Od popularne psihologije ljudi, danas više nego ikad, traže razne odgovore, putokaze i smjernice. Ali treba biti oprezan – kako svako žito ima svoj kukolj, tako i ovdje postoje stranputice – rasprostranjeni su i pogrešni savjeti i štetna uvjerenja koja sa naukom nemaju mnogo veze.
Pravi i lažni osmijesi
Da li ste uočili trend koji vam sugeriše da se stalno smijete, jer – osmijeh sve rješava? Pa tako ako imate loš dan, sve što je potrebno je da se smiješite i vrlo brzo ćete početi da se osjećate srećnije. Ideja je divna, a ako bi bilo tako lako i jednostavno podići sebi raspoloženje, negativnih osjećanja ne bi ni bilo, odnosno – osjećali bismo se srećno svaki dan. Drugim riječima – osmijeh ne može da vam popravi raspoloženje, piše Citymagazin.
Odnosno može – ali samo donekle, i na kratke staze. Ako imate loš dan (i niste ljuti, uplašeni, tužni… iz nekog posebnog razloga), smješkanje može da vam podigne raspoloženje. To je zbog toga što ne ulažete napor da se prebacite iz jednog snažnog emotivnog stanja u drugo, već birate da se iz jednog relativno neutralnog stanja prebacite u pozitivno. Ovdje je ključ u pravom osmijehu – kada se smijete iskreno, očima, mozak to registruje kao sreću. Lažne grimase ne pomažu mnogo.
Ali ako proživljavate negativna osjećanja kao što su bijes, tuga, žaljenje, strah… lažni osmijeh koji kontinuirano maskira ta osjećanja doprinijeće da se osjećate još gore.
Istraživanja su pokazala da potiskivanje osjećanja uvećava nivo stresa – ako ne prihvatite negativne emocije, duže ćete se zadržati na njima. Naravno da u određenim situacijama – na poslu ili na javnom mjestu, nećete davati oduška negativnim osjećanjima. Ovdje je maska ravnodušnosti ili lažnog osmijeha dobrodošla, ali kada tu masku stavite, potvrdite sami sebi kako se zaista osjećate da ne biste upali u zamku potpunog potiskivanja negativnih emocija.
Pozitivnost po svaku cijenu
Vjerovanje da se možemo okrenuti samo i isključivo pozitivnom, da snagom volje možemo eliminisati sve druge emocije koje su negativne je velika zabluda. Ovaj trend nazvan je – toksična pozitivnost. Riječ je o pretjeranoj i neefikasnoj generalizaciji srećnog, optimističnog stanja u svim situacijama. Ona rezultira poricanjem, minimiziranjem i poništavanjem autentičnog ljudskog emocionalnog iskustva.
Kada branimo sebi određena emotivna stanja, kada poričemo da proživljavamo određene emocije, zapravo smo negativni prema sebi. Istina je da je život ponekad loš. Vrlo je izvjesno je da ćemo se nekad osjećati tužno, ili ljuto, ili jadno. Kada ne želimo samima sebi da pokažemo kako se zaista osjećamo, mi poričemo svoju istinu. Nijesmo autentični, ni adekvatni. Gubimo vezu sa sobom, a to i drugima otežava da se povežu sa nama. A negativne emocije ne nestaju potiskivanjem – one se vremenom mogu manifestovati u anksioznosti, depresiji ili čak fizičkoj bolesti.
Stručnjaci podsjećaju i da je poštovanje sopstvenih osjećanja preduslov za prihvatanje sebe u potpunosti. Nerealna težnja da doživljavamo samo pozitivna osjećanja, zapravo je poricanje validnosti sopstvenog bića. A odnos prema sebi se ogleda u odnosu koji imate sa drugima. Ako ne možete da budete iskreni u vezi sa sopstvenim osjećanjima, kako ćete ikada moći da budete tu za nekog drugog koji izražava prava osjećanja u vašem prisustvu? Ako kreiramo lažni emocionalni svijet, i insistiramo na njemu, živimo i privlačimo laž – a to rezultira lažnom intimnošću i površnim prijateljstvima.
Brejnstorming i kreativnost
I uvjerenje da razmjena ideja u grupi (brainstorming) podstiče kreativnost je velika savremena zabluda. Tehniku brejnstorming uveo je marketinški stručnjak Aleks Ozborn pedesetih godina prošlog vijeka. Brejnstorming se zasniva na dvije stare psihološke premise – da samo prisustvo drugih može imati motivišuće efekte na performanse pojedinca, kao i da količina novih ideja na kraju nesporno dovodi do kvaliteta.
Tvorac brejnstorminga je tvrdio da ova tehnika za 50% povećava kreativan učinak, u poređenju sa učinkom onih koji rade sami. Danas, nakon šest decenija nezavisnog naučnog istraživanja, postoji vrlo malo dokaza za ideju da brejnstorming proizvodi više ideja, ili bolje ideje nego što to mogu nezavisni pojedinci. Naprotiv – više je tvrdnji i dokaza u prilog tome da je brejnstorming zapravo proces koji šteti kreativnosti.
Problem kod brejnstorminga je takozvano sidrenje. Riječ je o kognitivnoj pristrasnosti zbog koje se ne trudimo da razmotrimo druge opcije kada se „usidrimo“ na onoj koja nam se sviđa. Naime, kada grupe čuju dobru ideju tokom sastanka ne uspijevaju potom da smisle druge, potencijalno bolje ideje. Isto tako, događa se i da se jedinstvene ideje ne čuju i ne prihvate (ili ne izgovore naglas). A čest slučaj je i da sama priroda sastanka (koja od vas zahtijeva dobre ideje, na licu mjesta, pred velikim brojem ljudi) – ograniči sposobnost kreativnog razmišljanja.
Ipak, pravi savjet stručnjaka je da se umjesto organizovanja brejnstorming sastanaka, ljudima pruži prilika da razgovaraju pojedinačno ili u malim grupama kako bi mogli da smisle što više kreativnih ideja.
Da li muškarci i žene suštinski različito komuniciraju
Sigurno je da ste bar nekad čuli nekoga da se žali na komunikaciju sa suprotnim polom, na nerazumijevanje, drugačiji način razmišljanja. Mit o tome da muškarci i žene različito komuniciraju zasnovan je na vjerovanju da su muškarci i žene toliko različiti da djeluje kao da govore različite jezike. Da su, na primjer, muškarci racionalni, a žene emocionalne.
Ovo je, naravno, predrasuda. Razlike među polovima, kada je komunikacija u pitanju, rezultat su socijalizacije. Dječaci su odgajani da budu manje emotivni. To ne znači da oni nemaju emocije ili da ih ne proživljavaju. Oni su samo naučeni da ne budu pretjerano izražajni. Kod žena je stvar obrnuta – ne samo da je prihvatljivo da budu emocionalne, od njih se obično očekuje da budu i ekspresivne, otvorene u pokazivanju osećanja.
Muškarci su takođe vaspitani da budu manje ranjivi. Od malih nogu grade svoj oklop kojim se štite od ranjivosti, i s godinama i zrelošću on postaje prirodan. A kada muškarci izražavaju misli i osjećanja, žene često očekuju očiglednije prikazivanje emocija. Žene ne razumiju emocije koje muškarci izražavaju, jer su one previše potcijenjene. A ovo, naravno, rezultira nerazumijevanjem.
Dakle, nijesmo različiti po pitanju posjedovanja emocija, već po tome kako ih verbalizujemo i manifestujemo. A kako društvo postaje sve svjesnije važnosti emocionalnog izražavanja za fizičko i mentalno zdravlje, stvari se polako mijenjaju. Više pažnje se poklanja komunikacionim vještinama i tome kako pomoći dječacima i djevojčicama da nauče kako da govore o tome šta osjećaju.
Bonus video:
