Pandemija u sjenci Kovida 19: Žene ne prijavljuju uvijek da ih neko kod kuće tuče!

„U trenutku kad sam i ja počela da se ponašam poput njega, da vrijeđam i da lomim, a malo je nedostajalo da počnem i da tučem najmilije, shvatila sam da moram tu da stavim tačku. To nijesam bila ja, to nije bilo ono što ja želim, bio je to neko drugi ko se godinama borio. Morala sam da odem otud.“

„Stajala sam na mostu, gledala vodu, htjela da se sve završi, gledala sam rane po rukama koje sam sama sebi pravila, nekako sam se navikla na bol koji mi je nanosio, čak me nije ni boljelo. Osjećala sam se krivom, bezvrijednom i prljavom, željela sam da se sve završi. Onda sam ustala i pošla u policiju, rekla sam sve, mislila sam da mi niko neće vjerovati i da će mi nanijeti isti bol kao i kod kuće. Period koji je došao poslije toga bio je paklen, ali je započela nova era u mom životu, i ja još uvijek učim da živim bez nasilja.“

Ovako izgledaju lična svjedočanstva žrtava porodičnog nasilja, koje su godinama trpjele batine, maltretiranje i psihološke pritiske svojih supruga, partnera ili članova porodice. Ova svjedočanstva objavljena su na mobilnoj aplikaciji „Budi bezbjedna“, čija je svrha upravo da ponudi prvu i hitnu pomoć žrtvama porodičnog nasilja.

Korona-kriza otvorila je staru ranu, učestalih porodičnih konflikata koji rezultiraju agresijom i nanošenjem povreda. Ipak, nevladine organizacije koje rade sa žrtvama porodičnog nasilja ukazuju i na najveći problem, a to je da svi oni koje je neko tukao i koji su bili maltretirani u krugu porodice to i ne prijavljuju. Često se ćuti, trpi, stiskaju se zubi, što još više ohrabruje nasilnike da nastave s destruktivnim ponašanjem.

Helsinški komitet za ljudska prava upozorava i na nesavjesno vršenje dužnosti dijela policijskih službenika, a to ilustruje posljednjim primjerom nasilja na rodnoj osnovi u gradu Tetovu. Žena je nekoliko puta prijavljivala da joj suprug verbalno i neverbalno prijeti, siluje je, uhodi, fizički napada i lišava je mjesečne zarade. Indirektne žrtve bila su i njihova maloljetna djeca koja su najčešće bila svjedoci silovanja i fizičkog nasilja. Prije posljednjeg incidenta u nizu (a ovakvi incidenti i prethodno bivali prijavljivani), utvrđeno je da nasilnik ima koronavirus. Kako se navodi u mjesečnom izvještaju za novembar Helsinškog komiteta za ljudska prava: 17. novembra oko 22 časa, kad je žena bila fizički napadnuta od strane supruga, slučaj je odmah prijavila policiji. Odgovor nadležne policijske stanice u Tetovu bio je da ne mogu da intervenišu u konkretnom slučaju jer je izvršilac djela pozitivan na Kovid 19!

„Dok je nasilnik maltretirao ženu pred djecom, policijski službenici su se javili telefonom žrtvi, koja je bila u opasnosti, kako bi dežurni službenici mogli uživo da slušaju što se dešava u kući.

Policijski službenici su, iako su bili svjesni toga da su život i zdravlje žrtve dovedeni u ozbiljan rizik, svjesno odlučili da ne intervenišu u kući, zato što je nasilnik pozitivan na koronavirus. Pri tom, Sektor za unutrašnje poslove grada Tetova, raspolaže zaštitnom opremom za virus Kovid 19“, navode iz Helsinškog komiteta za ljudska prava, u svom mjesečnom izvještaju.

U slučajevima kad porodično nasilje ostane neprijavljeno ili ako relevantne institucije, poput Ministarstva unutrašnjih poslova, žrtvi ne obezbijede odgovarajuću zaštitu – povećava se vjerovatnost da nasilje rezultira femicidom. Tako da je jednostavno neprihvatljivo da policijski službenici, koji treba da budu u prvim borbenim redovima kad je riječ o zaštiti žrtava, ne nose potrebnu zaštitnu opremu za virus Kovid 19 i da tako nesavjesnim djelovanjem krše ljudska prava žrtava, dovodeći njihove živote u opasnost.

Iz Helsinškog komiteta su decidni u vezi s tima kako su, u konkretnom slučaju, policijski službenici grubo povrijedili odredbe Zakona o prevenciji, sprječavanju i zaštiti od porodičnog nasilja, u kojem je, u članu 29, predviđeno da je policijski službenik dužan da – kad god dobije prijavu za porodično nasilje, a zbog odstranjivanja neposredne i ozbiljne opasnosti po život i fizički integritet žrtve i članova njene porodice – dužan da se pojavi na mjestu događaja i da odmah napravi policijski izvještaj, odn. najkasnije u roku od 12 časova od intervencije.

U vezi s ovim slučajem podnesena je i krivična prijava protiv policijskih službenika iz Policijske stanice Tetovo za izvršeno krivično dijelo „nesavjesno vršenje dužnosti“ i to Specijalizovanom odjeljenju za gonjenje krivičnih dijela koja su izvršila lica s policijskim ovlašćenjem i pripadnici zatvorske policije, koje je formirano u okviru Osnovnog javnog tužilaštva za gonjenje organizovanog kriminala i korupcije. Cilj ovog postupka bio je da drugi policajci, u budućnosti, ne ponove praksu nedjelovanja kao u ovom slučaju.

U oktobru je, pak, u Gostivaru, suprug ubio ženu. Tad je Helsinški komitet putem platforme za rodnu jednakost ukazao da postoji sumnja da je upravo nedjelovanja policije uzrok zbog kojeg je nasilje rezultiralo femicidom. Unutrašnja kontrola MUP-a utvrdila je da je sumnja zaista osnovana i da je policijski službenik iz stanice u Gostivaru načinio teže narušavanje radnoga reda i discipline. Odjeljenje je podnijelo inicijativu Službi unutrašnjih poslova u Tetovu za pokretanje postupka kojim se utvrđuje disciplinska odgovornost. I Odjeljenje za unutrašnju kontrolu podnijelo je Izvještaj Osnovnom javnom tužilaštvu za gonjenje organizovanog kriminala i korupcije, odn. Odjeljenju za istraživanje i gonjenje krivičnih dijela koja su izvršila lica s policijskim ovlašćenjima i pripadnici zatvorske policije.

„Od početka ove godine ovo je treći slučaj femicida u državi, odnosno ubistva žene samo zbog toga što je žena, što predstavlja i najteži oblik nasilja. U slučajevima kad se porodično nasilje ne prijavljuje ili kad relevantne institucije žrtvi ne obezbijede odgovarajuću zaštitu, kao u konkretnom slučaju u Gostivaru, mnogo veća vjerovatnost je da će nasilje rezultirati femicidom. Iako je za pohvalu brza reakcija Ministarstva unutrašnjih poslova za ispitivanje djelovanja policijskih službenika u ovom slučaju, smatramo da Ministarstvo treba sistemski da se pozabavi neodgovarajućim djelovanjem na osnovu prijava baziranih na rodnom nasilju i porodičnom nasilju, što predstavlja praksu koja značajno smanjuje povjerenje žrtava u nadležne institucije“, kažu iz Komiteta.

Statistika Ministarstva unutrašnjih poslova pokazuje da je u prvih devet mjeseci 2019. i 2020. godine broj prijavljenih krivičnih dijela povezanih s porodičnim nasiljem bio približno isti. Tokom 2019. godine, u periodu od januara do septembra, izvršeno je 710 ovakvih krivičnih djela. Od njih: četiri su bila ubistva, jedno je bio pokušaj ubistva, desile su se 429 tjelesne povrede, 17 teških tjelesnih povrede, jedno silovanje, 253 ugrožavanja sigurnosti, četiri nezakonita lišavanja slobode i jedno posredovanje u vršenju prostitucije. Tokom istog perioda ove godine, desilo se 716 slučajeva povezanih s porodičnim nasiljem: četiri ubistva, tri pokušaja ubistva, 433 tjelesne povrede, 25 teških tjelesnih povreda, četiri silovnja, 236 ugrožavanja sigurnosti, 10 nezakonitih lišavanja slobode i jedno posredovanje u vršenju prostitucije.

U toku prvih 9 mjeseci 2019. godine među žrtvama porodičnog nasilja bilo je 610 žena i 157 muškaraca, dok je u istom periodu ove godine bilo 613 žena i 154 muškarca.

Bojana Jovanovska, projektni koordinator u Helsinškom komitetu za ljudska prava, izjavila je za dnevni list „Sloboden pečat“ da od početka pandemije upravo porodični dom predstavlja jedno od najnebezbjednijih mjesta za žene, pa je zato i ranljivost žena značajno uvećana tokom trajanja restriktivnih mjera nametnutih situacijom izazvanom koronavirusom.

„Ono što je bilo od posebne važnosti u ovom periodu ticalo se obezbjeđivanja podrške i ohrabrivanja žrtava da donesu odluku da prijave nasilje, jer nam iskustvo na terenu ukazuje na činjenicu da je jedan od najozbiljnijih problema upravo neprijavljivanje nasilja, što je rezultat nepovjerenja u institucije, neadekvatnog kažnjavanja nasilnika, ali i osjećanja straha i stida, a često i neprepoznavanja čina nasilja od strane samih žrtava. Procjena je da je stepen prijavljivanja slučajeva nasilja u Evropi negdje oko 14 procenata, dok u našoj zemlji samo dva posto žena koje dožive nasilje odluče da to i prijave, što je, između ostalog, rezultat nepovjerenja u institucije, odn. nedovoljne senzibilnosti službenih lica koji postupaju u slučajevima nasilja“, izjavila nam je Jovanovska.

Ona dodaje da imamo smanjen broj krivičnih djela u odnosu na povećan broj žalbi povezanih s porodičnim nasiljem. U ovom smjeru kreću se i informacije Ministarstva unutrašnjih poslova na osnovu kojih se vidi da neke od žrtava, koje su prethodno podnijele prijavu policiji, kasnije tu prijavu povlače, zbog čega se i registruje smanjenje broja krivičnih djela i prekršaja u oblasti porodičnog nasilja.

„Postoji veliki broj prijava u kojima ima elemenata krivičnih dijela, a u vezi s kojima radnje koje preduzima policija s ciljem zaštite žrtava nijesu odgovarajuće u smislu prevazilaženja problema koji se odnose na porodično nasilje. Imamo razloga da vjerujemo i u to kako podaci potvrđuju dugogodišnji problem neodgovarajuće evidencije krivičnih djela i odgovarajućeg vođenja rodno senzibilne statistike, odn. neodgovarajući način kvalifikacije slučajeva porodičnog nasilja, koji se vrlo često tretiraju kao prekršaj protiv javnog reda i mira, umjesto kao krivična djela“, ističe Jovanovska.

Od početka ove godine Helsinški komitet je registrovao 23 slučaja porodičnog nasilja i nasilja baziranog na rodnoj osnovi i za njih je bila obezbijeđena besplatna pravna pomoć, što, u poređenju s prethodnim godinama, ne ukazuje na to da postoji trend porasta prijava, čime se neminovno ponovo ukazuje na niski nivo povjerenja u djelovanje institucija u vezi s ovom problematikom.

„Ni ove godine nijesu izostali slučajevi femicida, odn. ubistava žena samo zbog toga su žene. Registrovana su četiri femicida tokom trajanja pandemije: u Prilepu, Skoplju, Aračinovu i Gostivaru. Registrovan je jedan pokušaj ubistva u Velesu. Posljednji slučaj femicida u Gostivaru potvrdio je da je najčešći uzrok zbog kojeg fizičko nasilje rezultira ubistvom neozbiljan pristup institucija nasilju baziranom na rodnoj osnovi, odn. neodgovarajuće postupanje na osnovu prijava – što samo dodatno smanjuje povjerenje žrtava u nadležne institucije. Femicid naše zakonodavstvo još uvijek ne prepoznaje kao specifično krivično djelo u vezi s kojim je potrebno voditi posebnu statistiku i pored toga što to predstavlja najtežu formu nasilja nad ženom i jedan je od vodećih uzroka prerane smrti kod žena na globalnom nivou“, decidna je Jovanovska na osnovu svog iskustva u radu sa žrtvama na terenu.

Pozitivni pomak u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama je najava usvajanja novog Zakona o sprječavanju i zaštiti od nasilja nad ženama i od porodičnog nasilja, što predstavlja dio obaveza koje su prihvaćene ratifikacijom Istanbulske konvencije u decembru 2017. godine. Bilo je predviđeno da ovaj zakon bude donesen do kraja 2019. godine, ali zbog zakazivanja prevremenih parlamentarnih izbora nije bio postavljen na glasanje u Parlamentu, da bi se potom, zbog krize izazvane pandemijom, njegovo se donošenje dodatno odužilo. Ovo zakonsko rješenje po prvi put prepoznaje porodično nasilje kao bazirano na rodnoj osnovi i precizira radnje i mjere koje treba da preduzme država s ciljem da se poboljša prevencija i zaštita, ali i reintegracija žrtava putem obezbijeđivanja sistema podrške, što uključuje i jačanje ekonomskog položaja žrtava.

U decembru ove godine UNDP i Ministarstvo za rad i socijalnu politiku, zajedno s ostalim relevantnim institucijama i građanskim udruženjima koja se bave ovom problematikom, uključujući i Helsinški komitet – promovisali su aplikaciju Budi bezbjedna, kao vrstu kreativnog rješenja za borbu protiv nasilja, naročito kad je riječ o njegovom prijavljivanju. Očekuje se da digitalizacija prijavljivanja nasilja doprinese bržoj reakciji svih relevantnih institucija kao i poboljšanju međusektorske saradnje. Aplikacija je dostupna na makedonskom, albanskom i romskom jeziku. Osim prijavljivanja nasilja, žrtve putem aplikacije mogu i da se informišu o svim uslugama koje im stoje na raspolaganju, kao i o načinu na koji mogu da ih koriste, te i da se upoznaju sa svojim pravima i da zatraže savjete, protokole i da pročitaju svjedočanstva drugih žrtava nasilja.

Upozorenja koja se tiču rizika povećanja broja slučajeva porodičnog nasilja u uslovima kriznog stanja velikih razmjera započela su još u martu. I pored toga što nije bilo dovoljno oficijalnih podataka u ovom relativno kratkom periodu, prvobitne statistike iz zemalja u kojima je virus već bio značajno proširen ukazivale su na značajan porast stepena porodičnog nasilja. To je, nesumnjivo, bio jedan od negativnih efekata povezanih s restriktivnim mjerama za prevenciju i zaštitu od virusa. To što su se države u potpunosti fokusirale na zaštitu od širenja virusa, neminovno je dovelo do zanemarivanja izazova s kojima se suočava veliki broj građana, koji se već nalaze u ranjivoj poziciji, kao i do otežanog pristupa određenim uslugama. U isto vrijeme, preusmeravanje velike količine sredstava ka zdravstvenom sistemu učinjeno je i na račun pristupa određenim pravima i uslugama povezanih s brojnim marginalizovanim grupama građana.

Procjenjuje se da su u 162 zemlje mjere za samoizolaciju i distanciranje bile institucionalizovane, usljed čega je i oko 2,73 milijardi žena u svijetu moralo da dođe u situaciju da poštuju mjere za izolaciju u kući. Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da i u uslovima kad ne postoji kriza ovih razmjera porodični dom predstavlja najnebezbjednije mjesto za žene, na što ukazuju i statistike koje se tiču naše sredine, podrazumijeva se da će se ranljivost žena u vlastitom prebivalištu očekivano povećati tokom pandemije. Devetog aprila 2020. godine Nacionalna mreža protiv nasilja nad ženama i porodičnog nasilja tražila je od vlade da policijski čas ne važi za žene-žrtve nasilja i za njihovu djecu koji napuštaju dom zbog prijetnje i direktnog rizika od eventualnog porodičnog nasilja. Ovo je prihvaćeno i iz MUP-a je saopšteno da će žrtve nasilja nesmetano moći da se kreću do najbliže policijske stanice u toku policijskog časa ili do bolnice, ako im je potrebna zdravstvena zaštita.

Prema istraživanjima sprovedenim u našoj zemlji, u više od 80 odsto slučajeva, ubistvo se desilo u zajedničkom domu ili, ukoliko je bio započet postupak za razvod, u domu žrtvinih roditelja – a u najvećem broju slučajeva ubistvo je izvršio sadašnji ili bivši partner.

Nasilje nad ženama ima više formi

Fizičko nasilje je forma nasilja koja se manifestuje upotrebom fizičke sile ili prijetnje da će ona biti upotrijebljena i kojom se mogu narušiti zdravlje i tjelesni i psihički integritet žrtve. Ono obuhvata: guranje, udaranje, čupanje kose, šutiranje, napad bacanjem predmeta ka žrtvi, nanošenje povreda oružjem, opekotine i slične aktivnosti koje mogu da rezultiraju malim ili ozbiljnim povredama.

Psihološko nasilje je upotreba prisile, zaplašivanja ili prijetnje s ciljem izazivanja osjećanja straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva i psihičkog integriteta žrtve. Ono se manifestuje kroz kontrolu, izolaciju, ljubomoru i izaziva emocionalnu patnju žene, zaplašivanje, prijetnju, sprječavanje obavljanja poslova van kuće, omalovažavanje ili ponižavanje pred drugima, traženje dozvole za zdravstvenu zaštitu, insistiranje nasilnika da u svako vrijeme zna gdje i s kim je žrtva kao i slične vrste ponašanja.

Ekonomsko nasilje je forma intimno partnerskog i porodičnog nasilja, kojim se ograničava i sprječava raspolaganje ličnim finansijskim sredstvima, čime se stvara djelimična ili potpuna ekonomska zavisnost žrtve.

Seksualno nasilje i silovanje je definisano kao vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne prirode, kojim bilo tjelesnim dijelom ili predmetom u tijelo drugog lica bez njegove saglasnosti. To uključuje i druge akte seksualne prirode s licem bez saglasnosti kao i navođenje drugog lica da se uključi u akte seksualne prirode sa trećim licem bez njegove saglasnosti. Silovanje kao forma nasilja može da se desi u intimno partnerskoj vezi ili u braku, od strane poznatog ili nepoznatog lica, u formi grupnog silovanja ili silovanja u ratu.

Seksualni napad je forma seksualnog nasilja i riječ je o aktu koji nije dobrovoljan, i koji se dešava pod prisilom, prijetnjom ili upotrebom fizičke sile. To je namjeran akt nasilja i manifestacije moći, kontorle i dominacije.

Seksualno uznemiravanje na javnom mjestu obuhvata neželjeno verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje seksualnog karaktera i sa seksualnom konotacijom, kojemu je cilj da povrijedi dostojanstvo, ali i da stvori zastrašujuću, ponižavajuću i degradirajuću atmosferu i da naruši udobnost žrtve koja je meta ovog uznemiravanja; da učini da se žrtva osjeti nebezbjednom, pa čak i da se navede na pomisao da može biti meta fizičkog napada ili seksualnog nasilja.

Uhođenje je forma intencionalo opasnog ponašanja prema drugoj ličnosti u obliku prijetnje, ulijevanja straha i dovođenja u rizik žrtve, koja se stalno plaši za svoju bezbjednost. Ovo obuhvata i višestruko opasno ponašanje kao što je praćenje, uhođenje, uspostavljanje neželjene komunikacije uživo, telefonskim porukama, pozivima, putem socijalnih mreža. Naslinik pri tom stalno daje žrtvi na znanje da je posmatrana i praćena, a može se manifestovati i fizičkim uhođenjem i kulminirati fizičkim oštećenjem lične imovine, prijetnjama da će biti povrijeđeni ljudi do kojih je žrtvi stalo, ali i krađom identiteta s ciljem zloupotrebe njenog imena onlajn.

Seksualno uznemiravanje na radnom mjestu obuhvata iste oblike kao i uznemiravanje na javnom mjestu uz tu razliku što se dešava na mjestu gdje žrtva dolazi da radi i obezbijedi egzistenciju za sebe i svoju porodicu. Pri tom se stvara neprijatna, ponižavajuća i degradirajuća atmosfera koja u krajnjem slučaju može da pređe i u mobing, napad pa čak i da se žrtva prisili na odlazak ili da sama potraži rješenje u napuštanju radnoga mjesta.

Prisilna sterilizacija je prinudno oduzimanje ženskih reproduktivnih prava i potencije, vršenjem operacije kojom se prekida prirodna sposobnost za reprodukciju, pri čemu se žena drži u zabludi tako što nije dovoljno informisana o postupku i nije dala jasnu saglasnost za takvu intervenciju.

Prisilni abortus je jedna od formi kršenja ženskih prava u okviru koje porodica, suprug ili partner prisiljavaju ženu na ovakvu intervenciju prekidanja trudnoće bez njene adekvatne informisanosti i saglasnosti.

Prisilni i ugovoreni brakovi su još jedan oblik lišavanja djevojaka i žena njihovih osnovnih ljudskih prava, stavljanjem u situaciju da izaberu intimnog ili bračnog partnera prisilom, dovođenjem u zabludu, namamljivanjem, prijetnjom ili prinudom neke druge vrste; što je često praćeno emocionalnim stresom, psihičkim i fizičkim nasiljem. Maloljetnički, odn. dječji brakovi, posebna su forma prinudnih i dogovorenih brakova, s obzirom na to što se smatra da djeca sama ne mogu da odlučuju o tako značajnom životnom koraku. Rano stupanje u dogovoreni brak, može da dovede do emocionalnih, fizičkih i psihičkih patnji, ali i da utiče na spriječavanje i uništavanje šansi za obrazovanjem i emancipacijom djevojčica.

Femicid je najteža forma nasilja nad ženama i može biti direktna posljedica kućnog ili intimnog partnerskog nasilja. Termin femicid označava namjerno ubistvo žene samo zbog toga što je žena. Iako u najvećem broju slučajeva femicide vrše sadašnji ili bivši partneri, mogu ih izvršiti i članovi porodice. Ova forma nasilja identifikovana je kao vodeći uzrok za preranu smrt žena u svijetu.