Hrvatska i Srbija će ovog vikenda, svaka na svoj način, obilježiti dvadeset i treću godišnjicu „vojno-redarststvene akcije za oslobađanje okupiranih područja", poznatije po operativnim imenom Oluja.
Službena proslava „Dana domovinske zahvalnosti", koji je u Hrvatskoj državni praznik, počela je još u petak polaganjem vijenaca u Kninu, dok su za subotu i nedjelju najavljeni svečani govori članova državnog i vojnog vrha i prateće manifestacije.
Fantomi i fudbaleri
Kninsku tvrđavu će ove godine prvi put preletjeti polovni „Fantomi", koje je Hrvatska nedavno kupila od Izraela kao odgovor na polovne MiG-ove koje je Srbija dobila od Rusije.
Istovremeno, kako bi se iz srebrne medalje osvojene u Rusiji iscijedile i posljednje kapi političkog i patriotskog profita, hrvatska fudbalska reprezentacija održaće prijateljsku utakmicu sa timom probranih vojnika i policajaca, piše BBC na srpskom jeziku.
S obzirom da se Hrvatska već neko vrijeme nalazi pod lupom svjetske javnosti zbog flertovanja sa neonacizmom, treba očekivati da javno mahanje ustaškim simbolima neće biti dozvoljeno, što ipak ne znači da ih uopšte neće biti.
Naime, ove godine će na tvrđavi među zastavama hrvatskih jedinica koje su učestvovale u Oluji biti i zastava HOS, paravojske koja na zastavi ima šahovnicu sa bijelim poljem u gornjem desnom uglu - grb NDH - i pozdrav „Za dom spremni", prema pisanju hrvatskih medija.
Prošle godine je izostavljanje te zastave dovelo do koškanja između veterana HOS i obezbjeđenja, pa stoga ovaj gest treba čitati prije kao pokušaj da se slični sukobi ove godine izbjegnu, nego kao provokaciju.
Sa druge strane, odluka predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da na ovaj dan odlikuje generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, koji su u Hagu optuženi, pa oslobođeni zbog zločina nad civilnim srpskim stanovništvom, nikako se ne može shvatiti kao izraz dobre volje prema srpskoj manjini i dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom.
Ali ako će u Kninu „ustašluk" biti u najmanju ruku prigušen, takva diskrecija se svakako ne može očekivati na paralelnoj manifestaciji u vidu koncerta Marka Perkovića Tompsona koja se svake godine održava u drugom gradu - a ove godine u Glini.
Već sam izbor mjesta djeluje kao provokacija, jer je Glina gradić u kome su ustaše u Drugom svetskom ratu u dva navrata masakrirale stotine srpskih civila - prvi put u maju 1941, a zatim početkom avgusta iste godine, blizu datuma koji je danas državni praznik, podsjeća BBC na srpskom jeziku.
Glava ili pismo: Tri lica Oluje
Ove dvije proslave odlično prikazuju dva lica Oluje koja su, poput dvije strane istog novčića, istovremeno dva lica današnje Hrvatske.
Ono prvo, svjetlije, lice je uljuđene mediteranske zemlje predivnih plaža, sportskih zvijezda, izuzetnih naučnika i vrhunskih umjetnika, koja je, uz sve to, veličanstvenom pobjedom osvojila slobodu u Domovinskom ratu. To je lice koja Hrvatska okreće prema svijetu.
Ali postoji i drugo, mračnije lice, sa crnom kapom i ušatim „U", ono koje je oličeno stihovima iz Tompsonovih ustaških poskočica o „Maksovim mesarima" i rekama koje nose neprijateljske leševe. To je lice okrenuto ne toliko prema Srbiji, koliko prema Srbima u Hrvatskoj.
I kao što nema novčića sa samo jednom stranom, Hrvatskoj se često dešava da, pokazujući prvo lice, mahinalno pokaže i ono drugo: to se lijepo vidjelo kada se Tompson, poput zle vile iz Trnoružice, nenajavljeno pojavio u onom autobusu na dočeku fudbalera u Zagrebu poslije najuspešnijeg nastupa.
Nevinost bez zaštite
Oluja ima i treće lice, ono koje će Srbija pokazati na komemoraciji u Bačkoj Palanci, na kojoj će se pojaviti i predsjednik Aleksandar Vučić.
Zasad se ne zna program, ali je Vučić nedavno izjavio da će Srbi „na ponosan i dostojanstven način obilježiti svoju tugu" te da oni koji su tokom Oluje protjerani „zaslužuju našu ogromnu zahvalnost jer su pokazali veliku ljubav prema Srbiji".
Propustio je, međutim, da se osvrne na činjenicu da Srbija uporno odbija da tu ljubav uzvrati tako što bi, na primjer, priznala tim ljudima status civilnih žrtava rata i tako im omogućila da dobiju kakvu-takvu nadoknadu za patnje koje su proživjeli.
Cinično obrazloženje je da su ti Srbi stradali na teritoriji Hrvatske, u ratu u kome Srbija nije učestvovala, pa im stoga ništa ne duguje.
Srbija, za razliku od Hrvatske, nema dva lica kad je riječ o Oluji, pa ni o stalim krvavim epizodama iz devedesetih, nego samo jedno: plačno lice nevine žrtve okrutnih neprijatelja - Hrvata, Albanaca, Bošnjaka i raznih svjetskih moćnika.
Takvo pozivanje na i te kako stvarne srpske žrtve uvijek je lišeno konteksta: kao da se prije Oluje nije desilo ništa vrijedno pomena, ni Vukovar, ni temeljno čišćenje Hrvata sa teritorije Republike Srpske Krajine.
Slično je i sa Kosovom, gdje se kao nulta godina uzima 1999, uz potpuno potiskivanje onoga što je prethodilo NATO bombardobvanju.
Uostalom, sam Vučić je nedavno izjavio da je, kad je riječ o Kosovu, jedina krivica Slobodana Miloševića u tome „što nije dobro izbrojao tenkove i avione".
„Geni kameni"
U jednoj od svojih popularnih pjesama, Tompson doduše ne pjeva o ratu, ali slavi jedan sa beznadežno zatucan nacionalistički i patrijahalni model mišljenja i ponašanja. „Takvi smo mi rođeni, uzmi ili ostavi", glase stihovi.
Pjesma se lako uklapa u dominantne narative svih državica koje su nastale raspadom Jugoslavije.
Svima se grudi nadimaju od ponosa što su baš takvi kakvi su i ništa ne bi mijenjali - a što se tiče ostalih tu je još jedan Tompsonov stih: „Neka pati kome smeta".
Može li se razbiti taj kameni kalup unapred zacrtanog pogleda na sebe i na druge?
Naravno da može.
Hrvatska bi, za početak, mogla da se javno izvini civilnim žrtvama Oluje, kao što to bez uspjeha traži tamnošnja Inicijativa mladih za ljudska prava, i da prestane da slavi osuđene i neosuđene ratne zločice.
Srbija bi mogla da se konačno opredijeli da li Miloševića treba smatrati zlikovcem koji je upropastio zemlju i komšiluk ili dobrim čovjekom kome matematika, eto, nije išla od ruke.
Samo što za to nema hrabrosti ne samo među liderima Srbije i Hrvatske nego, na žalost, ni među dobrim dijelom takozvane elite.
Dok se sve učesnice u ratovima devedesetih ne suoče sa mračnim stranama svojih identiteta, svaka proslava biće nečija komemoracija, a svaka tuga povod za nečije radovanje.
Bonus video:
