Činjenica da živimo u dominantno konzervativnim sredinama i nekonsolidovanim demokratijama objašnjava to što su litije bile puno uspješnije od građanskih protesta u Crnoj Gori, kaže Adnan Huskić, predavač na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju.
Ideološka i programska heterogenost vladajuće koalicije, pod uslovom da stranke čvrsto stoje iza ranije proklamovanih ciljeva, trebalo bi da bude brana za ugrožavanje građanskog i sekularnog koncepta države. Prava opasnost za koalicije koje primarno veže jedan cilj, a to je u ovom slučaju bilo obaranje tridesetogodišnjeg režima, nastaju nakon što se taj cilj ostvari.
Rehabilitacija četništva je trend koji dolazi iz Srbije, koja je svakako pomirila četnike i partizane.
Trenutna politička i društvena paradigma na Balkanu je generator nestabilnosti i nazadovanja, a postepeno ozdravljenje društava je moguće kroz promjenu te paradigme odozgo.
Fokus na pitanjima sigurnosti i stabilnosti, nauštrb demokratske konsolidacije, najozbiljniji je strateški promašaj EU u pristupu regionu, kazao je Huskić u intervjuu za „Vijesti“.
Nakon avgustovskih izbora u Crnoj Gori, veliki broj medija i analitičara iz regiona je reagovao kao da su građani ovdje živjeli u blagostanju i savršenoj demokratiji. Da li je opravdana tako negativna reakcija na pad trodecenijskog režima?
Ja bih rekao da se tu naprosto radi o različitim interesima. Nama, koji ne živimo u Crnoj Gori, odgovara neki njen specifičan karakter. I po tom pitanju u regiji postoje značajne razlike među državama, ili unutar država, kakav je slučaj posebno u Bosni i Hercegovini. Oni koji bespogovorno i strastveno podržavaju prethodnu vlast, stoje nasuprot onima koji podržavaju novu. Sa druge strane, malo ko izvan Crne Gore dubinski i ozbiljno razmatra specifične crnogorske probleme. Iskreno, interesi crnogorskih građana i različitih grupa u društvu su sekundarni. Mene je iskreno jako iznenadila nadmenost u javnim istupima u regiji nakon izbora u Crnoj Gori, gdje, eto, mi nađosmo da vama objašnjavamo šta je za vas bolje i kako bi vi trebalo da uređujete stvari u svojoj državi. Nesporno je da su sudbine država u regiji međusobno zavisne, ali to ne smije biti opravdanje za ovakvo ponašanje. Ne živimo više u istoj državi i odavno je trebalo da počnemo da se ponašamo u skladu sa tim.
Šta nam govori činjenica da su litije imale puno više uspjeha od građanskih protesta „Odupri se“ u Crnoj Gori?
Ukratko, da živimo u dominantno konzervativnim sredinama i nekonsolidovanim demokratijama. Istraživanja u Bosni i Hercegovini, koje je moja organizacija radila, pokazuju to vrlo jasno, čak i među mladima. Stoga je mogućnost mobilizacije građana, koja je u Crnoj Gori pojačana dubokom političkom polarizacijom, utoliko i veća kada se radi o litijama, nego bilo kakvoj drugoj vrsti građanskog nezadovoljstva. Ne treba zanemariti ni posvećenost cilju od strane same Srpske pravoslavne crkve, koja je pokazala spremnost na eskalaciju i nije pokazivala znakove slabljenja.
Mnogi građani koji su zadovoljni zbog smjene režima, ipak, strahuju da su nova vlast i sastav nove vlade prijetnja za građanski i sekularni koncept države. Jesu li, i od čega taj ishod zavisi?
Ideološka i programska heterogenost trenutne koalicije, ako se radi o strankama koje će čvrsto stajati iza svojih ranije proklamovanih ciljeva, trebalo bi da bude brana takvim trendovima. Koaliranje prirodno podrazumijeva harmonizaciju pozicija, posebno oko važnih pitanja, prije nego se uđe u zajednički projekat. Polazim od toga da su ova važna pitanja bila predmet razgovora.
Prava opasnost za ovakve koalicije, a koje su primarno vezane jednim ciljem, a to je u ovom slučaju bilo obaranje tridesetogodišnjeg režima, nastaju nakon što se taj cilj ostvari. Kako će, i da li će moći zajednički funkcionisati, suočeni sa potpuno drugom lepezom problema, nezadovoljstvom koje će se javiti unutar samih stranaka, što je u koalicijama pravilo, zavisiće od njihove ozbiljnosti i posvećenosti, komunikacije unutar koalicije i jasno definisanih procedura za rješavanje konflikata, kojih će sigurno biti, te naravno pojedinaca koji cijelim procesom i upravljaju. Ako je ovo ozbiljan pokušaj koaliranja, onda bi sve gore navedeno trebalo već da bude uspostavljeno i jasno definisano.
Koliko vremena je potrebno za ozdravljenje društva u kojem su i djeca u osnovnoj školi zatrovana nacionalizmom? Kako to postići?
Mada se čini da je ovakvo stanje u kratkom roku nepromjenjivo, ne bih se složio s tim. Generacije koje su odrastale u SFRJ, kojima i sam pripadam, nisu odrastale u današnjem ozračju, već u atmosferi drugačijih vrijednosti. To te generacije, međutim, nije spriječilo da postanu potentni instrumenti u smislu ostvarenja nacionalnih projekata devedesetih godina. Promjena je došla odozgo, sa vrha, pa je tom logikom promjenu moguće i danas ostvariti na isti način. To bi podrazumijevalo fundamentalnu transformaciju, posebno političke kulture. Ja sam u tom smislu emancipacijski potencijal vidio u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, s tim da je taj projekat zbog inih razloga evidentno zapao u ćorsokak.
Dodatni problem je to što zadnjih godina svjedočimo i nekoj vrsti promjene globalne atmosfere, koju karakteriše i afirmacija bitno drugačijih vrijednosti, s tim da smo mi u tom procesu znatno duže od ostataka svijeta. Uprkos tome, ja još uvijek vidim potencijal za postepeno ozdravljenje naših društava kroz promjenu političke i društvene paradigme odozgo. Trenutna paradigma je generator političke i svake druge nestabilnosti, nazadovanja, koja na koncu rezultira napuštanjem zemlje. Već duže vrijeme BiH recimo, ne napuštaju samo mladi, već i kompletne i relativno situirane porodice.
Zašto toliko veliki broj glasova na Balkanu dobijaju lideri čija politika tjera ljude da svoju ili budućnost djece traže negdje drugo?
Jedno od istraživanja koje smo upravo završili pokazuje da 75% mladih ljudi u BiH od 18-30 godina preferira jaku stranku koja predstavlja narod i jakog vođu koji vlada čvrstom rukom. Gotovo 30% smatra da je diktatura u određenim okolnostima bolji oblik vladavine od demokratije. Činjenica je da su velike političke stranke u regiji vremenom postale samo instrumenti uspostave kontrole nad svim segmentima i resursima države, i da prevashodno služe presipanju javnog novca u džepove njihove klijentele. Potom, zbog činjenice da živimo u potpuno zarobljenim državama, stranka je ta koja omogućava profesionalno i svako drugo napredovanje, a političko zaleđe za mnoge jedini način da osiguraju egzistenciju. Ako sve ovo uzmemo u obzir, podrška ovakvim liderima i strankama postaje jasnija. Na kraju, vladajuće elite u regiji mobilišu dio biračkog tijela i kroz održavanje narativa o stalnoj prijetnji od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, a s obzirom na sve tragedije s početka devedesetih, to je i danas vrlo potentan mehanizam.
Zbog izjava Draška Stanivukovića nakon pobjede u Banjaluci, koje ne čine da se svi građani osjećaju zaštićeno i ravnopravno, mnogi ga porede sa Miloradom Dodikom. Smije li se gledati kroz prste kada je u pitanju nepriznavanje ratnih zločina, koketiranje sa četništvom, negiranje ljudskih prava?
Smatram da je nespojivo sebe smatrati proevropskim političarem, a ne prihvatati odluke međunarodnih sudova. To, kao i pitanje zaštite i promocije manjinskih i ljudskih prava, EU stalno podcrtava, ali mislim da ne brani dovoljno snažno. Tu vidim ključni razlog za ovu regresiju. To, da jedini preostali normativni akter u regiji, EU, ne nastupa prema nama na principima i vrijednostima kojima se Evropa diči. Za EU su stabilnost i sigurnost regije prioritet njihove politike. Paradoksalno je da žmure na demokratsku regresiju, slabost institucija, te da koketiraju s autokratama i kriminalnim elitama u regiji koje su primarni razlog za tu nestabilnost i nesigurnost.
Rehabilitacija četništva je trend koji dolazi iz Srbije, koja je svakako pomirila četnike i partizane. Ono pred čim se u Srbiji zatvaraju oči je činjenica da rehabilitacija četništva za druge etničke grupe nije priča o „prvom gerilcu“, već priča o stravičnim zločinima, pokoljima i progonima. To je ta slijepa mrlja mladih „avangardnih“ političara odraslih u ovakvom sistemu vrijednosti i obrazovanih na selektivnim narativima.
Kazali ste da je svaka balkanska država nesrećna na svoj način. Jesu li bile srećnije u okviru SFRJ i dijelite li mišljenje nekih da je to najbolji evropski projekat 20. vijeka?
Nesporno je da je SFRJ bila civilizacijski i emancipacijski iskorak i iznimno važan projekat koji je omogućio nekoliko decenija stabilnosti i napretka. Istovremeno, njen okvir i politički sistem se pokazao nedostatnim za akomodiranje sve snažnijih konflikata u kasnijoj fazi. U retrospektivi se čini da je slijed događaja iz devedesetih naprosto bio neminovan, prije ili kasnije. Jugoslovensko iskustvo, međutim, pokazuje nam da je saradnja u regiji i promovisanje politika prijateljstva, ključni element koji omogućava napredak u svakom smislu. To ne mora ići pod kišobranom jedne ideologije, već kroz naglašavanje sličnosti, a ne razlika. Sad već i sebi zvučim malo utopijski i apstraktno, a to mi nije namjera.
Jesu li EU i SAD nemoćne da poprave stvari u regionu ili ih ne interesuje, ili to ne žele?
Rekao bih da je nebitno šta je pravi razlog. Sigurno je da se njihov uticaj smanjio i to se osjeća. Problem sa vanjskim akterima kao pokretačima ili nosiocima promjena u regiji je u tome što se oni u svom djelovanju rukovode prevashodno sopstvenim interesom. Ti interesi se nekada poklapaju sa našim interesima u regiji, a nekada i ne. I, iako su interesi u politici vječni, njihova sadržina je itekako podložna promjenama. Fokus na pitanjima sigurnosti i stabilnosti, nauštrb demokratske konsolidacije i dalje demokratizacije društava u regiji, po meni je najozbiljniji strateški promašaj EU u pristupu našoj regiji. Igrati sa igračima u regiji koji mogu „završiti stvari“ i isporučiti rješenja, a žmuriti na to kako se oni ponašaju unutar svojih država je, evo pokazalo se, površno i nepromišljeno.
Koristi li Zapad to što je političare uprljanih ruku moguće ucjenjivati i držati pod kontrolom?
Ako im je to logika djelovanja, ja ne vidim kako ih to drže u šaci i ucjenjuju, a posebno ne vidim šta se tačno postiglo ovim pristupom. Ono što ja vidim je obrnuta situacija, a to je da naši političari uprljanih ruku političare sa Zapada vrte oko malog prsta. Pričaju sve ono što ovi vole da čuju, a rade svoj posao. Već sam ranije rekao da je meni ovaj pristup potpuno pogrešan. Ne smije EU biti pokrovitelj i partner regresivnih snaga i korumpiranih elita u regiji. Naprosto, ne smije. Na taj način se gubi kredibilitet u očima građana, kojima je jasno da ovako njihove zemlje ne mogu postati punopravne članice EU.
Koga vidite kao pobjednika globalne utakmice između autoritarnih i demokratskih snaga?
Demokratski sistemi su stabilniji i trajniji. Ključna prednost demokratije je mogućnost preispitivanja svega, pa i same demokratije. To je čini vitalnijom i snažnijom od alternativa, koje su krute strukture unutar kojih se problemi akumuliraju dok akumulirani pritisak na koncu ne uruši cijelu strukturu. Iako su demokratije i demokratske vrijednosti trenutno u nekoj vrsti defanzive globalno, to nije nesvakidašnja pojava. I ranije su valovi širenja demokratija bili praćeni negativnim trendovima, ali je istorijski trend na strani demokratija.
Mislite li da je u toku prelaz sa 20. vijeka u kojem su dominirale SAD, na dominaciju Kine u 21. vijeku?
Dosta teoretičara se slaže sa tvrdnjom da svjedočimo kraju globalne dominacije SAD i početku neke nove ere u međunarodnim odnosima. Ja sam saglasan sa onima koji smatraju da se prašina koja je nastala sa krajem Hladnog rata i kolapsom bipolarnog sistema još uvijek nije u potpunosti slegla, te da sada prolazimo kroz nejasno definisanu i nestabilnu multipolarnu fazu. Transformacije ovog tipa traju decenijama, nekada i duže, a o obrisima budućeg svijeta možemo samo špekulisati. Transformacija nije samo geopolitička, već i tehnološka, informacijska, i naposljetku društvena. Transformacija koja je u svojoj prirodi fundamentalno nepredvidiva.
Da li je Rusija toliko opasna (i moćna) koliko je Zapad optužuje?
Rusija je u našoj regiji, za koju nije suštinski zainteresovana, u ulozi nekog ko kvari (spoiler) i potkopava zapadne inicijative. Samim tim je ruski angažman u regiji lakši jer zahtijeva mnogo manje energije i resursa za postizanje ciljeva. U skladu s tim se mjeri i ruska moć u regiji, pa se stiče dojam da se radi o iznimno moćnoj i uticajnoj državi. Realnost je, barem što se regije tiče, bitno drugačija. Ne treba zaboraviti ni to da Rusija ovdje uspješno igra na identitetsku, pravoslavnu kartu, a to je, kako smo rekli već ranije, moćan alat. Na kraju, Rusija se još iz devedesetih doživljava kao saveznik u sukobu sa Zapadom, pa i taj element moramo uzeti u obzir.
Zarobljenost države i demokratsko nazadovanje u Srbiji bez presedana
U Srbiji, predsjednik Aleksandar Vučić iz brojnih afera izlazi neokrnjen pa se čini da kampanje koje se svode samo na borbu protiv korupcije i slobodu medija nisu dovoljne za promjenu vlasti. Šta je za to potrebno?
Srbija je kao država potpuno uzurpirana i privatizovana od strane Aleksandra Vučića. Takvi i slični trendovi se mogu identifikovati i drugdje u regiji, recimo u Republici Srpskoj sa Dodikom, ali je nivo zarobljenosti i kontrole nad državom, kao i demokratske regresije u Srbiji zaista bez presedana. Opozicija u Srbiji je trenutno u defanzivi i razbijena, dok su pritisci izvana, a pritom mislim prvenstveno na EU, po pitanju slobode medija i kvaliteta demokratije u Srbiji uopšte, gotovo nikakvi. Sve gore navedeno omogućava Vučiću da bez većih problema potpuno gospodari javnim i političkim prostorom u Srbiji. Mediji pod njegovom kontrolom permanentno fabrikuju priče o vanjskim i unutrašnjim prijetnjama Srbiji i Vučiću, učestalo predstavljajući Srbiju i Vučića kao jedno tijelo.
Naravno, ovo nije trajno stanje i promjena je neminovna. Promjena je jedina trajna kategorija, ali se štošta treba promijeniti unutar i izvan Srbije da bi do promjene došlo, s tim da kod nas u regiji promjene nisu nužno promjene nabolje. Toga takođe moramo biti svjesni.
Bonus video:
