Istinska strast prema jednom od najpoznatijih španskih plesova, flamenku, psihološkinju Jelenu Mrvošević, dovela je do otvaranja prve škole tog plesa u Crnoj Gori i to upravo u rodnom Nikšiću.
Jelena, inače školski psiholog u OŠ “Mileva Lajović-Lalatović”, kaže kako, budući da je zaljubljenik flamenka, kroz taj ples može da izrazi sve: od bijesa, tuge, bola do sreće, ushićenosti.
Pričajući za “Vijesti” o tome kako je došlo do prožimanja interesovanja za psihologiju i vatreni španski ples, Jelena kaže kako je “negdje u isto vrijeme, sa 16 godina, odlučila da želi da upiše psihologiju i prvi put čula za Pako de Lusiju”.
Tada još, kaže, nije znala da je on kralj flamenka, ali je stalno slušala numeru ”Entre dos aguas”.
“Stalno sam uz nju igrala, tak kasnije sam saznala da je to flamenko i da je to čitava jedna kultura”, navodi Jelena.
U tom periodu čita puno psihološke literature.
“Ta literatura mi se jako dopala, a kada sam u srednjoj školi dobila psihologiju kao predmet, shvatila sam da za mene psihologija objedinjuje sve ono što me zanima”, priča Jelena.
Psihologiju vidi kao način da istraži sebe i druge, dok flamenko za nju predstavlja izraz esencije, koju i upoznaje kroz taj ples.
“Po odlasku na studije u Beograd gotovo dvije godine sam tražila mjesto gdje bih mogla da naučim taj ples, sve dok jednog dana slučajno nijesam naletjela na plakat za školu flamenka”, kaže Jelena.
Već prvog časa shvatila je da je taj ples za nju.
“Gledala sam instruktorku i u meni se samo još više javljala želja da naučim flamenko. Fascinirali su me svi aspekti tog plesa od stepovanja, ritmičkog udaranja, do rada šaka”, sjeća se Jelena.
Jelena priča kako je kasnije u Beogradu pohađala školu flamenka, gdje su organizovali seminare sa španskim igračima.
“To je bilo izuzetno značajno iskustvo za mene”, smatra Jelena.
O poslu školskog psihologa kaže kako joj je kontakt sa djecom najznačajniji.
“Sa djecom nema foliranja, moraš da budeš prisutan i budan, moraš da odgovoriš na ono što ti traže”, kaže Jelena.
Napominje da, dok je bila na fakultetu, nije željela da radi kao psiholog u školi.
“Htjela sam da radim kao klinički psiholog, jer sam posao školskog psihologa zamišljala drugačije”, kaže Jelena.
Stičući iskustvo, kaže kako je prihvatila taj posao i nije se pokajala.
“Volim ovaj posao, puno učim i radim na sebi. Iz kontakta sa djecom učiš kako da budeš otvoreniji, spontaniji, nesebičniji”, kaže Jelena.
Vojnička disciplina na času
Jelena priča kako časove španskog klasičnog plesa, kod bivše balerine Olge Valentić, pamti po “gotovo vojničkoj disciplini”.
“Bila je izrazito stroga, ponekad jako neprijatna. Znala je da viče, pa i da gađa cipelom sa drugog kraja sale ako se nešto pogriješi”, priča Jelena. Priča kako je kroz takvu disciplinu gradila svoju izdržljivost i još više vidjela koliko je motivisana.
Galerija
Bonus video:
