Mislim samo na najjednostavniji oblik, koji koliko-toliko svi građani danas razumiju, a to je parlamentarna demokratija: to je demokratija sa velikim problemima, kao što su predstavljanje potreba i misli drugoga, podnošljiv javni nastup, osnovno građansko pošte n j e , profesionalnost, odgovornost – da ne dužimo previše.
Ukratko, bar ono što vidimo da očito nedostaje. Sa druge strane, upravo taj minimum parlamentarne demokratije, sa svim ugrađenim greškama i nevoljama koje izaziva, bio nam je predstavljen kao demokratija sama, i u doba kada se socijalizam raspadao, i u doba kada smo dostinguća demokratije morali prikazati u zahtijevanim oblicima EZ.
Poslije više od dvadeset godina ispitivanja mogućnosti tako shvaćene demokratije, većini građana više nije do nje, i spremni su da padnu u pasivnost zbog nezadovoljstva izazvanog prepoznavanjem mehanizma, ili u zamku neke vrišteće providne laži. Vjerovatno većina građana još nije spremna da prihvati svoju beznačajnost u sistemu odlučivanja kao božje pravilo i da razumije čežnju za demokratijom, pravdom, odnosno jednakošću kao smrtni grijeh, kako već nude uslužni serviseri za ukidanje demokratije. No većina je naprosto dovoljno dobro obaviještena o tome da većina pripadnika klase eksploatatora i voditelja ima psihološki profil koji stručnjaci određuju kao sociopatski.
U mnogim razvijenim zemljama, posebno u SAD, ta vrsta znanja je postala opšta, zahvaljujući prodornosti popularne kulture i medija: ako izuzmemo fantazmatične likove serijskih ubica-sociopata sa ekrana, takvo znanje može da pomogne da u svakodnevici prepoznamo običnog sociopatu, kako u kući tako i na istaknutim položajima. Ovi drugi škode daleko većem broju drugih ljudi.
Malo pameti i malo žena
Ne bi bilo pogrešno reći da su unutrašnji problemi minimalne parlamentarne demokratije otvorili prostor za postupke i mehanizme čiji upravnici misle da je i ta minimalna demokratija previše.
Za svakoga ko o demokratiji razmišlja prije svega u okviru svakodnevnog nerviranja, pitanje je da li se uopšte vrijedi zalagati i boriti za takvu demokratiju sredstvima koje ona zahtijeva, dakle u okviru stranaka. Neposredna demokratija postoji danas u raznim oblicima, od tradicionalne u malim grupama (afrički primjeri), do one zasnovane na spoju novih elektronskih medija i njihove dostupnosti (gradski primjeri Njuark i San Fransisko u SAD).
Njena efikasnost je najčešće relativizovana. Ali postoji, kao što postoji i obavezno glasanje. Mogućne kombinacije prvog, drugog i trećeg bi mogle dovesti demokratiju u EZ na neki drugi nivo. Sa druge strane, EZ bez većih unutrašnjih dilema (znak sociopatije?) danas zamjenjuje vlade bez izbora: možda su motivi dobri, ali objašnjenja sigurno nisu. Smjene vlada iznutra nisu neuobičajene u parlamentarnoj demokratiji, ali to bi moglo postati čest i zloupotrijebljen postupak, posebno ako se bude objašnjavao – šte d n j o m . Izbori su skupi… Uz to, mediji, posebno oni bez duge i slavne tradicije slobodnog izražavanja, pa i državne institucije, podmeću narodu lažnu sliku demokratije kao „uravnoteženosti“: pozivaju se znani ekstremisti, rasisti i borci protiv ljudskih prava na rasprave, čak i na skupštinsku raspravu (upravo to se desilo u slovenačkom parlamentu).
U medijskim priredbama, posebno tzv. javnim raspravama, to obično znači da je većina budala među učesnicima neizbježna
U medijskim priredbama, posebno tzv. javnim raspravama, to obično znači da je većina budala među učesnicima neizbježna. Drugim riječima, malo pameti i uvijek jako malo žena, a rezultat je jasan: gledaoci konačno povjeruju da ne postoje pametne žene.
Utopija
Ako se svi ovakvi procesi nastave, može se zamisliti sistem u kojem neće biti potrebni skupi izbori, pa ni referendumi, u kojem će se mrvice lokalnog odlučivanja dijeliti građanima preko interneta, i u kojem će mediji podupirati stalni lažni izbor između uglavnom besmislenih mogućnosti.
Pokušaću da ga ne zamislim ni u modelu austrougarske uprave, ni u modelu međuratne parlamentarne diktature, ni u modelu samoupravne ideo-birokratije – da - kle u najbližim naracijama kolektivnog sjećanja. Zamisliću ga u okvirima EZ i njenog birokratskog stila – jer model još nije uspješno pročitan, ako uopšte postoji. Vlade dakle postavlja uravn o te ženo reprezentativan evropski parlament, sveden na predstavnike-službenike, koji se ne moraju sastajati, sem u kantini.
Organi EZ određuju zemljama budžet, potrošnju i ono što je ostalo od vođenja politike. U boljem slučaju, EZ uvodi neku vrstu uravnilovke ličnih prihoda i obuzdava neoliberalno ludilo, što omogućava neko uređivanje socijalnog statusa građana. To naravno podrazumijeva još oštriju kontrolu useljavanja: EZ postepeno postaje p r e te žno bijela, stara, bolesna i neproizvodna, što se dodatno uređuje smanjenjem zdravstvene brige.
EZ može odlučiti da tako smanji broj stanovnika, a može i da poboljša brigu za starije selektivnim uvozom radne snage. Za velike poslove u infrastrukturi, EZ uvozi gostujuće radnike i po završenom poslu ih transportuje nazad u domovine. Saobraćaj postaje ukslađeniji i redovniji, želje - znica i autobusi konačno razumno pokrivaju evropsku teritoriju. Javni sektor cvjeta i postepeno izbacuje privatni.
Sala Evropskog parlamenta u Briselu
Profesije koje zahtijevaju fizičku spremnost i pokretljivost se gube – piloti, vozači, ratari i slično, i postepeno se zamjenjuju strancima koji se za profesije moraju obrazovati u EZ: tu je velika niša za naseljavanje.
EZ i dalje proizvodi više hrane nego što je potrebno iz osnove promijenjenoj strukturi stanovništva, pa može da prodaje izvan EZ, a da stanovništvu unutar zajednice očuva kupovnu moć i još nešto radnih mjesta za mlade.
Svijet koji ne ugađa mladima
U takvoj stabilnosti, evropske usluge postaju glavna snaga društva, a pristup sredstvima nije ograničen konkursima, nego su smanjeni fondovi unaprijed podijeljeni. Svakodnevica je uređena, zavisna od birokratije na svakom nivou. Zabava je pod nadzorom, crkve su odsustvom politike smirene, umjerenost je osnovni zahtjev. Zajednici ostaje dovoljno novca da pojača sve mehanizme kontrole, kako policijsko-žandarske tako i elektronske.
Za čuvare reda se takođe mogu angažovati gostujući radnici, kojima posvećenost i disciplina mogu omogućiti duže angažovanje. Na kraju, ne bi bilo nelogično da se radi privrženosti širokih masa i simboličke stabilizacije utvrde neki prijestoli, ili ustoliči jedan ili par evropskih vladara. Obrazovanje, nauka i kultura, sa malo discipline i pažnje, uspješno opstaju, bez brige za preživljavanje.
Možda bi, naprosto, dvadesetak godina bez nepotrebnih i drskih laži već bilo ljekovito
To nije svijet koji ugađa mladima, niti mladost proglašava privilegovanim stanjem: naprotiv, mladi su dobro pokriveni osnovnim obrazovanjem, rano opredijeljeni za teške poslove, sa znatno smanjenim slobodnim vremenom i ograničenim pristupom zabavi: moraju se planirati pokorni građani za blisku budućnost, kada današnji starci odumru kao brojno važan dio stanovništva. Koliko bi se ljudi danas odreklo parlamentarne demokratije za prosvećeni birokratski apsolutizam?
Moja cinična procjena je oko 80% ili više. Većina građana, dobrim dijelom i zbog popularne kulture, vidi budućnost kao postapokaliptični užas. Druga, uređena i disciplinovana vizija svijeta bi odmah imala mnogo pristalica, za koje su riječi „red i mir“ magične.
Za tu većinu je pitanje slobode apstraktno, od neoliberalnog bahatog razmahivanja pa sve do umjetničke slobode. A po tome kolikom brzinom čitanje, kada je omogućeno, donosi novu revoluciju, ne bismo se morali mnogo brinuti.
Možda bi, naprosto, dvadesetak godina bez nepotrebnih i drskih laži već bilo ljekovito.
Galerija
Bonus video:
