Kada za dvije godine bude dovršen, s rasponom od 2.400 metara, Pelješki most biće jedna od najimpresivnijih građevina te vrste u Evropi, piše hrvatski Jutarnji list.
Autor teksta Marko Biočina navodi da će istovremeno, to vjerovatno biti i najimpresivniji spomenik jednoj završenoj eri globalnih ekonomskih i političkih odnosa.
Ili, bolje rečeno, tek divovska memorabilija ere koja se nikad nije ostvarila.
Ugovor o gradnji tog mosta, koji je s kineskom kompanijom "China Road and Bridge Corporation" potpisan u aprilu 2018., mnogi su vidjeli kao prvu lastavicu nadolazećeg proljeća u sino-evropskoj ekonomskoj suradnji.
Bio je to prvi slučaj da je neka kineska kompanija izborila posao sufinansiran visokim postotkom sredstava iz fondova Evropske unije (EU) kroz transparentno javno nadmetanje, nudeći najpovoljnije uslove.
Dakako, nije to prošlo bez žestokih prigovora evropskih građevinskih kompanija i političkih predstavnika iz njihovih matičnih zemalja, no na koncu je Unija nevoljno aminovala cjelokupni aranžman priznajući kinesku kompaniju kao legitimnog pobjednika tendera.
Trebao je to biti grandiozni ulazak kineske građevinske operative na tržište koje im je godinama bilo nedostupno, no dok su se lokalni geopolitički mudraci bavili zbrajanjem finansijskih i reputacijskih koristi koje će zbog toga ubrati mala Hrvatska, dogodio se koronavirus.
Kranovi su, više-manje, nastavili s radovima na postojećim projektima, ali su novi zaustavljeni.
Jednom kad pandemija jenja, a investicije ponovno krenu, vjeruje li iko da bi se priča s Pelješkim mostom mogla ponoviti?
O promjenama koje će uslijediti u odnosima Evropske unije, ali i većine zapadnog svijeta, s Kinom nakon koronakrize, zorno svjedoči i prošlosedmična izjava potpredsjednice Evropske komisije i povjerenice za tržišno nadmetanje Margret Vestager, koja je u intervjuu u Financial Timesu jasno poručila da bi države članice trebale svoje strateški važne kompanije štititi od kineskog preuzimanja tako da otkupljuju udjele u njima uz lakonski zaključak kako nema problem s tim da države djeluju kao sudionici tržišta ako žele spriječiti takve transakcije".
Neko će možda s pravom primijetiti da je takav protekcionizam de facto u Uniji već i postojao, no bez obzira na to, javni mandat za njegovo sprovođenje od strane vodeće liberalne političarke u Evropskoj komisiji jasan je signal u kojem se smjeru okreće evropsko ekonomsko klatno.
A nije to ni jedini signal.
Čak i da se zanemari kontinuirani sukob koji s Kinom vodi administracija Donalda Trampa, zanimljivo je da je japanska vlada ovih dana u sklopu svog antirecesijskog paketa objavila i da će potrošiti 2,2 milijarde dolara na sufinansiranje povlačenja proizvodnih postrojenja japanskih kompanija iz Kine.
Pri tome se nužno i ne očekuje da se te kompanije vrate u Japan, već je sufinansiranje (doduše u manjem iznosu) dostupno i onim kompanijama koje svoje operacije žele premjestiti u treće zemlje.
Ta percepcije rizika koji predstavlja ekonomska zavisnost o Kini, bilo kao proizvodnoj bazi, bilo kao privrednom partneru, ostaće trajna posljedica koronavirusa.
Nužnost redefinisanja ekonomskih odnosa Kine i Zapada svojevrsni je slon u sobi međunarodne zajednice već godinama.
Dok je s jedne strane uključivanje Kine u međunarodni privredni i trgovinski sstem svijetu tijekom proteklih godina donijelo ogromne ekonomske benefite, teško se oteti dojmu kako je po putu Kina u sve većoj mjeri praktikovala ono što ekonomski nobelovac Vilijam Nordhaus naziva “švercovanjem” (eng. free riding), odnosno uživanjem benefita nekog javnog dobra, ali bez snošenja adekvatnog dijela pripadajućeg troška.
Taj trošak nije samo finansijski, nego podrazumijeva i angažman na uspostavi opšeprihvaćenih društvenih normi i međunarodnih standarda funkcionisanja društvenih servisa.
U ekonomskom pogledu, već je odavno jasno kako se Kina “švercovala” iskorištavajući otvoreni trgovački pristup stranim tržištima, istovremeno pažljivo ograničavajući ulaz na svoje vlastito.
U intelektualnom smislu, Kina je značajno profitirala od selektivnog transfera znanja, ideja i tehnologija sa Zapada, a istovremeno zatvarajući recipročne tokove u drugom smjeru cenzurom interneta i zabranom stranih usluga.
Na koncu, pokažu li se utemeljenima sve glasnije sumnje da je Kina raznim oblicima nemara i zloupotreba doprinijela transformaciji lokalne epidemije u globalnu pandemiju, dovešće se u pitanje njen kredibilitet kao odgovornog međunarodnog aktera.
Nacija koja kroz vođstvo u multilateralnim organizacijama pretenduje predvoditi sprovođenje međunarodnih politika, poput one zdravstvene, ne može to vjerodostojno raditi ako sama nije sposobna demonstrirati sprovođenje tih politika i mjera na nacionalnom nivou.
Sino-skepticizam izazvan koronavirusom u budućnosti će podstaći puno rasprava o optimalnim nivoima i modelima privredne saradnje s Kinom, a u Evropskoj uniji, gdje je ova kriza doživljena kao egzistencijalno ugrožavanje, te će rasprave biti i ozbiljnije nego drugdje.
U trenucima kad se već otvoreno zagovara nacionalizacija pojedinih evropskih kompanija kao bolja opcija od toga da Kinezi postanu vlasnici, koje su šanse da jedna mala, periferna zemlja, članica Unije, novcem prikupljenim od neto uplata bogatih zapadnih i sjevernih zemalja članica mimo kompanija iz tih država angažuje kinesku kompaniju na sprovođenju jednog velikog infrastrukturnog projekta?
Slutim da u postkoroničnoj Uniji, kakva god ona bila, Kinezi više neće graditi mostove...
Bonus video:
