Kada je pristala da svjedoči na nekim od najsenzacionalnijih procesa za ratne zločine posljednjih decenija, uključujući onaj protiv Slobodana Miloševića, mladoj Beograđanki je obećana anonimnost.
Dobila je šifrovano ime, svjedokinja B-129, a lice i glas su joj elektronski izmijenjeni na monitorima Tribunala za ratne zločine u Bivšoj Jugoslaviji, kada je svjedočila 2003.Međutim, jedan tehničar je greškom pustio da se čuje njen stvarni glas i to je uživo emitovano u Srbiji. Nedugo pošto se vratila kući, neko je pokušao da je ubije.
Ova žena je sada jedan od svjedoka međunarodnih sudova koji su obuhvaćeni programima policijske zaštite, daleko od kuće, sa novim imenima i pričama kojima kriju identitet.
Za razgovor sa reporterkom „Njujork tajmsa“ o nepodnošljivom teretu vođenja dvostrukog života, izabrala je jednu željezničku stanicu.
„Za Srbiju, ja sam izdajnik. Ali mi je to što sam pomogla sudovima uništilo život,“ kazala je sada 42-godišnja žena, koja se posljednjih 11 godina osjeća „kao da je u lavirintu“.
Obećali su joj da će moći da vodi normalan život ali se ona i suprug osjećaju zaglavljeno kao štićenici neodgovornih birokratija, Haškog tribunala i policije njene nove zemlje.
„Ne osjećate se kao imigrant. Kada dobijete novi identitet, izgubite sve: prijatelje, imovinu, kontakte sa porodicom, vozačku dozvolu, sopstvenu istoriju.“ Često se, dodala je, osjeća kao da gubi razum.
Kada se vratila kući nakon svjedočenja, vidjela je policajca u civilu ispred njene zgrade. Nekoliko nedjelja kasnije, njena rodbina je dobila prijeteće telefonske pozive. Jedne noći, dok je prelazila ulicu, automobil je jurnuo ka njoj i pokušao da je obori. Prepoznala je vozača, pripadnika tajne policije koji je bio ispred njene zgrade.
Osoblje Tribunala je odmah odvelo nju i supruga iz zemlje, prvo u Hrvatsku, potom u sigurnu kuću u Holandiji. Morali su da čekaju 18 mjeseci dok ih jedna evropska država nije prihvatila u nacionalni sistem zaštite svjedoka.
Kaže da je život u novoj zemlji doživjela kao šok. „Poslali su nas u kuću punu buđi, oskudno namještenu, bez kuhinje i kupatila”.
U Beogradu, gdje su imali svoj stan, ona je vodila institut za jezike a suprug je radio za jednu humanitarnu organizaciju. Sada, pošto ne mogu da pokažu diplome, rade slabo plaćene honorarne poslove u prodavnici i na smjene se brinu o troje djece, koja su rođena u izgnanstvu. Kaže da su u sve većim dugovima a zbog neplaćene kirije su završili na sudu.
Potom, tu su laži, „male i one veće“, kojima mora da se služi. Djeci mora da laže zašto ne mogu da vide babu i djeda. Teško sklapa prijateljstva jer se boji da će se izreći.
„Muka mi je od toga, ali ljekara moram da lažem zašto sam toliko depresivna, zašto ne mogu da spavam, zašto često osjećam da ludim.“Prije pet godina, kada se našla pod pritiskom da svjedoči na jednom drugom tribunalu, dobila je obećanje od tužioca i policije da će organizovati prodaju njenog stana u Beogradu kako bi vratila dugove. „Ne mogu lično da ga prodam jer više ne mogu dokazati ko sam“, ispričala je za „Njujork tajms“.
Danas, i dalje čeka i moli, dok zamršena papirologija putuje od Tribunala do policije i obratno. „Nemam pravo čak ni na pravnu pomoć jer nisam kriminalac“.Napomenula je da čak ni ljudi u Tribunalu ne shvataju u potpunosti kroz šta prolaze osobe iz programa policijske zaštite.
„Problem je u tome što su ti programi osmišljeni za kriminalce koji se okrenu jedni protiv drugih i pomažu policiji,“ rekao je jedan advokat upoznat sa slučajem.
Ove godine, svjedokinja i nje suprug su sa novim pasošima konačno uspjeli da posjete Srbiju, prvi put nakon 11 godina. Međutim, ona ne može da se odupre utisku da se uzalud žrtvovala.
Milošević je umro u ćeliji prije kraja suđenja a dvojica srpskih zvaničnika protiv kojih je kasnije svjedočila iza zatvorenih vrata, nedavno su oslobođeni.
„Osjećam se iskorišteno. Oni su slobodni kod kuće, a ja sam zaglavljena u ovom životu. Gore sam prošla, a nisam počinila nikakav zločin.“
Vjerovala da se Tigrovi bore za Srbe
Svjedokinja je ispričala da je odlučila da radi za Arkana zato što je bila mlada studentkinja prava i bio joj je potreban novac. Isprva je vjerovala da se Tigrovi bore da odbrane srpski narod, ali se razočarala.
„Vidjela sam da se sve svodi na moć i ubijanje, šverc i bogaćenje. Mnogi ljudi su umrli ni za šta.“ Iz ljutnje je odlučila da svjedoči 2003, kada je gledala prenose sa suđenja Miloševiću.
„Lagao je i sve poricao, čak i veze sa Arkanom. Smatrala sam da bi trebalo da progovorim.“
Arkan nije radio ništa bez Miloševićeve naredbe
Mnoge osobe koje svjedoče na tribunalima za ratne zločine dobiju pseudonime, ali su malobrojni oni za koje se smatra da su toliko ugroženi da budu tajno prebačeni u drugu zemlju i dobiju nova imena.
Njihovo boravište je strogo čuvana tajna, a skoro ništa se ne zna o tome kako žive. Rečeno im je da će biti izuzeti iz programa ako otkriju pravi identitet. Novinari dobiju upozorenje da će odgovarati za nepoštovanje suda ako otkriju ime ili lokaciju bilo koje zaštićenog svjedoka, piše „Njujork tajms“.
„Zaštita svjedoka je nevjerovatno važno pitanje“, kaže Herman fon Hebel, glavni administrator Međunarodnog krivičnog suda. „Bez svjedoka, bez ključnih insajdera, u suštini nema suđenja.“
Svjedokinja B-129 je bila takav insajder, piše američki list, podsjećajući da je ona dva dana privukla ogromnu pažnju tokom suđenja Miloševiću, dok je opisivala kako je radila kao desna ruka Željka Ražnatovića Arkana.
Milošević je u Hagu tvrdio da nije znao ništa o aktivnostima Arkanovih Tigrova.
Međutim, navodeći najsitnije detalje iz svog rokovnika od 1994. i 1995, svjedokinja B-129 je rekla da su Arkana i Tigrove kontrolisali, raspoređivali i plaćali Miloševićevi obavještajni i bezbjednosni šefovi. Njen posao je, između ostalog, bio da broji novac i stavlja ga u koverte za borce, ispričala je pred Tribunalom.
Galerija
Bonus video:
