Zašto je tako teško priznati i sebi i drugima da ste zapravo anksiozni ili/i depresivni? Pred vama je 11 simptoma visoko funkcionalne depresije
Možda ste i vi neko od onih koji se iznutra bori s anksioznošću i depresijom, a spolja se svijetu predstavlja kao srećna osoba? Je li to zato što se bojite da će vaše priznanje ugroziti vašu karijeru, društveni status, vezu? Ili ,islite da biste priznanjem umanjili svoju vrijednost i osramotili se pred drugima? Ili nešto treće, a to samo vi znate.
"Ako ste na bilo koje od ovih pitanja odgovorili potvrdno, onda i niste dobro koliko god se trudili da to prikrijete. Osim toga mislim da ste u dubini duše i sami svjesni svog stanja. Sve u svemu, praksa pokazuje da nije nimalo neuobičajeno da osobe s anksioznim poremećajima i kliničkom depresijom znaju jako dugo da skrivaju svoje stanje od drugih", piše Mirella Rasic Paolini, specijalista struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje za Jutarnji list. U nastavku prenosimo ostatak njenog teksta.
"Susrela sam se s puno onih koji se iznutra bore sa simptomima depresije, dok se izvana čine veseli, nasmijani, i ok. To je oblik funkcionalne depresije koja s vremenom i ako se ne liječi, može samo da pogorša tok bolesti, a kod nekih nažalost i da dovede do najgoreg. Da, anksiozni poremećaj i depresija su kao i svaka druga bolest zbog koje se ide na bolovanje.
Prema tome, shvatite da cijena skrivanja anksioznosti i/ili depresije ili obadvoje, može biti jako velika.
Iz moje prakse, ovo bi bili neki od najčešćih razloga zašto to ljudi rade.
Nisu svi oni koji su tužni neophodno i depresivni
Bitno je da razumijete da se ne uklapa svako onaj tko ima depresiju u stereotip da je tužan, povučen, ne izlazi ili se izoluje od drugih, ili da ne može da ustane iz kreveta. Ne, jer su mnoga istraživanja bazirana na istraživanju mozga depresivnih ljudi pomoću tehnologije koja se zove kompjutetizovana tomografija, otkrili da postoji nekoliko vrsta depresije.
Ovdje se radi o vrsti depresije "visokog funkcionisanja" - oboljeli se smiju, raspoloženi su pred drugima, i spolja izgledaju sasvim ok, dok se sami sa sobom muče i polako iznutra raspadaju.
Mogu iskusiti neke od osnovnih simptoma depresije, kao što su:
- Loše raspoloženje
- Umor i manjak energije
- Promjene u ishrani i težini
- Problemi svarenjem
- Bolovi (glava, mišići, kosti)
- Kožni problemi (atopijski dermatitis)
- Gubitak interesa za prijatne aktivnosti
- Usporene kognitivne sposobnosti
- Osjećaj bezvrijednosti ili krivice
- Neodlučnost
- Suicidalne misli/planovi
Uprkos svim tim unutrašnjim simptomima, oni pokušavaju da djeluju smireno, i tako troše silnu energiju kako bi maskirali svoje pravo unutrašnje stanje.
Takođe, ono što prati i depresiju i anksioznost, a što osoba vješto skriva, su neki od manje vidljivih simptoma tjeskobe kao što su:
- Napetost/nervoza
- Osjećaj umora ili slabosti
- Problemi sa spavanjem
- Nekontrolisana briga oko svega i svačega
- Osjećaj nadolazeće propasti/panike
- Poteškoće s koncentracijom
- Povećan broj otkucaja srca
- Problemi sa varenjem
- Izbjegavanje
Koji su najčešći razlozi zbog kojih ljudi skrivaju da im nije dobro?
Za oboljeloga postoji pregršt razumljivih razloga zašto skrivaju svoje pravo stanje. Evo nekih:
Osjećaj srama
Stigma o mentalnoj bolesti, može navesti neke pojedince da pomisle da su depresija i tjeskoba znakovi slabosti ili osjećaja bezvrijednosti, što je dosta često za ljude koji su odrasli uporodicama kod kojih je bilo članova koji nisu bili psihički dobro, a o tome se nije govorilo.
Zato osoba može osjećati ogroman sram zbog nesposobnosti da se sama nosi sa svojom tjeskobom ili depresijom. Stoga posežu za lošim rješenjem - pretvaraju se da su dobro i da sve štima u životu. Naglašavam da su na posebnom udaru svi tzv. perfekcionisti koji su često vođeni stidom i koji svaki poremećaj mentalnog zdravlja mogu smatrati nepodnošljivim i neprihvatljivim, tako da ulažu silne napore, trud i energiju da izgledaju ok i ‘‘normalno‘‘ vješto se krijući iza maske. U ovoj grupi su takođe, pripadnici LGBT zajednice.
Stigma
Iako se danas puno više govori i radi na razvijanju svijesti kada je u pitanju mentalno zdravlje, to je i dalje nedovoljno jer stigma i dalje postoji, naročito među djecom i mladima. Događa se da stigmatizirani s mentalnim zdravstvenim problemima misle o sebi da su manjkavi, da ne vrijede i sl. Nažalost, naša kultura i dalje ne razumije u potpunosti da su depresija i anksioznost bolesti s neurobiološkom podlogom izazvane nizom faktora, uključujući funkciju mozga kao i genetske predispoziciju.
Strah od diskriminacije
Oboljeli se jako trude da sakriju svoje simptome naročito u školi ili na poslu iz straha da neće dobiti unaprjeđenje, ili još gore, da će dobiti otkaz. Takve nametljive misli izazivaju ogroman stres kod anksiozne ili depresivne osobe iz nekoliko razloga:
- jer se bori da ostane fokusirana na posao
- da sve bude odrađeno perfektno i na vrijeme, dok se istovremeno bore iznutra i sa sobom i s gore spomenutim simptomima kao što su: niazk nivo energije, konstantan umor, problemi s koncentracijom, moždanom maglom, lošim raspoloženjem, brigama, itd.
S druge strane, ti njihovi strahovi i nisu skroz neutemeljeni, jer svašta se događa. Zato bi sve osobe koje se muče s mentalnim poremećajima, trebale da budu zaštićene zakonom, što nažalost često i nije slučaj posebno u privatnom sektoru jer diskriminacije i te kako još uvijek ima. Čast iznuzecima koji pokazuju razumijevanje i podržate zaposlenog koji se boris depresijom i/ili anksioznim poremećajem.
Strah od opterećivanja drugih
Iza depresije uvijek se krije osjećaj stida, ali i krivice što stvara osjećaj opterećenja kod onih koji se iznutra bore s depresivnim ili anksioznim simptomima. Ako je osoba brižna i predana kao roditelj pa i kao dijete, onda je njima traženje pomoći ‘‘gubitak vremena‘‘, budući da su upregnuli sve resurse na svoje bližnje (suprug, djeca, roditelji), i jednostavno ih ne žele opterećivati.
Poricanje
Mnogi se ponekad brane psihološkim obrambenim mehanizmom koji se zove poricanje. To je kao neka vrsta našeg alata koji nas iznutra štiti kada nam loše krene u životu ili pretrpimo neke gubitke.
Benefit poricanja leži u tome što osobi omogućava da se prilagodi nekoj teškoj ili uznemirujućoj promjeni u stvarnosti (gubitak, prekid, selidba, bolesti). S druge strane i ono što je loše, to poricanje drži osobu podalje od realnosti psihičkog stanja i zapravo ju sprječava da prizna da problem sa zdravljem i te kako postoji i da je nužno potražiti stručnu pomoć umjesto da negiramo i da je sve u redu. Uočila sam da ovaj obrambeni mehanizam najčešće koriste pojedinci koji su već napravili ovaj model u svojoj primarnoj porodici. S druge strane, poricanje takođe može da proistekne iz straha od nuspojava ljekova, nepovjerenja u ljekare i psihologe zbog prošlih iskustava...
Ne shvataju da su tjeskobni/depresivni
Da, nećete vjerovati, ima i onih koji uopšte ne shvataju da nisu dobro, odnosno da su depresivni. Oni najčešće imaju manje prepoznatljive simptome depresije ili anksioznosti, a u nekim slučajevima, njihovi simptomi se mogu polako povećavati tokom vremena, čineći ih teže uočljivima, kao što su moždana magla, razdražljivost, plač, tjelesni bolovi (glavobolje, bolovi u želucu, problemi s probavom, itd.), problemi sa spavanjem, problemi sa zubima, slab libido, lomljivi nokti, česte upale i izraženija reakciju na stres.
Ne čekajte da prođe samo od sebe, jer neće
Pretvarati se da je sve OK, a ništa uopšte nije OK, u konačnom može da bude veoma riskantano za zdravlje oboljelog. Zašto? Pa zato što neliječena depresija i anksioznost povećavaju šanse za razvoj drugih mentalnih poremećaja i zdravstvenih problema (autoimune bolesti), zloupotrebe supstanci, poremećaja ishrane, napada panike, problema u vezi, problema na poslu, suicida, itd.
Dobra stvar je da se danas i anksioznost i depresija vrlo uspješno liječe psihoterapijom i ljekovima (kada je potrebno). Uvijek naglašavam da je uz taj rad na sebi potrebna kompletna promjena načina ili stila života.
Ako ste se negdje prepoznali ili sumnjate da neko od vaših bližnjih možda vješto skriva svoje probleme, svakako potražite stručnu pomoć na vrijeme", kaže Mirella Rasic Paolini za Jutarnji list.
Bonus video:
