Prethodni doprinos ovog autora u okviru našeg malog NBA poduhvata predstavlja svojevrsni omaž Dirku Novickom, jednom od najvećih košarkaša današnjice. U međuvremenu, Novicki je postigao još jedan u nizu nevjerovatnih uspjeha: Dirk je sada jedan od svega četiri NBA košarkaša koji su u dresu jednog kluba postigli najmanje 27 hiljada poena. Ostala trojica su Majkl Džordan, Kobi Brajant i Karl Meloun.
Ovaj podatak nezaobilazno tjera na razmišljanje o lojalnosti, o vjernosti NBA košarkaša jednom klubu. Novicki je, za moderne standarde, vanredno lojalan košarkaš. Nekada su takvi bili, prije svih, brojni Seltiksi: Leri Bird, Kevin MekHejl, Džon Havliček, Bil Rasel, Bob Kuzi, i iznad svih – Red Ojerbah. Sa druge strane, takvi su u Lejkersima bili i Džeri Vest, Eldžin Bejlor, Medžik Džonson, Džejms Vorti, Majkl Kuper, i – Kobi Brajant. Nije ni čudo što Boston i Los Anđeles imaju, zajedno, svega dvije titule manje nego svi ostali timovi skupa.
Kao što i najmlađi NBA fanovi znaju, Seltiksi su u skoroj istoriji imali svojih 5 godina slave, kada su osvojili i svoju poslednju titulu. Zlatna generacija predvođena Polom Pirsom se, pod palicom Denija Ejndža i Glena Riversa, na brzinu skupila tokom ljeta 2007. godine. U seriji razmjena i potpisivanja slobodnih igrača, u Boston su došle zvijezde Kevin Garnet i Rej Alen, ali i sasvim solidno pomoćno osoblje: Džejms Pouzi, Edi Haus, Skot Polard, kasnije i Pi Džej Braun i Sem Kasel. Od mlađih, tu su bili Rondo, „Big Bejbi“ Dejvis i Kedrik Perkins. Ekipa je odmah „kliknula“: sezonu su otvorili sa osam uzastopnih pobjeda, završili sa impresivnim skorom od 66-16, prošli kroz težak plej-of, koji je imao najsrećniji mogući kraj: 22 godine čekanu titulu šamiona NBA lige.
Sezona 2007/08 je, za one koji mogu da svare Boston Seltikse bila jedna sjajna NBA priča. Kevin Garnet je do tada bio tragični heroj za veliki broj fanova, bez obriza na to za koji se tim navijalo, pa je ljudima bilo drago da čovjek konačno osvoji titulu. Rej Alen je svima simpatičan i drag; Pol Pirs odjednom postao miljenik; Rejžon Rondo najnovija mlada senzacija. Ipak, za NBA entuzijastu koji potpisuje ovaj tekst, najveći od svih transfera ovog ljeta je bio onaj koji se na kraju nije desio.
Dvije godine ranije, u proljeće 2005. godine, jedan od najvećih bekova devedesetih, Redži Miler, rekao je svoje zbogom profesionalnoj košarci.
Nakon punih 18 godina, jedan od asova stare škole je otišao u penziju, uzdignute glave, (bukvalno) uz aplauze i klanjanje protivničkih igrača. Miler je imao briljantnu NBA karijeru: ol-star, zlato na olimpijadi, milioni dolara... ali kao i za mnoge velike igrače, falilo je ono najvrijednije.
Redži Miler je otišao u penziju kao jedan od najvećih koji nikad nisu osvojili NBA titulu. Indijana je bila dobra, odlična ekipa, ali je uvijek falilo malo da se stigne do samog vrha. Kao i mnogi poput njega, imao je Redži priliku da ode u veliki grad, zaradi još više novca i pri tom poveća svoje šanse da osvoji titulu. Međutim, za razliku od gotovo svakog kolege superstara, najintrigantniji poziv je za Redžija stigao u sred penzije, u ljeto 2007. godine.
Seltiksi su imali svoju veliku trojku, i mnoštvo veoma dobrih igrača, kako mladih tako i iskusnih. Ipak, Deni Ejndž je znao da je za šampionsku priču potrebno imati i par starih vukova. Upravo su zbog toga dovedeni Sem Kasel i Pi Džej Braun, ali prije ovih veterana (koji su i dalje bili aktivni NBA košarkaši), Ejndž je pozvao Redžija Milera koji je već pune dvije godine bio penzionsan, i koji je u to vrijeme imao 42 godine!
Redži Miler nikada nije krio da ga je ovaj poziv zaintrigirao. Čim je dobio poziv, krenuo je sa ozbiljnim treninzima kako bi se vratio u formu, sve za slučaj da na kraju ipak prevagne želja za povratkom. Mnogi iz Redžijevog najužeg kruga i danas svjedoče o ljetu 2007. godine i njegovoj dilemi – da li da se vrati košarci ili da ostane u penziji.
Po svemu sudeći, čak i u dubokoj sportskoj starosti, Redži Miler je bio fizički i atletski spreman da odgovori izazovu, makar u okviru krajnje sporedne role koju su za njega osmislili Ejndž i Rivers. Uzevši to u obzir, odluka koju je Redži Miler donio reflektuje dilemu u pogledu toga što je za NBA košarkaša najveće dostignuće u karijeri. Gledajući Stoktona, Barklija, Juinga, Melouna i Neša, čini se očiglednim da je najveće dostignuće titula. Gledajući Milera, čini se da je bezrezervna uzajamna lojalnost nešto najveće što jedan superstar može imati u svojoj karijeri.
Redzi Miler je odbio ponudu Seltiksa. Deni Ejndž, gore pomenuti arhitekta poslednjeg šampionskog tima iz Bostona, je jednom prilikom izjavio da bi on, da je bio na mjestu Reda Ojerbaha, krajem osamdesetih godina „trejdovao“ MekHejla i Birda. Ejndž je u to vrijeme bio njihov saigrač, i dobro je znao što u ova dvojica značila klubu i gradu. Ipak, njegova je logika da je kraj te generacije Seltiksa bio veoma blizu, i da se na taj način mogao pojačati i podmladiti sastav. Po njegovom aršinu, pragmatizam je morao pobijediti sentimentalnost.
Upitan da prokomentariše, Bird je potvrdio da je Dalas krajem osamdesetih (u tom periodu inače sjajna ekipa) ponudio Detlefa Šremfa i Sema Perkinsa u zamjenu za MekHejla. Dalasu je trebao iskusan igrač, za koga su nudili dva krilna igrača pred kojima je bila puna decenija vrhunske košarke. Ojerbah je, međutim, ovu ponudu na kraju odbio. Bird kaže da je na Ojerbaha uvjek mogao da se osloni, te da je znao da će mu Red uvijek sačuvati leđa. Za Reda je lojalnost bila pod jedan, kaže veliki Leri Bird. Trejdovati Rasela ili MekHejla prosto ne može biti opcija. Leri je, dakle, znao da ga Red nikada ne bi prodao. Posljedično, ni Leri ga nikada ne bi napustio.
U ljeto 2014. godine, Dirk Novicki je od Lejkersa dobio ponudu vrijednu blizu 60 miliona dolara. Ostao je u Dalasu, potpisavši ugovor vrijedan 25 miliona. Zbog ovoga će Novicki svakako biti siromašniji za novac, ali je zato njegova legenda utoliko i veća. U NBA ligi su titule rijetke ali je prava lojajnost još i rjeđa.
Redži Miler se penzionisao sa postignutih 25.279 poena. Dođe mi da kažem što je šteta što nije stigao do 27 hiljada, pa da i on bude dio tog ekskluzivnog kluba... ali ipak ne. Nije Redži bio baš toliko dobar. Kao košarkaš, kao talenat, Redži ne pripada istoj rečenici u kojoj se nalaze Novicki, Brajant, Meloun i Džordan. Ali kada se pomene njegovo ime, postoji taj blago nedefinisan osjećaj da se radi o legendi prve kategorije. Za ovog autora nema sumnje da poštovanje koje pravi NBA fan ima prema Redžiju direktno izvire iz njegove bezobzirne lojalnosti svojoj Indijani.
Junski slavljenik, najnovija mlada zvijezda, San Antonijov Kavaj Lenard je odlučio da narednog ljeta postane tzv. slobodan agent, odnosno da stekne pravo da potpiše za bilo koji tim. Ipak, u želji da istakne kako se isključivo radi o strateškom, poslovnom potezu, Lenard je ubrzo izjvio kako namjerava provesti čitavu karijetu u Sparsima. Napuštajući Sparse, igrač se odriče lojalnosti koja je prevladajući činilac uspeha ovog tima. Odriče se lojalnosti koje više nigdje nema. Zbog toga će Kavaj još dugo, dugo biti tu; možda i do kraja karijere. Zbog toga Sparsi pobjeđuju.
Bonus video:
