Sutkinja Priska Matimba Nijambe ostaće upamćena kao predsjedavajuća jednog od najznačajnih zasjedanja apelacionog vijeća o genocidu i zločinima protiv čovječnosti, pri čemu je izrazila neslaganje sa skoro svakom od njegovih odluka.
Predsjedavajuća Apelacionog vijeća haškog suda se usprotivila osuđujućoj pravosnažnoj presudi koje je to vijeće izreklo generalu Ratku Mladiću, uz stav da bi suđenje trebalo ponoviti.
Njeno suprotno mišljenje u odnosu na skoro sve odluke apelacionog vijeća dalo je novu municiju negatorima genocida.
Ovu 69-godišnju pravnicu iz Zambije, Institut za afričke pravnice opisuje kao “hrabri, izuzetni i inspirativni primjer pravne briljantnosti”. Nijambe je jedno vrijeme je bila glavna savjetnica Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu.
U opširnom suprotnom mišljenju, priloženom uz presudu, Nijambe je naglasila da je sud pogriješio kada je Mladića proglasio krivim za genocid u Srebrenici, progon Muslimana i Hrvata širom BiH i terorisanje stanovništva Sarajeva snajperisanjem i granatiranjem, 1992-95.
Nijambe se složila samo za zaključkom većine sudija da Mladić snosi krivicu za uzimanje pripadnika Unprofora za taoce, u ljeto 1995.
Umjesto izrečene doživotne kazne, Nijambe bi Mladića osudila na 20 godina zatvora, u skladu sa zakonima bivše Jugoslavije i njegovim narušenim zdravljem.
Ona je naglasila da bi usvojila osam od devet osnova Mladićeve žalbe, koju je većina sudija u potpunosti odbacila.
Sutkinja Nijambe je poslije analize dokaza zaključila da Vojska Republike Srpske pod Mladićevom komandom u Srebrenici, u julu 1995, nije počinila genocid nad muslimanskim muškarcima, niti prisilno premjestila žene, djecu i starce.
Iako kao nesporno prihvata da je u Srebrenici bilo “osvete i ubistava ratnih zarobljenika”, Nijambe, kao i odbrana, smatra da su počinioci bili lokalni Srbi, pripadnici MUP RS i “odmetnuti pripadnici bezbjednosne linije VRS”.
To su “učinili u vrijeme kad Mladić nije bio u tom području, protivno Mladićevim naređenjima i bez njegovog znanja”, napisala je Nijambe u mišljenju suprotnom zaključku većine.
Ona je takođe stavila do znanja da prihvata Mladićevu verziju uklanjanja do 30.000 bosanskih Muslimana iz Srebrenice pošto je enklava pala u ruke njegovih snaga, prema kojoj je to učinjeno iz “humanitarnih razloga”.
Ona je ocijenila da je Mladić pogrešno osuđen i kao protagonista sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio progon Muslimana i Hrvata sa velikog dijela teritorije BiH radi ostvarivanja srpske dominacije.
“Postoje direktni dokazi da Mladić nije imao tu zločinačku namjeru, a to su njegova naređenja da VRS poštuje Ženevske konvencije i sporazume o prekidu vatre, kao i zapisi u njegovoj ratnoj bilježnici”, naglasila je Nijambe.
Osuđujuća presuda Mladiću za terorisanje stanovništva Sarajeva, po sutkinji Nijambe, takođe ne bi trebalo da opstane zato što podvrgavanje teroru, u vrijeme rata u BiH, nije bilo prepoznato kao zločin u međunarodnom običajnom pravu.
Ona je bila usamljena u svim neslaganjima sa vijećem od pet sudija na izricanju pravosnažne presude Mladiću, ali njeni stavovi nisu iznenađanje.
Nijambe je 2012. izrazila neslaganje sa odlukom suda koji je proglasio krivim jednog od Mladićevih generala, Zdravka Tolimira, kada je rekla da je masakr nad oko osam hiljada muškaraca i dječaka iz Srebrenice bio djelo “male grupe pojedinaca koju su to učinili bez odobrenja i tajno”.
U tom suprotnom mišljenju, ona je takođe rekla da je cilj odvajanja muslimanskih muškaraca i dječaka od njihovih porodica bio “legitimno traženje ratnih zločinaca”.
Ona se čak divila Mladiću, navodeći kao primjer sastanak u hotelu “Fontana”, gdje ovaj zastrašuje bespomoćnog holandskog komandanta UN oko predaje muslimanskih civila.
Njambe je istakla da je general bio gostoljubiv, nudio prisutnima cigarete, pivo i sendviče.
Ocijenila je da je Mladić prema Muslimanima bio ljubazan, a ne prijeteći nastrojen u vrijeme kada se planirala “evakuacija” civila.
“To što su se neki uplašili od njega na tim sastancima, meni nije iznenađujuće s obzirom na to da je Mladić bio poznati general sa dominantnom ulogom u situaciji velike neizvjesnosti”, napisala je.
Iva Vukušić, istoričarka sa Univerziteta u Utrehtu i ekspertkinja za suđenja za ratne zločine, kazala je da bi jednoglasna presuda bila značajna za preživjele.
Ona smatra da je to što se predsjedavajuća sutkinja nije složila sa suštinom onoga što se desilo, oslabilo presudu.
“U tom slučaju će nacionalisti moći da kažu: ‘Eto, osudili su ga, ali ni predsjedavajući sudija u to ne vjeruje’”.
Serž Bramerc, glavni tužilac Međunarodnog mehanizma za krivične sudove, rekao je da je očekivao suprotno mišljenje sutkinje Nijambe imajući u vidu stavove koje je izrazila na prethodnim suđenjima.
Međutim, dodao je: “Ono što je danas važno je da je velika većina sudija podržala prvostepenu presudu i u potpunosti odbacila žalbu odbrane.
Munira Subašić iz udruženja “Majke Srebrenice” kazala je da je potvrda doživotne kazne pobjeda za sve majke Bosne i Hercegovine, bilo da su one Srpkinje, Bošnakinje ili Hrvatice.
“Svaka majka pati”, izjavila je Subašićeva za “Gardijan”.
Povodom uloge sutkinje Nijambe, ona kaže: “Znam da muškarci mogu biti grubi ponekad, ali sada vidim da mogu i žene. Danas sam čula riječi jedne žene - ne znam da li je majka - koja je imala toliko suprotnih mišljenja, uprkos tome što čitav svijet zna šta se tamo desilo. Pitala sam se da li je moguće da jedna žena pokaže toliko nerazumijevanje”.
Bramerc, belgijski advokat i glavni tužilac suda od 2008, osvrnuo se na ukupan rad tribunala koji je Savjet bezbjednosti UN osnovao 1993, kada je malo ko vjerovao da će ispuniti svoj zadatak.
“Završava se jedno važno poglavlje. “Kada sam počeo ovdje 2008, niko nije bio optimista povodom toga da će Mladić i Karadžić ikad biti uhapšeni, a to da će biti osuđeni, nismo čak ni pominjali”.
“Siguran sam da smo učinili više od ispunjenja očekivanja. Da li je to moglo bolje? Naravno, uvijek. Međutim, apsolutno sam ubijeđen da pravda u bivšoj Jugoslaviji, i u svijetu, ne bi bila tu gdje je da nije osnovan Haški sud”.
Bonus video:
