Djeluje kao jednostavno pitanje: Koliko imate godina?
Ali kada Mateo Bastianeli ljudima koje je sreo u Bosni i Hercegovini postavi to pitanje, on u odgovorima može čuti njihovu bol.
„Govorili bi mi: 'Imao sam 15 godina kada je počeo rat u Bosni'“, kazao je Bastianeli, italijanski fotograf. „Kao da su ljudi zaključani u prošlosti“.
Bastianeli se preselio u Sarajevo 2009, namamljen pričama koje je slušao prilikom ranijih posjeta bosanskoj prijestonici. Naredne četiri godine proveo je radeći na „Bosanskom identitetu“, mračnom projektu koji istražuje skrivene emocionalne povrede koje je ostavio rat 1992-95. Tražio je odgovor na pitanje šta znači krenuti dalje poslije preživljavanja jednog tako rušilačkog rata.
„Na početku sam posmatrao stvari oko sebe i vidio da je sam grad prepun ožiljaka“, kazao je. „Rupe koje su napravili mitraljezi svuda su po Sarajevu. To je zaista užasno vidjeti“.
„Ali nisam mogao vidjeti ožiljke ljudskih bića“.
Bastianeli je prvi put vidio masovnu grobnicu kada se pridružio istražiteljima iz Međunarodne komisije za nestale osobe u njihovoj potrazi za žrtvama. Posmatrao je kako oni prikupljaju dokumenta i lične predmete koje će predati ožalošćenim porodicama stradalih od Srebrenice do Cerske. Počeo je da shvata da je u Bosni žalost norma.
„Oni su zaključani u prošlosti“, naglašava on, „zato što u sebi imaju nešto što se ne može popraviti“.
Mnogi od onih koje je Bastianeli upoznao izgubili su roditelje u konfliktu. Jedan od njegovih glavnih sagovornika je Adis Smajić, koji je u 10. godini ostao bez oca i bez đeda, koji su ubijeni. Pet godina kasnije je, idući da igra fudbal sa drugarima, stao na nagaznu minu.
Bastianeli se sastao sa njim na kafi u Srebrenici, gdje Smajić radi kao šofer nekoliko fotografa. Smajić mu je ponudio cigaretu – „A u Bosni, ne smiješ reći ne“, naglasio je Bastianeli. „Uvijek morate da kažete: 'Oću, naravno'“.
Ponovo su se sreli u Sarajevu, gdje Smajić živi sa suprugom Naidom Vreto Smajić i njihovim djetetom. Naida radi u jednoj prodavnici, dok Adis sjedi ispred, ispijajući kafu i pušeći cigarete po cijeli dan. On je član grupe „Found on the street“, ali je, poput mnogih u Bosni, nezaposlen.
Smajić pokušava da zaboravi na rat. Ali po hladnom vremenu, njegova noga pulsira od bola. Kada stane ispred ogledala, on vidi ožiljke – ostao je bez jedne ruke i bez jednog oka.
Bastianeli nije u početku fotografisao Smajića. „Da bih nekog slikao, zaista moram da se osjećam prihvaćeno“, rekao je. „Ne želim da 'kradem' slike“.
Ali je na kraju došao do onog trenutka u vezi – „zamrznutog trenutka“ – kada postaje spreman.
To se desilo sa Smajićem u blizini Sarajeva, dok je sa Bastianelijem obilazio planine. Smajić se okrenuo prema njemu i rekao mu da može da slika koliko hoće. Uzeo je od Bastianelija kameru kako bi slikao njih dvojicu.
Za Bastianelija ti (auto)portreti su značajni. „Prisutan sam na toj slici“, kazao je. „Ponekad pomislim da je ovo dobar projekat u čijem fokusu je on, ne samo zato što ima hendikep. Već zato što na tim fotografijama možete vidjeti da je to osoba puna života“.
Drugim riječima, oni su postali prijatelji.
Zajedno su putovali i do Hrvatske, a Smajić je posjetio Bastianelija u Rimu, gdje sada boravi. Znaju zajedno i da popiju – ponekad i previše. „Ponekad me izludi, ali takav je naš odnos“, kazao je Bastianeli, koji će biti kum Smajićevom djetetu.
„Bosanski identitet“ kombinuje činjenice sa ličnim iskustvima, takođe prateći priče jedne male bande kriminalaca iz Sarajeva i muškarca po imenu Amar Mirvić, kog je Bastianeli vremenom dobro upoznao.
On je završio projekat, koji uključuje knjigu i dokumentarni film, ali Bastianeli nije završio bosansku priču. Nada se da će provesti više vremena u Srbiji, gdje je otišao 2012. da bi ispratio izbor Tomislava Nikolića za šefa države.
„Mislim da će mi biti veoma teško, ali ću pokušati“, poručio je.
Premda je njegov prioritet da izloži fotografije u Sarajevu, „Bosanski identitet“ otvoren je 16. januara u Veletri, gradiću u blizini Rima u kojem je Bastianeli rođen. Prošle sedmice se tamo susreo sa studentima kako bi razgovarali o bosanskom ratu.
Nada se da će ih njegov rad naučiti ne samo nešto o istoriji, već i o čovječanstvu – „načinu na koji ljudi nastavljaju sa svojim životima, čak iako su prošli kroz užasne okolnosti kao što je rat“.
„To je, za mene, glavni razlog bavljenja fotografijom. A to je i način da razumijete više o sebi i osobi koja ste“.
Preveo: Miloš Rudović
Galerija
Bonus video:
