Nikšićanka Anja Tadić nakon što je završila Fakultet za japansku kulturu i jezik 2009. godine u Beogradu boravila je u Japanu, gdje je pronašla nadahnuće za ono čime se danas bavi. Tadić je pokrenula vlastiti brend “Kokoro” za koji dizajnira unikatne torbe od prefinjenih materijala, sa šarmom minimalizma. Nedavno je završila rad na novoj kolekciji “Ishijama” (SS18 ISHIYAMA) što znači “Kamena planina”.
Inspiraciju za svoje dizajnenalazi u kulturi Japana, ali i u tradiciji Crne Gore, kao i u svakodnevnim detaljima i ljepotama, najčešće minimalističkog tipa.
Za novu kolekciju su joj ideje dali zvuk i/li tišina planinskih pejzaža, konture brda i planina kada se u sutonu vraća iz Podgorice u Nikšić (par puta nedjeljno volontira u Japanskom uglu u Podgorici radeći na promociji japanske kulture među mladima), tu je i film Živka Nikolića ”Jovana Lukina”, ali i zvuk dodira metala. Dizajn kojim se bavi, i torbe koje stvara, kaže da ne posmatra samo kao modne predmete, već kao male, unikatne serije.
Za “Vijesti” Anja Tadić govori o putu koji ju je vodio iz Nikšića, preko Beograda, do Japana i nazad Nikšiću, govori o tome šta je sve osjetila u Kjotu i Tokiju koji su je oduševili i nadahnuli da stvori “Kokoro”, ali otkriva i koji je koncept brenda, kao i odakle potiče taj naziv i naziv za novu kolekciju.
S obzirom na to da si diplomirala japanski jezik i kulturu u Beogradu, kako si se zainteresovala za dizajniranje torbi?
“Kokoro” je izašao kao neka tema koja bi trebala da bude moj odnos prema životu, nekako sam zaključila da sve stvari treba da se pojednostavljuju, do samog srca. Kako sam više vizuelna osoba nego narativna, tako me interesuju sve vidljive stvari. Vjerujem da se u svim stvarima krije neka ljepota. To ima veze sa japanskom kulturom, taj proces otkrivanja me ustvari najviše interesuje.
Poznato je da je inspiracija za torbe došla iz Japana, odnosno japanske kulture. Šta je, po tvom mišljenju, posebno u toj kulturi i torbama koje ti dizajniraš?
Uzbudljiva je njihova vrhunska kultura. Japanska drevna kultura je posebna možda baš po tom vjekovnom procesu izvlačenja suštine iz stvari i životnih fenomena. Na primjer, sjetite se samo njihove hrane: suši je svježa riba tanko rezana sa malo pirinča, japanski zeleni čaj kad ga prvi put probate na trenutak pomislite, a gdje je tu ukus? Govorim o hrani zato što se kroz vrijeme naviknete na bogatstvo diskretnih ukusa. Ovo, naravno, nije samo slučaj sa hranom. U proceduri čajne ceremonije vrijeme je beskrajno, finoća i sporost pokreta čine vrijeme gotovo zaustavljenim. Čudna je to kultura… Torbe ne liče ni na šta japansko u formalnom smislu, možda su po formi više nešto crnogorsko, ali ta neka svedenost ima veze sa karakterom japanske kulture. Voljela bih da su po tome specifične...
Šta te inspiriše prilikom stvaranja ili zamišljanja novih komada?
Inspiriše me taj njihov odnos prema žvotu. Inspiriše me to pojednostavljivanje, moglo bi se reći, do srži svega. Do srca. Do Kokora.
Kada pričamo o minimalnim stvarima iz Japana treba se sjetiti: haiku poezije, zen vrtova, kimona, origamija, kosmičke postavke cvijeća (ikebane), arhitekture… Moderna zapadna umjetnost i arhitektura vuku svoje jasne inspiracije iz japanske kulture. Na primjer ni u jednoj kulturnoj baštini tradicionalna stara kuća nije tako moderna kao u Japanu. Japanska arhitektura me posebno inspiriše. Japanska kultura obične životne stvari, čak iz naizgled banalne svakodnevnice vjekovima pokušava pretvoriti u vrijedne kosmičke ceremonije.
Stvaraš pod brendom “Kokoro”. Šta znači i šta predstavlja “Kokoro”? Kakav je to stil danas i težiš li da preraste u trend?
Kokoro na japanskom znači srce. Srce kao neka srž stvari.
Kokoro dizajn studio je zvanično posvećen otkrivanju tački dodira minimalnog i intimnog u životu, pa samim tim i u dizajnu svakodnevnih predmeta.
Nešto sam razmišljala o tome šta bi “Kokoro” proizvodi mogli da znače, i ako me pitate o stilu, savremeni svijet je pun hiperprodukcije proizvoda, prisutno je milion stilova koji su poprilično individualni i sve se to pomiješalo u svjetskoj kulturi.
To je jedno beskrajno polje u kojem se nije lako snaći, a kamoli definisati stilove, makar u smislu kao nekada. Postoje neki pravci koji su mi bliski, svakako da je to minimalizam. Ponekad pomislim da je ideja minimalizma zapravo prosta odluka da se ne doprinosi tom nekom sveopštem haosu i brbljivosti u svemu, pa i u dizajnu.
Da objasnim slikom: “Padne snijeg, prekrije sve pa vam bude lijepo. Padne snijeg u Nikšiću pa postane najljepši grad na svijetu”. Neku tu elementarnost volim. Elementarnost, nepojmljiva i prisutna, kao kada pljušti proljećna kiša. O trendovima ne misilim:).
Koje materijale preferiraš u svom dizajnu i kakav je proces nastajanja jedne torbe?
Trenutno i za sada koristim prirodnu kožu. U zimskoj kolekciji se pojavilo drvo kao novi materijal, a sada u novoj kolekciji se pojavljuju metal i kamen.
Proces nastajanja jedne torbe ustvari nema veze sa torbom. Mnoge stvari me inspirišu. Mjesta i prostori mogu biti inspiracija. Kao za novu seriju. Inspirišu me naša mjesta, atmosfere.
Sprema se i nova kolekcija. Da li će ona odudarati od prethodnih i šta (novo) nudi?
Nova kolekcija “SS18 ISHIYAMA/KAMENA PLANINA” je spremna!
Nije mi ideja da stvari budu prosto drugačije. One se, možda, naizgled malo razlikuju ali i to malo je suštinski. Nova kolekcija je inspirisana pejzažom bekrajnog kamena. Ali ta inspiracija nije tako očigledna i jasno vidljiva. Ovdje me je, na primjer, interesovao i zvuk ili tišina ovih pejzaža. Bio mi je uzbudljiv i inspirativan film Živka Nikolića “Jovana Lukina”...
Interesovao me je i zvuk dodira metala, tako odgovor na pitanje šta nudi ova kolekcija nije lak, jer to nekako nijesu proizvodi koji nešto jasno nude.
Da li će i gdje biti promovisana “Ishijama”, tvoja nova kolekcija?
Bice prikazana na socijalnim mrežama, i to na Facebook stranici “K O K O R O” (sa velikim slovima i razmacima), na Instagramu “KOKOROSRCE” i na sajtu: www.kokorodesign.me. Možda se desi i izložba “Kokoro” proizvoda.
Gdje se mogu naći Kokoro proizvodi?
Mogu se naći kod nas u Podgorici u koncept store “Kakao”, zatim i u Beogradu u koncept radnjama “Klasa” - dizajn distrikt Čumić i “Palmas” na Dorćolu. “Kokoro” je imao i kratko predstavljanje u februaru u Lionu u Francuskoj.
Koliko je zahvalno crnogorsko, pa i regionalno tržište za modne predmete ovog tipa?
Pa naše tržište sigurno nije najzahvalnije, ali danas se ljudi ne vežu za jedno tržište. Tu je i online ponuda. Ovo što radim nijesu, ja mislim i nadam se, samo modni predmeti. To su male, unikatne serije.
Postoji li neki poseban “ritual” ili atmosfera u kojoj uživaš tokom rada, dizajniranja i slično?
Proces ustvari teče obrnuto u odnosu na onaj koji se obično zamišlja i kako se uobičajeno misli. To se prosto nekako desi.
Za prvu kolekciju bile su mi interesantne neke haiku slike - kratke zen pjesme. Haiku su, zapravo slike, kratke pisane forme, ustvari tako minimalne, a sa beskrajnim tumačenjem i zamišljanjem. Uz svaku torbu išla je po jedna slika, po jedna haiku pjesma.
Da li si u Japanu boravili rekreativno i za svoju dušu ili su bili i drugi planovi tom prilikom?
U Tokiju sam usavršavala jezik i istraživala kulturu. Srdjan, moj suprug je radio u arhitektonskom ofisu SANAA.
Umjetnost je i u modi
S obzirom na to da se bavi dizajniranjem “najbitnijeg modnog detalja” - torbi, koje mnogim ženama širom svijeta predstavljaju “šoping porok”, “Vijesti” je zanimalo da li dizajnerka sama prati modu i kakvu, jer je već rekla da o trendovima ne razmišlja. Tadić na to i pitanje koji je dizajneri posebno impresioniraju odgovara:
Pratim umjetnost, pa pratim i modu i one dizajnere koji imaju veze sa umjetnošću u modi. Volim dizajnere sa nekim posebnim karakterom, da kažem stavom o životu. U prošlom intervjuu za Mu Mu magazin sam pominjala mog omiljenog dizajnera Yoji Yamamota. Sada bih samo voljela pomenuti dvije dame: Rei Kawakubo – Comme des Garsons Tokio, i sa druge strane svijeta Maryam Nassir Zadeh - NYC. Divne su i karakterne dame, a nadam se da će neko nakon ovoga možda i “izguglati” nešto o njihovom radu.
Galerija
Bonus video:
