Poslije afera s Krušikom i ruskim špijunom, vlasti u Srbiji najavljuju donošenje deklaracije o „političkoj nezavisnosti i vojnoj neutralnosti“. Cilj bi mogao da bude: popraviti odnose s Moskvom, a ne pokvariti sa Zapadom.
Relativno skromna špijunska afera ostaviće izgleda duboke političke posljedice u Srbiji. Ili možda još ispravnije: biće iskorišćena za čitav niz još uvijek teško čitljivih političkih poteza.
Način na koji je afera plasirana već je sam po sebi otvorio čitav niz pitanja. Najprije, brzina kojom su srpske vlasti potvrdile autentičnost snimka, a pored toga još i saopštile identitet ruskog obavještajca, u prvom trenutku se mogao tumačiti kao šamar Rusiji i poruka Zapadu kako Srbija nema problem da se distancira od svog ruskog saveznika.
Ali nakon toga je uslijedilo javno obraćanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je špijunsku aferu iskoristio da najavi još snažniju borbu Srbije za političku nezavisnost i vojnu neutralnost - što se može tumačiti i kao umirujuća poruka Rusiji da će Srbija ostati njena nesvrstana podrška na Balkanu.
Kako sve ne bi ostalo na praznim riječima, predsjednik Srbije je najavio donošenje skupštinske deklaracije naredne godine - na Dan državnosti 15. februara – o „političkoj nezavisnosti i vojnoj neutralnosti Srbije“. Ta inicijativa već dobija horsku podršku Vučićevih koalicionih partnera, ali svejedno, to je tek otvorilo mnoga pitanja, prije svega šta bi tačno trebalo da znači politička nezavisnost i od koga? U svakom slučaju biće zanimljivo vidjeti kako će srpske vlasti u budućem tekstu formulisati proklamovanu političku nezavisnost.
„Politička nezavisnost“ – novi kamen oko vrata?
„Ako je cilj Beograda da se to protumači kao odmicanje od liberalnih vrijednosti Zapada i primicanje autoritarnim vrijednostima Istoka, onda smo u ozbiljnom problemu. Mislim da to ipak nije bio Vučićev cilj i da je ovde prije riječ o jednoj diplomatskoj nepromišljenosti i brzopletosti kako bi se poravnale štete izazvane špijunskom aferom“, ocjenjuje za DW spoljnopolitički komentator Boško Jakšić.
Državni vrh Srbije ponavlja da je Evropska unija strateško opredjeljenje te zemlje, ali Jakšić primjećuje „da ne razume kako jedna deklaracija u kojoj se govori o političkoj nezavisnosti to može da spoji? Dodatni problem je što vas jedna takva deklaracija kasnije može opterećivati na duži rok, poput recimo preambule Ustava o Kosovu, koja vas koči da napravite neke korake ka rješenju kosovskog problema. Stoga, osim dnevno-političkih potreba, ne vidim neki smisao u takvoj formulaciji“, napominje Jakšić.
Puštanje u opticaj „političke nezavisnosti“ za vojno- političkog komentatora Aleksandra Radića povezano je sa predstojećim izborima. „Ako nemate neke velike uspjehe kojima možete da se pohvalite pred građanima Srbije, onda dobro zvuči da je Srbija drugačija od svih ostalih zemalja, i da smo samostalni u odnosu na sve ostale. Nakon dosta loših vijesti koje su stigle iz EU, čini mi se da Vučić prepoznaje momenat da ponudi naciji sliku neke alternative. To je donekle i poruka Evropskoj uniji: učinite nešto oko ubrzanja evropskog puta Srbije ili ćemo biti prinuđeni da tražimo neki drugi put“, kaže Radić.
„Vojna neutralnost“ – šta je to u praksi?
Situacija sa „vojnom neutralnošću“ je donekle još komplikovanija. Srbija je još 2007. godine donijela deklaraciju u Skupštini Srbije povodom Kosova, u kojoj između ostalog stoji da „skupština Republike Srbije donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donijela konačna odluka o tom pitanju“.
Zašto je Srbiji potrebna nova deklaracija na tu temu kada, kako primjećuje Boško Jakšić, „ta proglašena vojna neutralnost Srbije nije možda formalno prihvaćena, ali se ipak na neki način toleriše u međunarodnoj zajednici?“
Jedina funkcija tog ponavljanja priče o vojnoj neutralnosti jeste pokušaj da se nekako balansira taj neki nov momenat zvani politička nezavisnost, smatra Jakšić:„Sama činjenica da se ministar Nenad Popović toliko obradovao toj najavljenoj deklaraciji meni je odmah znak da to mora da se dopada Rusiji“, napominje Jakšić.
„Utisak je kako se sve čini da se pokaže kako vojna neutralnost nije samo prazna fraza, što je upravo bio predmet kritika od 2007 godine pa do danas, jer se tamo vojna neutralnost usputno pominje u samo jednoj rečenici“, smatra Aleksandar Radić. On skreće pažnju na činjenicu da je Srbija u pojedinim dokumentima već prilično jasno naglasila šta bi tačno u praksi trebalo da znači vojna neutralnost.
„Strategija nacionalne bezbijednosti i strategija odbrane navode da Srbija neće pristupati vojno-političkim savezima, ali se isto tako odmah napominje kako je vojna saradnja sa NATO i Organizacijom dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) poželjna i korisna. Zato to posmatračima sa strane možda djeluje kao kontradiktornost“, objašnjava Radić.
Rusija – neiskren partner?
Pokušavajući da rastumači šta Srbija želi da postigne najavljenom deklaracijom i kakvu poruku njome želi da pošalje, Boško Jakšić skreće pažnju da su „deklaracije upravo ono što im ime kaže. To je samo pokušaj laviranja između Istoka i Zapada, naročito nakon afera Krušik i ruski špijun. I sve to uoči susreta Vučića i Putina, gdje bi trebalo popraviti odnose sa Moskvom, a ne pokvariti ih sa Zapadom“.
„Moj utisak je da su odnosi sa Rusijom ipak ozbiljnije poremećeni nego što se to na prvi pogled čini. Čini mi se stoga da predsednika Vučića čeka vrlo težak razgovor sa Putinom i mislim da Rusija neće lako odustati od Srbije kao posljednjeg uporišta svojih interesa na Zapadnom Balkanu“, ocenjuje Jakšić.
Aleksandar Radić dodaje da je „nesumnjivo da će afera s ruskim špijunom, bez obzira na propagandnu mašinu koja to pokušava da relativizuje, ipak umanjiti autoritet ruskog političkog i vojnog uticaja u Srbiji. To je neminovno, jer ti tragovi vode ka Istoku i stvorena je slika o tome da možda saradnja sa Rusijom nije toliko iskrena s ruske strane. Bar ne onoliko iskrena koliko to očekuje veći dio srpskog javnog mnjenja“, zaključuje Radić.
Bonus video:
