pojma kako bi sve ovo izgledalo da nema bezuslovno razumijevanje familije koja joj je i dala prvu i najbitniju pozajmicu novca, strpljenja, vjere, podrške i vremena za stvaranje.
Nakon 20 godina hobija, odlučila si da moda i kreiranje bude tvoj životni poziv. Koji je bio prelomni trenutak kada si odlučila da ipak želiš ozbiljnije da se posvetiš modi?
Od onih sam koji ne vjeruju u prelomne trenutke, osim ako se ne radi o smrti, bolesti i sl. Sve što sam danas, kalilo se dugo i neprekidno. Možda je čak najviše odluka da se ne bavim svojom strukom doprinijela da se brže i ozbiljnije posvetim dizajnu. Ako ste mentalno zdravi, višak slobodnog vremena vas vrati velikim ljubavima, radostima ličnog stvaralaštva i korisnim idejama.
Kako i sama kolokacija kaže: “životni poziv”, a ne “beživotni poziv”- kako se nažalost mnogi osjećaju u svom poslu.
Kreiraš li ono što bi i sama voljela da nosiš, ili se ipak prilagođavaš tržištu?
Svaku svoju dosadašnju haljinu bih nosila, ali ne zanosim se obećanjem da će to i ubuduće biti tako. Prilagođavanje tržištu je prvi vid društvene odgovornosti, pa čak i ekologije. Međutim, dok kreativno stvaram nikada ne razmišljam o tržištu nego o djevojci, ženi. Kreiram tako da funkcija i ljepota komada nijesu suprostavljene kategorije, a često je jednostavnom intervencijom kaiša haljina dosta drugačija. Dosadašnji krojevi su bili mahom slobodnijih linija, jednostavnijih dizajnerskih rješenja i zanimljivih pozamanterijskih pečata. Na taj način sam htjela da uđem u što više ormara bez da budem bezlična. Ko nije u ovom poslu ne zna koliko neograničeno mnogo čak i sam dizajn zavisi od šnajderice, pogotovo na početku. Uprkos prijetnjama da ne treba miješati privatno i poslovno, ja sam srećna što je moja šnajderica sada već moja porodična prijateljica sa kojom su dogovori milina, a greške oprostive ili popravljive.
Tvoja prva kolekcija bila je posvećena raskošnim damama. Postoje li određena pravila kad radiš haljine za njih?
Prve haljine koje sam stvorila bile su dijelom za deblje dame, dijelom za niske dame. Ne mislim da je sramota biti debela ili niska, pa čemu onda sramota da se to izgovori ili napiše? To nijesu niti psovke, niti ružne riječi. Ipak ovo nije Velika Britanija da se bavimo kitnjastim bontonom koji je jedino frazeološki korektan. Prva sam bila makar nekoliko puta u životu svojski debela, a prilično sam i niska još otkad me je u djetinjstvu na to osudilo -sedam godina bavljenja gimnastikom. Diskriminatorna prototipizacija ženske ljepote koja se odavno otrgla kontroli mi nikada neće narušavati dizajnerske odluke. Nema pravila, samo odluka. Nije neka tajna da je tim osobama teže doći do „omiljene haljine“, ja sam pokušala da olakšam koliko mogu. Nadam se da ću moći sve više. Bilo mi je bitno da počnem nečim što ima makar mrvu društvene empatije.
Koliko je teško danas napraviti nešto što je inovativno i drugačije i šta je to što tvoje haljine izdvaja od kreacija tvojih kolega? Eksperimentišeš li i sa materijalima i njihovim uklapanjem?
Poslovno parališući stres u najavi, je brinuti da li je neko već napravio ono što bi ti tek da stvoriš. Dok god se ne bavimo namjernom krađom od drugih, sve je ferplej. Otkad je svijeta i vijeka ideje i izvedbe se ponavljaju, pogotovo u svakodnevnoj modi. Neka kupci dalje sami imenuju šta je to što me izdvaja od drugih kolega. Ja ni ne želim da to nešto definišem, čini mi se da bi me ograničilo. I posljednje: kad bi riječ eksperiment bila lakša za izgovoriti sigurna sam da bi mi to bio nadimak.
Tvoje modele ne reklamiraju, tj. na fotografijama na kojima ih promovišeš ne pojavljuju se profesionalne manekenke, već da kažem „obične žene“. Je li to bolji način da im se približiš?
Jako poštujem profesionalne manekenke i sportiste i sve vrijedne ljude koji su se ostvarili najviše svojim tijelom. Teški su to pozivi ma kako na fotkama izgledali zahvalni i jednostavniji od drugih. Samo želim da malo ublažavamo tu zadrtu i zaglupljujuću dihotomiju tijelo-pamet. Ako sve te manekenke žele da završe fakultete i umom se dokažu na brojnim drugim poljima, zašto onda ne izvući iz kancelarija i kuhinja na izlog ponosa sve te žene koje su se dokazale u mentalnom radu na raznoraznim zanimanjima? Tek planiram da neke vrijednice uključujem u svoje kampanje.
Obično su modeli kreatora mnogo skuplji od onih koje možemo naći u radnjama. Koliko je bitno da i samom cijenom budete prinagodljivi i konkurentni na tržištu?
Moje prve cijene su bile toliko fer da mi je bila upitna održivost, a kamoli profit. Vodila sam računa da mi prodaja obezbijedi nove materijale i novu platu šnajderici i bukvalno ništa više. Nadalje ću bez dileme i kompleksa da tražim savjete od ljudi iz ekonomske struke. Ne želim da izrabljujem ni šnajdericu sa velikom količinom posla za nefer novce, ni svoju familiju sa pozajmicama, da bih napravila naredne kolekcije. Ovakvi preduzetnički počeci nose dosta zamki ako se dovoljno vremena ne posveti finansijskoj logici koja mi nije baš omiljena. U svakom slučaju mjera cijene i onoga što se dobija za nju mora da čuva prvo moj obraz, pa onda i džep.
Žene u Crnoj Gori često vole da se uniformišu, koliko je bitno, kad je moda u pitanju biti svoj i drugačiji, i koliko sopstveni stil zavisi od hrabrosti?
Ima gomila besprekornih haljina u tržnim centrima i „nezavisnim“ gradskim buticima, međutim vjerujem da (na)dolazi vrijeme personalizovanja svega što se da personalizovati, dakle ne samo u modi.
Održivost, zarada i često manipulativna dominacija najvećih svjetskih brendova je neupitna i bez crnogorskih para. Vjerujem da valja pomoći domaćim stvaraocima o čemu god se dobrom radilo. U životu od hrabrosti zavisi sve, pa tako i ovdje: odvažiti se na preduzetništvo u vremenu korporacijskih monopola i prkositi stilom koji ima slobodan i nasmijan lični pečat u moru sličnih trendovskih izloga. S druge strane, od hrabrosti zavisi i odvažiti se, pa kupiti nešto od malog, nepoznatog time i neprovjerenog proizvođača.
S obzirom na to da tvoje haljine često brže prođu nego što uspiješ da ih uslikaš, koliko ti ta činjenica daje vjetar u leđa?
Mnogo sam bila srećna kad sam shvatila da moji snovi nijesu nerealni, a to mi je dokazala tada neočekivano dobra prodaja. Nije ni svako nadmašivanje očekivanja bez negativnih posljedica. U vremenu kada je fotografija skoro pa “ustav” svake prodaje, početnička je greška ne fotografisati svako stvoreno djelo. Priznajem je i idem dalje jer mi ni sa njom ne fali toga vjetra u leđa.
Kreatori gotovo uvijek rade unikate. Kad primijetiš da se određeni model posebno traži, da li i sama svakom komadu daš nešto novo, ili si i pristalica toga da radiš serijsku proizvodnju?
Dvije velike greške ste mi pogodili u dva uzastopna pitanja. Svaka dosadašnja haljina je rađena unikatno i to izričito: od jednog materijala sam radila samo jedan komad, dakle ni različite veličine iste haljine. Zbog toga danas nemam nikakav „lager“. Bježala sam od serijske proizvodnje pošto po to i sad sam opet na početku u proizvodnji. Propuštam pozive da se predstavim u nekoliko butika jer nemam dovoljno haljina da im ponudim.
Podržavam svako stvaranje koje usrećuje
Tvoje haljine su nosive. Može li se u Crnoj Gori baviti visokom modom i da li je to uopšte isplativo?
Sintagma „visoka moda“ podrazumijeva jako strog koncept proizvodnje i veoma različit od onoga za šta se ovdje narodski koristi. U Crnoj Gori se može sve, pogotovo u vremenu kada se opasno skupe haljine i kostimi oblače i za prve dječije rođendane. Ako ima potražnje, neka se i proizvodi. Podržavam svako stvaranje koje usrećuje- bilo tvorca, bilo konzumenta, jer sreća je prelazno zdravlje. S druge bande, moraću jednom da prebrojim koliko imam u ormarima neodoljivih haljina koje ne nosim. Taj žal mi je vječita opomena da valja praviti ono što će se nositi češće ako ne često. Toliko životnog prostora nam ode u ormare, a da se iz njih koriste samo neki sitni procenti.
Galerija
Bonus video:
