Gzim Peškepia nerado govori o svojoj mladosti. Kad mu je bilo 11 godina, morao je zajedno s majkom i sestrom da napusti svoj dom. Zbog optužbe za terorističko djelovanje, albanski su komunisti pogubili njegovog oca - bez ikakovog sudskog procesa. Ostatak porodice morao je da nastavi život u izgnanstvu. To je za Gzima bio tek početak patnji.
Ovaj bivši nastavnik je 1975. i sam osuđen na osam godina zatvora. Optužnica je glasila: "Agitovanje i neprijateljska propaganda". "Tokom istrage je na mene vršen nevjerovatan pritisak. Prošao sam fizičko i psihičko mučenje", prisjeća se on. "Mogu samo bogu da zahvalim što sam sve to izdržao".
Počinitelji nikad nisu kažnjeni
Međutim, ljudi koji su ga tada mučili, nikad za to nisu morali da odgovaraju pred sudom. Nebrojene okrutnosti albanske diktature javnosti još uvijek nisu poznate.Razlog je vrlo jednostavan- dokumenta tajnih službi i dalje su ostala skrivena. Albanija još uvijek nije donijela takozvani zakon o lustraciji. U gotovo svim drugim bivšim komunističkim zemljama takav zakon je već odavno donešen. On, između ostalog, omogućava pristup dokumentima tajnih službi. Tako se može provjeriti jesu li i u kojoj mjeri aktuelni moćnici bili umiješani u zločine bivše diktature.
U Albaniji je, samo dvije godine nakon pada komunizma, tada novoizabrani predsjednik Sali Beriša izjavio da ove dokumente nikad neće objaviti.
"Za diktaturu nikad nije kriv samo diktator. Postoje na hiljade porodica u kojoima su žene špijunirale svoje muževe, a sinovi svoje očeve. Trebamo li mi sad da uništimo sve te porodice?", rekao je on.
Ana Kaminski, koja se u njemačkom udruženju za analizu perioda istočnonjemačke diktature posebno bavi Albanijom, smatra ovakvu argumentaciju potpuno pogrešnom: "Upravo žrtve imaju pravo da znaju ko im je i iz kojih razloga učinio nepravdu. Da je nakon 20 godina vjerovatno teško nešto protiv toga i pravno preduzimati, to je druga priča". Ali čak i ako sudski procesi kod mnogih zločina više nisu mogući, prošlost treba rasvijetliti. "Društvo ima pravo da dozna ko ga zastupa na javnim položajima", smatra Ana Kaminski.
Spriječiti lov na vještice
Već je bilo više pokušaja da se donese zakon koji bi nalagao otvaranje arhiva s tajnim dokumentima. Zadni put je to bilo prije dvije godine. Međutim, svi su ti pokušaji propali na albanskom Ustavnom sudu.
Ustavni sudije su svoju odluku obrazložili mišljenjem da bi takav zakon mogao da dovede do lova na vještice usmjernog protiv ljudi koji su danas na položajima. Ali, upravo nesuočavanje s prošlošću i potstiče na takav lov. U međuvremenu, na albanskoj političkoj sceni divlja pravi rat biografija. Vodeći političari prebacuju svojim protivnicima da su oni ili njihovi članovi porodica bili umiješani u zločine komunističkog režima. Niko se ne može od toga odbraniti jer dokumenti koji svjedoče o tome ostaju sakriveni.
Ni samo donošenje zakona ne bi bilo dovoljno, smatra albanski istoričar Artan Puto. Problem leži u nedovoljno razvijenom pravnom sistemu zemlje.
"Da bi jedan ovakav zakon stvarno bio i funkcionalan, morala bi da postoji jasna podjela vlasti između vlade i pravosuđa. Inače bi se ovi procesi mogli pretvoriti u političku igru", rekao je Puto.
Njemačka kao primjer
Gzim Peškepia, sa početka ove priče, i ostale žrtve diktature smatraju da je zakon o lustraciji već odavno trebao da bude donešen. Ovaj bivši politički zatvorenik se u međuvremenu angažovao u nedavno ustanovljenom Institutu za analizu posljedica komunizma.
"Albaniji treba jedan takav zakon, da bi se društvo oslobodilo svoje noćne more, kako u državnoj upravi tako i u parlamentu", kaže Gzim. On kao uzor ovdje vidi Njemačku. Tamo je Kancelarija za dokumetnaciju istočnonjemačke tajne službe Štazi našao pravi put kako bi se suočio s vlastitom totalitarnom prošlošću.
Bonus video:
