Odlazak bosanskohercegovačkih mladića i djevojaka u Siriju i Irak da se bore za uzvišene ciljeve ko zna koga nije nikakva tajna. Nije tajna ni to da u BiH postoji zakon koji bi sankcionisao odlazak na strana ratišta, a nije tajna ni to da se zna ko mladiće i djevojke vrbuje. Ništa dakle nije tajna. Jedina zagonetka u svemu je zašto država ne radi ništa da se ova problematika riješi. Ili je ova država odavno navikla na donošenje zakona koje jednostavno neće sprovoditi?!
Sljedbenici tekfir ideologije (to je ona ideologija po kojoj su skoro svi nevjernici) sve skupa sa tekfirskim šej - hovima-bosovima u BiH vrbuju mladiće i djevojke za odlazak u Siriju i Irak. I svi su o tome ćutali dok ISIL nije počeo da pravi pokolje po Iraku i dok naša djeca nisu uzela aktivno učešće u njima. Onda su se odjednom raznorazni islamistički mediji u BiH, koji su u nekadašnjim akcijama SIPA-e u Maoči vidjeli napadanje nedužnih nomada koji su se povukli od zlog dunjaluka, shvatili da su maočanski prvaci mnogo više od islamističke verzije amiša i redom se počeli ograđivati od Maoče.
Maočanski mučenici su, u islamističkim medijima koji su ih podržav a l i , odjednom postali tekfirski ludaci. Ne treba zaboraviti da su ti isti mediji svakoga ko je upozoravao na opasnosti tekfir-propovjednika, još samo prije koju godinu, proglašavali islamofobom i američkim špijunom.
Maoča je od simbola stradanja nedužnih Cerićevih novih muslimana postala simbol izvoznika mladih terorista u Irak i Siriju.
Dva glavna tekfir-bosa Nusret Imamović i Bilal Bosnić su, na vrhuncu slave, gostovali na bosanskohercegovačkim televizijama i pozivali fudbalsku reprezentaciju BiH da im se odazove i krene pravim putem. Reprezentacija se nije odazvala i, slijedom maočanske logike, ispadanje u Brazilu je bio pravedna kazna.
Nusret Imamović
No, vratimo se maočanskom tandemu. Godinama su nas sve ubjeđivali da nismo na pravom putu. I jedan drugome bili najbolja podrška i rame za plakanje. No, politika je kurva i zavadila je i ovu momčad. Od jednog pravog puta nastala su dva. I gadno se sukobila. Nusret Imamović i Bilal Bosnić više nisu najfrendovi. A posvađao ih je ni manje ni više nego ISIL. Nusret Imamović, koji je zajedno sa porodicom otišao u Siriju je, vidjevši zvjerstva ISIL-ovaca odlučio da to, ipak, nije džihad. Njegov najbolji drug, suproprovjednik Bilal Bosnić je onda, negdje u bosanskim vrletima, odlučio da to, ipak, jeste džihad ali da Nusret nije dovoljno odlučan. Jer, za masakriranje žena i djece treba imati čelično srce. Ne može to svako. A, uostalom ISIL nikog ne masakrira. To je jedna divna i topla državica, utopija takoreći, koju zli Zapad predstavlja zločinačkom. Zna skromni Bilal, koji neće otići da živi u savršenstvu ISIL-ovog kalifata nego će ostati ovdje, da se zlopati u demokratiji, kako bi nas istjerao na pravi put.
Onda je Nusret I. odlučio da piše Bilalu B. i svim ostalim pravoputašima u BiH i da im kaže svoju istinu o tome kako se on bori na strani Džabhat al Nusre koja nije zločinačka kao ISIL već mnogo blaža i nježnija. Poput Al Kaide, na primjer. Inače, za neupućene Nusra i ISIL su bili glavni partneri u Siriji ali je tikva pukla kada je ISIL proglasio kalifat jer je i Nusra imala slične planove a, dođavola, nemoguće je imati dva kalifata.
Bilal Bosnić
U tekfirskoj izbezumljenosti, i Nusret i Bilal su jedan drugog proglasili nevjernicima. Bilo kako bilo veliko je pitanje o tome kako je dozvoljeno ovim propovjednicima da šire svoje mantre po BiH? A, o kratkovidosti, ovih propovjednika ne treba posebno ni pričati. Nemojmo zaboraviti Nusret Imamović je morao otići u Siriju da zaključi da tamo nema nikakvog „džihada“ već samo ratnih zločina. A to je činjenica koju je većina građana BiH, dakako i šire, znala već od prvog dana djelovanja ISIL- a. Problem je međutim mnogo širi. Sistemski uvoz raznoraznih sekti, posebno islamističkih, sada se vlastima BiH polako odbija o glavu.
Za šaku dolara i(li) dirhema u BiH je i nakon rata mogao ući svako. I ostati tu da širi svoje viđenje svijeta. A taj svijet se, uglavnom, svodio na propovijedi o pravom putu. Islamističkom ili neoliberalnom. Nekada i 2u1. Rezultat: dvadeset godina nakon rata mladost BiH ostavlja svoje kosti po pravim putevima u Iraku i Siriji. Da skratimo razlomak: Bilal Bosnić poručuje da je proklet svako onaj ko ne podrži wannabe kalifa Bagdadija.
Nusret Imamović tvrdi da je proklet svako onaj ko ga podrži.
„Mi se ne koristimo podvalama kao vaši glasnogovornici kad prijete Alahom i odgovornošću pred njim za ubistvo mudžahida bodreći istovremeno te iste mudžahide da ubijaju ni manje ni više nego mudžahide Džebhe i drugih jedinica, ubijeđeni, valjda, da te iste odgovornosti pred Alahom za njihovu krv neće imati. Možda su to samo murtedi?! Sjetite se kako ste se oštro suprostavili tekfiru Nusre još dok ste bili u Azazu. Šta je danas?”
Ovo je dio pisma koje je Nusret Imamović uputio. Pismo vrvi teološkim terminima. Bog je postao sredstvo ucjene neistomišljenika i neko zarad čijeg se zadovoljstva ubijaju nevina djeca po Siriji i Iraku. Ludilo eskalira i hektolitri prolivene krvi nevinih ljudi nikome ništa ne znače.
Frakcije se cijepaju i ubijaju sve više i više. Istok ćuti, Zapad kalkuliše. BiH ne čini ništa da spriječi sumanute propovjednike militarizma i isključivosti. I, zaboravlja se ono najvažnije.
Odlazak mladih ljudi iz BiH u Siriju ili Irak je posljedica prisustva mnoštva raspamećenih mesija koji su došli da nas izvedu na pravi put koji se, eto, podijelio na dva a oba z av r šavaju na iračkim stratištima. Od Maoče dva putića i svaki misli da je pravi.
Galerija
Bonus video:
