Nakon nekoliko godina mira, zapadni Balkan ponovo zapada u nestabilnost. Narod izlazi na ulice, tražeći ostavke vlada, a hiljade bježe u inostranstvo u potrazi za poslom i šansama. Nasilna nit vehabizma uzima maha među muslimanskim stanovništvom regiona. Ono što možda najviše zabrinjava je povratak prijetnje od raspada pošto nezadovoljne manjine pokušavaju da podijele svoje države.
Ovo je ocjena Timotija Lesa, direktora konsultantske kuće Nova Evropa, koja se bavi procjenom političkog rizika u istočnoj Evropi.
On kaže da je Bosna odavno najnefunkcionalnija država u regionu i da Srbi i Hrvati nikad nisu odustali od cilja otcjepljenja. Podsjeća da su predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika pritisli politički rivali kod kuće, a policija u Sarajevu vodi istragu protiv njega zbog navodnog pranja novca.
"Da bi osnažio svoju poziciju, zaprijetio je referendumom o otcjepljenju RS, zakazanom za 2018“, navodi Les u članku za britanski časopis „Nju stejtsmen“ (New Statesman).
Ne zaostaje puno ni osiromašeno Kosovo, „koje nije priznato od pola svijeta, predvodi ga korumpirana elita i opterećeno je ogorčenom srpskom manjinom“.
Les kaže da je haos u Makedoniji, izazvan skandalom prisluškivanja, razbijesnio nezadovoljnu albansku manjinu, „koja krivi lidere da podržavaju nelegitimnu vladu umjesto prava njene zajednice“. Zato ta grupa traži federalizaciju države, proričući njen potencijalni raspad. Na Balkanu, sve se na kraju svodi na nacionalizam, kaže britanski analitičar.
Lokalni faktori donekle objašnjavaju tu pometnju, ali ne i to zašto region kao cjelina doživljava takvu nestabilnost, ili zašto se situcija pogoršava. Ključ za razumijevanje te boljke je da se prepozna položaj Balkana kao graničnog područja između velikih sila, smatra Les, bivši šef britanske ambasade u Banjaluci.
"Kroz istoriju, kada je jedna od tih sila vršila hegemoniju u regionu, ili udružene sile dogovorile rješenje, generalno je vladao mir. Kada nijedna sila nije bila dominantna ili, još gore, kada su se sile nadmetale za kontrolu, neizbježno bi došlo do haosa“, piše u analizi.
Kraj 1990-ih i početak 2000-ih Les opisuje kao povratak reda na zapadni Balkan. Sa Vašingtonom za kormilom, uz podršku evropskog ljudstva i novca, nacionalisti i separatisti su poklopljeni a multietičnost je postala mantra. Les podsjeća da su mnogi bili frustrirani uređenjem na čelu sa Amerikancima, bilo da se radilo o manjinama poput bosanskih Srba ili makedonskih Albanaca, koji su završili u nečijoj drugoj državi, ili Bošnjaka i Makedonaca, kojima nije bilo pravo zbog teritorijalnih ustupaka nasilnim manjinama.
Međutim, suočen sa nadmoćnim uticajem SAD i odsustvom bilo koje druge sile kojoj bi se požalili, narodi zapadnog Balkana nisu mogli da promijene situaciju. Turska je bila zadovoljna i prvenstveno ju je interesovao mir na njenoj kopnenoj ruti prema tržištima Evrope. A Rusija, iako je saosjećala sa nevoljama Srba, nije željela da osporavanjem novog poretka na Balkanu ohrabruje separatizam u oblastima poput Čečenije.
Međutim, ovaj pokušaj zavođenja reda nije trajao i situacija se pogoršala u drugoj polovini 2000-ih, kada su SAD povukle snage iz regiona da bi se posvetile hitnijim pitanjima u svijetu. „Oproštajni udarac“ Amerikanaca je bilo organizovanje nezavisnosti Kosova, kaže Les. Vašington je smatrao da je to bio posljednji dio balkanske slagalice i prepustio je Evropskoj uniji da dovrši posao transformisanja turbulentnih država regiona u prosperitetna i stabilna društva.
Navodeći da je EU, u taktičkom smislu, usvojila različit pristup od SAD-a, zamijenivši tvrdu silu američke vojske mekom silom podsticanja, direktor Nove Evrope podsjeća da je regionu ponuđeno „uslovljavanje“. Brisel je pristao da primi zapadni Balkan u EU, a od regiona se očekivalo da ispuni uslove kao što su prethodno učinile države centralne Evrope.
Les kaže da to gotovo od starta nije išlo po planu jer države regiona nisu sprovodile reforme.
"Po definiciji, države zapadnog Balkana su bile ljenjivci istočne Evrope, pogođene nasljeđem rata, kao i nostalgijom za jugoslovenskim socijalizmom i odsustvom bilo kakve tradicije demokratije, liberalizma ili slobodnog tržišta".
Stoga je, ocjenjuje Les, politika uslovljavanja, smišljena kao mehanizam za stabilizovanje regiona, imala suprotan efekat. EU je, sa druge strane, počela da gubi kontrolu zbog krize eurozone, koja je stopirala projekat izgradnje evropske superdržave. Pošto je gašenje požara i upravljanje krizom postalo pravilo, EU je obustavila širenje. Sa tolikim brojem problema, posljednja stvar koja je Evropi bila potrebna je da primi niz korumpiranih, osiromašenih i etnički podijeljenih država, sa potencijalnim pravom veta i obavezom da usvoje euro.
Les smatra da je većina problema EU poticala sa Balkana, prije svega nesposobnost Grčke da upravlja ekonomijom, što je predstavljalo „smrtonosnu prijetnju za opstanak eurozone, a eventualno i EU“. Les dodaje da je ključna politička tema postala i migracija.
Zato niko nije bio iznenađen kada je njemačka kancelarka Angela Merkel javno zaključila da EU mora da pauzira sa politikom proširenja, što je region protumačio kao zatvranje evropskog pokretnog mosta. U analizi se kaže da je EU u svakom smislu odustala od nagodbe sa zapadnim Balkanom da se dobro ponašanje nagradi članstvom. „Sve što je ostalo je bila mogućnost da se jednog dana, nakon višestrukih reformi, države regiona pridruže EU, ako ona bude u poziciji da se proširi i ako čak bude postojala“, kaže Les.
To je, prema njegovim riječima, promijenilo ravnotežu rizika i šansi za one koji teže da se pridruže i nametnulo pitanja zašto nastaviti sa reformama ako to podrazumijeva ozbiljan ekonomski bol i da li je čak poželjno biti u EU. Les kaže da nije bio ohrabrujući primjer Grčke, a ni Hrvatske, koja je 2013. ušla u EU, „samo da bi postala novi bolesnik Evrope“. Potom je Britanija počela da razmišlja o izlasku - teško da je to izraz povjerenja, ističe Les.
On navodi i da je slabljenje uticaja Zapada na Balkanu stvorilo prostor za nove spoljne sile, poput Rusije, koja je usvojila aktivniju politiku na Balkanu od početka „novog hladnog rata“. Ističe da sada Rusija nesumnjivo ima značajan uticaj na region, posebno na „pravoslavne države - Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Bugarsku i Grčku“. Najznačajnija je, međutim, njena umiješanost u prilike u Bosni, smatra britanski analitičar.
Les podsjeća na podršku Rusije Miloradu Dodiku posljednjih nekoliko godina i ohrabrivanje RS da istraje u zahtjevima za nezavisnost.
Rusija ne pokušava otvoreno da sruši regionalni poredak već ima cilj da ojača svoje saveze, odvrati širenje NATO-a i odbrani svoje ekonomske interese na Balkanu.
"Međutim, ipak bi moglo doći do meteža u regionu. Ako Zapad satjera Rusiju u ćošak zbog Ukrajine, Moskva bi davanjem zelenog svjetla bosanskim Srbima mogla izazvati ozbiljnu regionalnu krizu koja bi uvukla EU i NATO“, stoji u analizi.
Prema prognozi bivšeg britanskog diplomate, uslijedio bi domino efekat. Otcjepljenje RS bi otvorilo pitanje granica Srbije i ohrabrilo kosovske Srbe da se potpuno odvoje od albanskog stanovništva. To bi podstaklo albansku manjinu u Srbiji da se na sličan način otcijepi od Beograda, ocjenjuje Les.
Makedonski Albanci bi potom pokušali da se odvoje od slovenskih zemljaka, potpaljujući stvaranje Velike Albanije. Bosanski Hrvati bi nastojali da integrišu svoju teritoriju sa Hrvatskom. A mnogi u Crnoj Gori bi težili tijesnim odnosima sa proširenom Srbijom. Zapad bi, navodi se u analizi, nesumnjivo odbio da prizna bilo šta od toga kako bi spriječio izbijanje nasilja, ali bi činjenice na terenu govorile same za sebe.
Bilo kakav novi balkanski sukob bi uvukao širu postavu igrača. Rusija ne bi stajala po strani i pustila druge da određuju ishod događaja - ulog je prevelik, kaže Les. On predviđa da bi u pomoć Bošnjacima i Albancima pritekli strani džihadisti, kao tokom ratova 1990-ih, samo u puno većem broju, imajući u vidu uspon islamizma u Evropi i na Bliskom istoku.
Nekoliko država EU bi u međuvremenu nastojalo da izbjegne miješanje. Hrvatska, „koja je u posljednje vrijeme zauzela nacionalističkiji stav“ bi neizbježno intervenisala u BiH u ime hrvatskog stanovništva. Bugarska i Grčka bi bile zainteresovane za sudbinu krnje Makedonije nakon odlaska Albanaca, predviđa Les.
Ovakav scenario se ne mora desiti sjutra, ali, kako moć EU blijedi, dan svođenja računa je sve bliži, tvrdi on.
Idealno bi bilo da EU spriječi tu mogućnost rješavanjem unutrašnjih problema, oživljavanjem cilja proširenja i stabilizovanjem regiona procesom integracije, što je odavno planirano. Ipak, kako stvari stoje, to djeluje kao pusti snovi, zaključuje Timoti Les.
Crna Gora se može provući u EU na osnovu tobožnjeg napretka
Britanski analitičar kaže da je reformski proces u regionu dodatno oslabio i da su se Makedonija i Srbija okrenule privredama u usponu - Turskoj, Rusiji i Kini.
Prema njegovoj ocjeni, unutrašnja stabilnost je počela da opada, „pogoršana recesijom koju je EU izvezla u region“.
Povodom masovnih demonstracija u Albaniji, Makedoniji i drugdje, kaže da se „separatisti, predvođeni bosanskim Srbima, ponovo suprotstavljaju poretku koji su nametnuli Amerikanci“.
Les, pak, kaže da jeste bilo formalnog napretka ka pridruživanju EU i da je u posljednjih nekoliko godina skoro svaka država zapadnog Balkana napravila korak naprijed.
„Crna Gora, najnaprednija država u regionu, je zatvorila nekoliko pregovaračkih poglavlja. Međutim, taj birokratski napredak nije obavezno odraz napretka na terenu - u nekim slučajevima, on označava suprotno“, ističe Britanac.
Prema njegovoj ocjeni, proces integracija je postao pretvaranje koje odgovara svim stranama.
"EU se može pretvarati da se projekat integracija nastavlja čak i dok bjesne krize eurozone i migrantska. A regionalne vlade se mogu pretvarati da vode svoje države ka boljoj budućnosti, za šta ih Brisel bogato nagrađuje“.
Što se tiče Crne Gore, Les kaže da je moguće da se „provuče“ u EU na osnovu tog pretvaranja. Očekuje i da Srbija ostvari izvjesni napredak, ali će za druge balkanske države, put ka Briselu biti više kao turski - "vječni evropski aspirant“.
"U stvarnosti, zapadni Balkan ponovo gubi stabilnost“, tvrdi Les.
Bonus video:
