Problem položaja frilensera u Srbiji odjeknuo je 13. oktobra 2020. godine kada je Poreska uprava najavila da će oporezivati frilensere i pozvala ih da samoinicijativno obračunaju porez i doprinose sa pripadajućom kamatom i to isplate, kako bi izbjegli prekršajnu odgovornost.
Poreska uprava je tada u saopštenju navela da je „ustanovila visoku stopu nepoštovanja poreskih propisa i identifikovala ta lica“.
Pobuna frilensera je počela kada su počela da stižu rješenja sa poreskim dugom za prethodnih pet godina i rokom naplate od mjesec. Trebalo je da plate više od polovine iznosa koji su zaradili.
Zbog problema u kom se našlo nekoliko desetina hiljada ljudi, Udruženje radnika na internetu organizovalo je proteste, zahtijevajući obustavu te mjere i razgovor sa predstavnicima vlasti. Nakon velikog protesta 16. januara 2021. godine vlada ih je pozvala na pregovore.
„Trebalo je da sjednemo za pregovarački sto i pomognemo da i vlada shvati šta je namjerna da učini i da iz tih razgovora proistekne neki dogovor koji će izvući frilensere iz tog problema, a čini mi se i samu vladu“, objašnjava je Tamara Petrović iz Udruženja radnika na internetu.
Formirana je Radna grupa na čelu sa Ministarstvom rada, koju čine predstavnici nekoliko udruženja frilensera i predstavnici državnih organa, koja se sastala četiri puta, počev od septembra 2021. U Udruženju kažu da sastancima prisustvuje oko 30 osoba, u čemu vide ozbiljnost i nadu da će se doći do konstruktivnog rješenja.
Prema trenutnom rješenju, neoporezivi dio primanja je 272 eura mjesečno ili 3120 eura godišnje. Ako neko zaradi više od toga, na preostali dio plaća 20 % poreza, 25 % za PIO i 10 % za zdravstveno osiguranje. Ukoliko poresko rješenje stigne, dug iz prethodnih godina može se otplatiti na rate u narednih 120 mjeseci.
„Tjeraju ih da plate zdravstveno (unazad pet godina), što je besmisleno, jer oni nisu plaćali ni koristili zdravstveno, a sad kada ga plate unazad, ne mogu da ga koriste unazad“, kaže Mario Reljanović, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo i dodaje da je „pitanje kako će im biti obračunat staž“.
U Udruženju kažu da Poreska uprava može ali ne mora da šalje poreska rješenja, da frilenseri nemaju obavezu da prijavljuju svoje prihode, koliko god oni visoki ili niski bili, platiće trenutne troškove ili dug unazad pet godina jedino u slučaju da dobiju poresko rješenje.
„Jesmo mi napravili neki kompromis, ali i dalje stoji da Poreska nije radila svoj posao. Jer ne može meni neko da objasni da sam ja recimo 2018. godine znao da nešto treba da uradim, a ja znam da nisam“, kaže Vuk Radulović, frilenser iz Novog Sada, koji od 2016. godine predaje engleski na internetu Kinezima i Japancima.
Pravnik Mario Reljanović objašnjava da su poreske stope za ove radnike ekstremno visoke i nepravedne.
„Po trenutnom rješenju, frilenseri plaćaju porez i na zaradu i iz zarade – porez koji plaćaju i zaposleni i poslodavac, a nisu ni zaposleni ni poslodavac, a pri tom nemaju nikakvo pravo i nisu prepoznati uopšte u radnom zakonodavstvu“, objašnjava on.
Tamara Petrović iz URI smatra da je takav model neodrživ i da nije fer da neko ko ima najmanje prava ima najveće poresko opterećenje.
„Treba uzeti u obzir i da frilenseri sva sredstva za rad obezbejeđuju sami, i već imaju dovoljno troškova, a to niko ne računa. Dok se kod poslodavca oporezuje samo profit, kod frilensera se oporezuje cio iznos zarade, što je jedinstveno rješenje“, kaže Reljanović.
Frilenseri – radnici bez zaštite
Vuk je 2017. godine preko noći dobio otkaz u jednoj školi u kojoj je predavao engleski preko interneta. Nije postojala instanca kojoj je mogao da se obrati. Kaže da se ne osjeća zaštićeno, ali da je navikao jer je takav posao.
„Frilenseri nisu nikako pravno zaštićeni jer su prepoznati u sistemu kao bilo ko – kao bilo koji pojedinac koji dobije neka sredstva iz inostranstva i izjednačeni su bez obzira na osnov sticanja tog novca. Za sve njih važi isto i to je potpuno pogrešno“, kaže Mario Reljanovic.
Pravna zaštita frilensera problematična je i u zemljama regiona, ali i šire.
„Mi jednostavno imamo i nemamo ugovore sa stranim poslodavcima, i mi koji ih imamo ničemu ne služe. To su najrazličitije države, imate ugovore sa fizičkim licem, ili sa platformom, ili sa kompanijom, ali kakav god ugovor bio on u našem pravnom sistemu baš nema nikakvu vrednost“, kaže Tamara Petrović iz Udruženja radnika na internetu.
Ona veruje da bilo kakva zaštita od strane države, u slučaju otkaza ili u slučaju da neko ne isplati zaradu, verovatno nikada neće ni postojati.
„Kada poslodavac nije registrovan u Republici Srbiji problem je da se bilo šta uredi iz jednostavnog razloga što čak i kad se prekrši ugovor, i da naše zakonodavstvo predvidi kao nadležnost našeg suda i primijeni naše pravo, ta presuda nikad neće moći da se izvrši jer poslodavac nije u Srbiji“, kaže Reljanović.
On smatra da frilenseri treba da se prepoznaju kao posebna kategorija koja nije ni među preduzetnicima ni među zaposlenima, i da ima radno pravni status i poresko pravni status, što je, smatra on, jako obiman posao.
Zakon kojeg (još uvijek) nema
Tamara iz URI kaže da Radna grupa još uvek ne zna kojim će tačno putem da reguliše položaj frilensera, ali da su opcije izmjene Zakona o radu i Zakona o porezu na dohodak građana, ili usvajanje potpuno novog zakona „o slobodnim oblicima rada“ koji je pomenuo ministar finansija Siniša Mali, a za koji ni stručnjaci nisu sigurni šta bi trebalo da znači.
Reljanović smatra da buduće zakonsko rješenje ne treba frilensere da odvaja na one koji rade za domaće poslodavce i one koji rade za strane, jer jedan frilenser može da radi i za stranog i za domaćeg poslodavca, te nema potrebe da zakon to razdvaja.
Prema njegovom mišljenju, trebalo bi da se uredi jedan poreski sistem koji važi za sve i koji će biti veoma precizan. „Ako se ne uredi, ostaće ovaj opšti poreski status i nikakav radno pravni status, što bi, čini mi se, bilo najgore rešenje“, kaže Reljanović.
Tamara Petrović iz URI kaže da i ukoliko dođu do dobre poreske računice, ostaje pitanje njihovih prava. „U nekom momentu u budućnosti mi ćemo zaista plaćati poreze i doprinose i trebalo bi da nam država srazmerno tome koliko od nas uzima, toliko i pruža“, objašnjava.
„Postoji problem jer činjenica jeste da država ne može da da mnogo u smislu prava koje radnici u zemlji imaju, jer mi radimo za strane poslodavce i država nema instrumente da obaveže te strane poslodavce da poštuju neka pravila poput plaćenog trudničkog, prava na godišnji odmor i slično“, kaže Vuk, frilenser iz Novog Sada.
Ipak, „ono što država može da uradi je da smanji stope oporezivanja, jer ako ne možemo da imamo neka prava onda ne treba da imamo ni velike obaveze. Tako da to očekujemo – da to ne bude više od ovog propisanog iz prelaznog rješenja“, dodaje on.
Što se prava tiče, očekuju da država može da obezbijedi ona osnovna, poput zdravstvenog osiguranja, staža, i svesni su da je nešto više od toga teško ne samo u Srbiji već i u drugim državama.
Frilenseri u Crnoj Gori: Slobodni, ali nevidljivi za državu
Slobodni novinari ili frilenseri su novinari koji nemaju matičnu redakciju, već samostalno biraju događaje, pojave, teme, obrađuju ih i nude, kao ekskluzivnu vijest različitim medijima. U suštini, biti slobodan novinar trebalo bi da bude lični izbor, ali u Crnoj Gori je to više sticaj okolnosti, kažu naši sagovornici. Dušica Tomović i Samir Kajošević, već godinama imaju status “slobodnog strijelca”, a trenutno oboje rade za strane redakcije.
“Iako je broj slobodnih novinara u Crnoj Gori sve veći i postaju grupa u esnafu koja više nije izuzetak i ne može se ignorisati, to i dalje ne znači da imamo veći broj novinara koji su u takvom statusu – svojom voljom. U realnom novinarskom životu u Crnoj Gori, to su većinom, nažalost, nezaposleni novinari koji povremenim poslovima za lokalne ili regionalne mediji pokušavaju da premoste između dva stalna posla” kaže Dušica Tomović, urednica u Birnu.
“Kao frilenser radim više od dvije godine, angažovan sam kao novinar jednog stranog portala. S obzirom na to da status frilensera u Crnoj Gori još nije zakonski definisan, oni se zvanično vode kao nezaposlene osobe. Nažalost, Vlada do sada ništa nije uradila po ovom pitanju iako je u Crnoj Gori sve više novinara, ali I ljudi iz IT sektora koji su angažovani kao frilenseri” - kaže Samir Kajošević.
I to je suština priče u Crnoj Gori. Pojam frilensera je normativno samo djelimično prepoznat. Ne predviđa ga nijedan od medijskih zakona, pa samim tim ni Granski kolektivni ugovor za informativnu, grafičku i izdavačku djelatnost.
“Trenutno, u tom statusu nije moguće ostvariti penziono i zdravstveno osiguranje i većina slobodnih novinara ostaje van sistema. Kada i budu angažovani da nesto povremeno rade, to bude honorarno, po ugovoru o djelu, i dobiju samo neto zaradu bez poreza i doprinosa” kaže Tomović.
“U Zakonu o inovacionoj djelatnosti definicija frilensera sužena je na kategoriju lica koje ima boravište u Crnoj Gori i koje samostalno obavlja inovativne aktivnosti pružajući intelektualne usluge za potrebe domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica. Koliko mi je poznato, Vlada je najavila Registar inovacione djelatnosti, u koji se frilenseri iz IT sektora mogu prijaviti za pomoć. S druge strane, frilenseri angažovani u medijima nemaju tu priliku” objašnjava Kajošević.
Naši sagovornici dodaju da se prvi put prošle godine krenulo sa nekim ozbiljnijim naporima da se status freelance novinara sistemski riješi.
“Počelo je sa inicijativom u novembru 2021. godine, na radnoj grupi za izradu Medijske strategije, kad su predstavnici medijski organizacija u zemlji uz nekoliko slobodnih novinara iznijeli problem takvog vida radnog angažmana i činjenice sa sistem u Crnoj Gori uopste ne prepoznaje freelance novinare. Dogovoreno je da medijske organizacije pripreme predlog mjera za regulisanje statusa sloodnih novinara i dostave radnoj grupi, odnosno Ministarstvu javne uprave i medija, mada prema mojim informacijama ništa se konkretno još nije desilo,” kaže Tomović.
I Tomović I Kajošević smatraju da je vrijeme da se status frilensera riješi na pravi način, te da ima nekih uporednih praksi na koje bi se mogli ugledati.
“Koliko mi je poznato, samo je u Hrvatskoj rad frilensera moguć bez registracije. Oni mogu da zaključe ugovor o djelu kao frilenseri ili se registruju kao preduzetnici. U Sjevernoj Makedoniji, Rumuniji i Bugarskoj oni plaćaju porez na dohodak i doprinose za penziju” kaže Kajošević.
“Od velike važnosti je da se status slobodnih novinara što prije definiše i prepozna u smislu regulative. Naravno, vodeći računa šta su dobri primjeri iz razvijenih zemalja koje su odavno prepoznale značaj tog sektora. Na primjer, u Njemačkoj su tokom pandemije i svi freelanceri bili u prilici da dobiju državnu pomoć i subvencije jer nijesu bili prilici da obavljaju svoj posao nesmetano. Dok to čekamo, mali korak bi bio i da državne institucije u Crnoj Gori, uključijući i Vladu, spoznaju da postoje slobodni novinari koji nijesu stalno vezani za jedan medij. I ne traže freelancerima koji traže akreditaciju za praćenje nekog događaja da dostave molbu sa memorandumom firme/medija i – pečatom”, kaže Tomović.
Sindikat medija: Frilenseri rastuća zajednica
Frilenseri su rastuća zajednica u medijskom sektoru i kao takvi zahtijevaju dodatnu pažnju kako strukovnih udruženja, tako i nadležnih institucija, poručuju iz Sindikata medija Crne Gore.
“Nijedan medijski zakon ne prepoznaje frilensere, a opšta pravna tekovina ih jedino pominje u Zakonu o podsticajnim mjerama za razvoj istraživanja i inovacija. To im, međutim, ne garantuje nikakva radna prava i socijalnu zaštitu, već samo nudi opciju registrovanja i oporezivanja, vezujući rad frilensera za istraživanja i inovativne aktivnosti. Rezultat takvog zakonodavstva je to da frilenseri u Crnoj Gori rade bez ugovora o radu, bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja, odnosno bez ikakve sigurnosti”, kaže Dražen Đurašković, stručni saradnik u Sindikatu medija.
Kako frilenseri nemaju regulisan status, Đurašković kaže da Crna Gora nema informaciju o tačnom broju frilensera uopšte, pa time ni frilensera u medijskoj industriji.
“Imajući u vidu značaj regulisanja njihovog položaja, posebno zbog tendencije da poslodavci u medijima sve češće angažuju frilensere, Sindikat medija Crne Gore je oformio mrežu frilensera, koja će funkcionisati u okviru granskog sindikata”, kaže Đurašković.
On očekuje da mreža, nakon Skupštine Sindikata medija koja je planirana za jesen 2022. godine, preraste u Sekciju frilensera u okviru sindikata.
Porez ipak mora da se plati
I dok ih u normativnom smislu država praktično ne vidi, sa poreskog aspekta „slobodni novinari“ su itekako prepoznati Zakonom o porezu na dohodak fizičkih lica u okviru „slobodnih zanimanja“.
Računovotkinja Maja Aleksić koja godinama sarađuje sa frilenserima, objašnjava da oni finansijsko-poreskom sistemu Crne Gore, suštinski funkcionišu kao preduzetnici, dakle spadaju u kategoriju fizičkih lica koja ostvaruju prihode od samostalne djelatnosti.
“Ovo znači da se frilenseri registruju kao preduzetnici da bi mogli da obavljaju svoju djelatnost u skladu sa zakonom i na njih se primjenjuje Zakon o porezu na dohodak fizičkih lica. Dakle, imaju obavezu registracije, prijave u Upravu prihoda, plaćanja poreza i doprinosa, poreza na dohodak, za svoje obaveze odgovaraju svojom imovinom i ostalo”, objašnjava Aleksić.
Ona dodaje da Zakon o podsticajnim mjerama za razvoj istraživanja i inovacija prepoznaje frilensere kao lica koja bi mogla da steknu pravo na podsticajne mjere, ali da ovo podrazumijeva da moraju prvo biti registrovani kao preduzetnici kako bi mogli da se prijave i steknu pravo na ove mjere.
“Ukoliko frilenser, tj. preduzetnik dobije pravo na korišćenje ovih mjera ostvaruje pravo na sledeće benefite: pravo na oslobađanje od poreza na dohodak fizičkih lica i prireza na porez u visini od 80% , kao i pravo na oslobađanje od doprinosa za obavezno socijalno osiguranje u iznosu od 80% od obračunatih doprinosa za obavezno socijalno osiguranje. Status korisnika mjera se dodijeljuje na tri godine, nakon čega mora da se podnosi novi zahtjev Komisiji”, kaže Aleksić.
Aleksić dodaje da iz ličnog iskustva može da kaže da najviše frilensinga ima u IT sektoru i u sektoru prosvete.
Freelance novinari u BiH: Prepušteni sami sebi
Fadil Novalić, premijer Federacije Bosne i Hercegovine, u jednom od svojih obraćanja javnosti putem Facebooka se, govoreći o najavljenim novim izmjenama zakona o doprinosima i porezu na dohodak, dotakao i položaja frilensera, koji u Bosni i Hercegovini spadaju u radnike koji plaćaju znatno veće poreze i doprinose, pritom ne ostvarujući nikakve pogodnosti na osnovu toga. Novalićeve paušalne ocjene i slobodna tumačenja samog pojma freelancer – on ih naziva "slobodnim satelitima" – izazvale su salve podsmijeha korisnika društvenih mreža, ali samim frilenserima nije bilo do smijeha.
Ma koliko to sve skupa zvučalo grubo, valja reći da je premijer Novalić u pravu, s tim da treba naglasiti i da je tome tako upravo zahvaljući (ne)djelovanju Vlade na čijem je Novalić čelu.
Status frilensera je u Bosni i Hercegovini trenutno neregulisan, i njihova je pozicija daleko teža u odnosu na bilo koju drugu poziciju radno pravnog statusa, uključujući i radnike koji imaju ugovore o privremenim i povremenim poslovima, pa čak i ugovore o djelu, kaže Vildana Džekman, pravnica iz udruzenja BH Novinari.
"Frilenseri nisu prepoznati zakonskom regulativom, a u praksi to znači otežavajuće faktore za njih i vrlo često i samu diskriminaciju upravo zbog nepostojanja zakonske regulative", objašnjava Džekman.
Slobodni strijelci bez zdravstvenog osiguranja
Iako se kolokvijalno smatra da je frilenser zapravo eufemizam za nezaposlenu osobu, razlike, ipak, postoje, i nisu zanemarive. Nezaposlena osoba je prijavljena nadležnom zavodu za zapošljavanje i vodi se kao nezaposlena osoba, koju zakon kao takvu prepoznaje. Kada je o frilenserima riječ, osim u domenu njihovog rada koji je podložan oporezivanju, zakoni u Bosni i Hercegovini ne prepoznaju frilensere kao korisnike bilo kakvih pogodnosti i prava koja po zakonu pripadaju nezaposlenim osobama, a tu se u prvom redu misli na penzijsko i zdravstveno osiguranje.
Stav pravnika je da zakonske regulative, posebno u domenu rada, moraju prepoznavati i prava i obaveze svakog radnika, uključujući tu i "slobodne strijelce", koji, uprkos obavezi plaćanja ovih doprinosa, ne mogu koristiti zdravstveno osiguranje, jer ih Zakon o zdravstvenom osiguranju BiH ne prepoznaje kao osiguranike. Ista stvar je i sa uplaćenim doprinosima za penzijsko osiguranje, koji se ne uračunavaju u penzijski staž zbog neusklađenosti zakona koji regulisu tu oblast rada, gdje se u prvom redu misli na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, te Zakon o doprinosima FBiH. Slična je situacija i u drugom bosanskohercegovačkom entitetu, Republici Srpskoj, s tim što u tom dijelu BiH Zakon o doprinosima propisuje frilenserima obavezu plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po stopi od 18,5 posto, koja je jedinstvena za sve vidove osiguranja. U praksi, pak, u FBiH frilenserima se od prihoda na ime tih doprinosa odbija dvadeset, a u RS-u čak i trideset posto.
U trećoj separatnoj administrativnoj jedinici u BiH, u Brčko Distriktu, frilenseri su dužni plaćati porez na dohodak u iznosu od deset posto, u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak Brčko distrikta, s tim što u Distriktu ne postoji obaveza uplaćivanja doprinosa za zdravstveno osiguranje.
Ništa bez sindikata
"Najveći problem frilensera u BiH je definitivno nemogućnost ostvarivanja prava na zdravstveno osiguranje", kaže Brankica Smiljanić, frilenser novinarka iz Banje Luke, koja se posljednjih mjeseci fokusira na sistematičnu organizaciju frilens novinara u Bosni i Hercegovini. Na pitanje gdje i kako se liječi – sliježe ramenima. "To me svi prvo pitaju i nikad ne znam šta da kažem. U suštini, kad se ukaže potreba, nemam izbora, osim da idem u privatne klinike", kaže Smiljanić.
Ona tvrdi da je drugi problem frilensera u BiH ne samo to što nemaju nikakva prava koja uživaju drugi radnici, već i to što nema puno onih koji se za ta prava aktivno zauzimaju.
U BiH postoji nekoliko strukovnih udruženja i organizacija koje se bave zaštitom prava novinara i medija, među kojima su najaktivnije: Udruženje BH novinara, Udruženje novinara BiH, Udruženje novinara RS, Sindikat medija i grafičara RS. Pored njih, tu su još i Vijeće za štampu i online medije, Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), te pojedine nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima. I pored toga, ne postoji sindikat koji u svom članstvu ima samo novinare i bavi se samo njihovim pravima.
Već godinama unutar novinarske zajednice postoji potreba za formiranjem sindikata novinara na državnoj razini. Ovaj zahtjev je ponovno ažuriran na sjednici Upravnog odbora BH novinara u listopadu 2020. godine, a kasnije prihvaćen na Skupštini Udruženja. Novinari se najčešće obraćaju Udruženju BH novinari radi zaštite svojih prava (23,7%), zatim Regulatornoj Agenciji za komunikacije (11,1%), te Vijeću za tisak i online medije BiH i instituciji Ombudsmena za ljudska prava.
U izvještaju o stanju medija u BiH, s posebnim naglaskom na frilensere, koji je Smiljanić uradila za Europsku federaciju novinara na osnovu istraživanja sprovedenog 2021. godine, naglašava se potreba sindikalnog uvezivanja medijskih radnika, u cilju koordiniranog nastupa u zaštiti radničkih prava. Prema tom dokumentu, samo 16 posto medija u BiH imaju sindikalne organizacije koje se bave zaštitom radničkih prava, dok su ostali manje-više prepušteni sami sebi, ako se izuzmu rijetki primjeri samoorganiziranja novinara kroz vijeća radnika.
Bosanske podjele i neusklađeno zakonodavstvo
Kao poseban problem Smiljanić ističe činjenicu da je radno zakonodavstvo u BiH podijeljeno po entitetima i Distriktu Brčko, tako da su podijeljeni sindikati, kao i instrumenti zaštite radnog statusa novinara i svih ostalih medijskih djelatnika. U tom smislu, kaže ona, najveća kriza je u lokalnim medijima, najčešće radio i TV postajama sa opstinskim ili kantonalnim dometom uticaja.
Pored svih ovih sumornih podataka, potrebno je uzeti u obzir i pandemiju koronavirusa, koja je ostavila značajne ekonomske posljedice na rad medija i novinara u BiH. Brojni mediji suočeni su s drastičnim padom primanja, smanjenjem broja zaposlenih ili honorarnih radnika. Mnogi novinari potpisali su nove ugovore o radu uz smanjenje postojećih. Prema istraživanju BH Novinara, 57,5% novinara je zaposleno na neodređeno vrijeme, dok 19,3% ima status saradnika na određeno vrijeme. Prihodi novinara obično se kreću između 250-300 eura, (29%), te 500-750 eura. Visina novinarske plate često zavisi od vlasničke strukture medija, pa se može reći da su novinari u javnim servisima bolje plaćeni, te da imaju bolje uslove rada u odnosu na one koji rade u privatnim medijima.
Zabrinjavajuće je i to što premijer Novalić i njemu slični nisu jedini koji ne razumiju ili ne žele da razumiju problematiku frilensera. S novim tehnologijama, napretkom informatike i pojavom interneta, naročito u posljednjih tridesetak godina, pojavila su se i nova zanimanja, od kojih su mnoga kao stvorena i po pravilu rezervisana za frilensere. Evroopska Unija je u tom smislu daleko odmakla u odnosu na većinu država nastalih raspadom SFR Jugoslavije.
Ovaj tekst urađen je u okviru regionalnog programa “SNAŽNI - Mediji bez mržnje i dezinformacija”, koji je finansijski podržala Evropska unija. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i medija u kojem je objavljen (Vijesti) i ne odražava nužno stavove EU.
Bonus video:
