Crnogorske košarkašice imale su neke svoje role u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu - prva je u američkoj WNBA ligi zaigrala Hajdana Radunović, prošle sezone nastupila je i Jelena Dubljević i čak se okitila titulom šampiona, što je nestvaran uspjeh za bilo koju igračicu koja dolazi sa vanameričkih prostora.
Ipak, devetnaestogodišnja Sofija Živaljević može se pohvaliti da je jedina Crnogorka koja je sa svojim koledžom izborila nastup među 64 najbolja tima u NCAA, takmičenju kojem i sami Amerikanci pridaju posebnu (i ogromnu) pažnju, jer je to rasadnik talenata za njihovu profesionalnu ligu. Dovoljno je reći da je Majk Kžiževski kao trener koledža Djuk vodio drim-tim sastavljen od NBA igrača na Olimpijskim igrama u Pekingu, Londonu i Rio de Žaneiru i sva tri puta uzeo zlato. Pri tom, odbio je bezbroj ponuda NBA ligaša i ostao vjeran Djuku.
Sofija Živaljević je u NCAA ligu došla sa zavidnim renomeom - sa ekipom Budućnost Bemax prošle godine osvojila je Regionalnu ligu, te domaće prvenstvo i kup, a bila je i standardna reprezentativka Crne Gore u mlađim kategorijama. Ipak, odlazak u SAD značio je novi početak.
"U početku je bilo teško, ipak je u pitanju drugi kontinent i, iskreno, trebalo se navići na sve to, jer nema dodirnih tačaka sa nama. Trebalo mi je pola godine da se adaptiram na sve. Ali, s obzirom na to da sam ovdje već osam mjeseci, sada mi je mnogo lakše", kaže Sofija na početku razgovora za „Vijesti”.
Naročito je velika - ističe ona - razlika u svemu što je vezano za košarku.
"Što se košarke tiče, ovdje kao da je to bukvalno drugi sport u odnosu na košarku koja se igra kod nas. Način treniranja je drugačiji, način igranja je drugačiji, a prije svega nevjerovatna je razlika u fizičkom pogledu. Mojima sam govorila da su ovdje igračice "muškarčine", nema gotovo trunke ženstvenosti. Ali, najvažnije je što se zaista mnogo ozbiljnije radi, svako poređenje sa radom kod nas u Crnoj Gori je smiješno. Naša Konferencija je vjerovatno najkvalitetnija i najteža u Americi, čak šest od 10 ekipa je izborilo plasman među 64, tako da bi bilo suludo praviti poređenje sa bilo kojim klubom ili takmičenjem na prostorima ex-Jugoslavije. Za mene je izuzetno značajno što dobijam šansu da se takmičim sa budućim WNBA igračicama, ali za sve to se treba izboriti. Pogotovo kada se dođe u ekipu koja je jako kvalitetna i nema baš previše prostora za„frešmena”, osim ako je u pitanju neko čudo. Jednostavno, mora se zaslužiti šansa, a kada se dobije, mora se iskoristiti. Ogromna je konkurencija, u svakom trenutku se zna ko šta radi, nema mnogo priče i prepričavanja kao što je kod nas često slučaj".
Po načinu funkcionisanja, Ajova Stejt univerzitet se ne razlikuje mnogo od profesionalnih ekipa, bez obzira na to da li je riječ o NBA ili WNBA ligi.
"Imamo glavnog trenera, zatim trenera za bekove, dva trenera za centre, kondicionog trenera, tim-menadžera, fizioterapeuta, dva pomoćna fizioterapeuta, osobu zaduženu za odnos sa medijima... Uglavnom, tim koji brine o ekipi je ogoman, a uslovi su nevjerovatni. Dvorana u kojoj treniramo mi i mušarci je samo nama na raspolaganju, njene sadržaje možemo da koristimo bukvalno 24 časa dnevno. A imamo zaista sve - teretanu, dva terena, sobe za oporavak, tu su i kancelarije za trenere... Dvorana u kojoj igramo je ogromna, njen kapacitet je 15 hiljada mjesta, a na utakmicama ženske košarke u prosjeku dođe između devet i 10 hiljada gledalaca, što je rijetkost i za Ameriku. Takvu gledanost možda još imaju samo pet najboljih ekipa u SAD. Putujemo našim avionom, oko 40-ak osoba putuje sa nama, kad je bio turnir Konferencije bilo nas je 63 u ekspediciji. Putovanja nisu previše naporna, jer su najduži letovi po dva do tri sata". Naporno je, međutim, kada se na košarku nadoveže i - škola.
"Uz sve te obaveze, koje su bukvalno profesionalne, idemo u školu, a oni školi pridaju veliku pažnju. Ko nema dobre ocjene u školi - ne može ni da trenira. Ovdje su ocjene od A do F, a moramo imati najmanje C iz svih predmeta da bismo mogle da budemo u ekipi. Baš se vodi računa o školi. Odlučila sam da studiram fakultet za PR, a nije jednostavno studirati na stranom jeziku. Recimo, termine iz biologije nije lako popamtiti na našem jeziku, a kamoli na engleskom. Ima nekih predmeta koji su teži, ali u suštini mislim da su same studije lakše nego kod nas".
Živi sa još dvije saigračice, blizu kampusa u kojem studira.
"S te strane nemamo problema, treba nam svega desetak minuta šetnje i eto nas na času. Ovo je malo mjesto za američke prilike i sve je dostupno".
A najviše se druži sa - Crnogorkom!
"Ima jedna naša djevojka koja je ovdje na doktorskim studijama i sa njom provodim najviše vremena. U ekipi sam imala dvije Evropljanke na početku, jedna je otišla, druga ostala. Ova što je ostala je iz Švedske, ali govori naš jezik jer su joj roditelji iz Hrvatske, tako da sa njom provodim puno vremena".
Najviše je impresioniralo...
"U početku nisam vjerovala da djevojke mogu tako da igraju. Poslije sam se privikla, sad mi je sve to normalno."
Riješena je da iskoristi šansu koja joj se ukazala.
"Ovo je škola koja je poznata po dobrim sportskim ekipama, našla sam se na dobrom mjestu i na meni je da tu šansu iskoristim, da se nametnem. Trebalo bi da sam na dobrom putu, dobro treniram, a sljedeće godine ide nam pet starijih igračica, pa vjerujem da ću dobijati i veću priliku", zaključuje Sofija Živaljević.
U klubu zadovoljni rezultatom
Plasman među 64 ekipe je nešto što se tretira kao veliki uspjeh na američkim koledžima, s obzirom na to da ima oko 35 konferencija sa oko 350 klubova.
"U klubu su zadovoljni, bez obzira što je to, čini mi se, deveti put u posljednjih 10 godina da je klub među 64 najbolja. Mi smo među svega 13 koledža koji imaju i žensku i mušku ekipu na završnom turniru. Dakle, naš „program” je poznat u Americi, ne samo po muškoj nego i po ženskoj košarci. Prije nekoliko godina naš koledž je bio među osam najboljih, pa među 16... Prošla godina je bila loša, ekipa se nije plasirala među 64, pa je zato ovogodišnji rezultat ocijenjen kao uspjeh. Nažalost, imali smo težak žrijeb pa smo već u prvom krugu naletjele na Sirakjuz, koji je prethodne godine igrao finale, i izgubile smo 85:65. Ali, tokom sezone ostvarile smo neke velike pobjede, s obzirom na to da su među 25 najboljih ekipa na rang-listi na početku sezone čak pet bile iz naše Konferencije, a mislim da su četiri u Top 10. Na primjer, pobjednika naše Konferencije dobili smo oba puta, i kući i na strani".
Od linije do linije - „škola” koja se nauči odmah po dolasku
Interesantnu „školu” Sofija je naučila neposredno po dolasku, kada je sa saigračicama na treningu trčala od jedne do druge linije, usput se pomalo "švercujući" da se linija i ne dotakne svaki put...
"Ni sama ne znam koliko sam puta istrčavala ekstra dužine zbog toga što ne dotaknem liniju. Dešavalo mi se da radim bukvalo dvostruki kondicioni trening zbog te moje loše navike. Ovdje je sve ozbiljno, nema prostora za bilo kakvo zabušavanje ili izbjegavanje obaveza".
Bonus video:
