Deset godina od podnošenja zahtjeva za članstvo i poslije devet godina napornih pregovora, Hrvatska je 1. jula 2013. primljena u EU. To je bilo ostvarenje nečega što se podrazumijevalo - više od dvije decenije poslije proglašenja nezavisnosti.
Posao je bio obavljen poslednjeg junskog vikenda, a u ponedjeljak je osvanuo novi radni dan, kao i svaki drugi.
"To je bila pozitivna vijest, ali ništa više od toga. Raspoloženje je bilo dobro, ali manje euforično nego 1992. kada je priznata Hrvatska. Bilo je mnogo zadovoljstva i osjećaja uspjeha, ali daleko od euforije", sjeća se tih dana Žarko Puhovski, filozof i politički analitičar iz Zagreba.
Njegovo objašnjenje glasi: „To je sve trajalo dugo, pa se oduševljenje potrošilo. Postojao je i osjećaj da je cijena ulaska visoka. Veliki broj ljudi je imao osjećaj da je Hrvatska stavljena u drugu ligu unutar druge lige, da je to sve nepravedno. Neki su to vidjeli kao sankcionisanje tzv. Domovinskog rata, postojala je frustracija osjećajem da je to plaćeno Gotovinom i generalima - tu vezu između Haga i Brisela mnogi su doživjeli kao napad na nacionalni ponos."
Problemi na samom početku: „Lex Perković"
Odmah nakon pristupanja EU došlo je do skandala u vezi sa izručenjem Njemačkoj bivših pripadnika jugoslovenske i hrvatske tajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
Sud u Minhenu ih je optužio za pomaganje u ubistvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. Hrvatska vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem je odbila izručenje pozivajući se na zakon koji je Sabor usvojio samo dva dana prije ulaska Hrvatske u EU, poznat kao „Lex Perković", kojim je onemogućena primjena evropskog naloga za hapšenje za zločine počinjene prije avgusta 2002.
Jedna od posljedica bila je da tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel nije prisustvovala svečanosti u Zagrebu.
Međutim, još značajniji utisak u evropskim prijestonicama bio je da je primanjem Hrvatske Unija možda ipak dobila novu problematičnu članicu kojih je već bilo dovoljno od proširenja na istok desetak godina ranije. Iz EU je vršen pritisak da se Hrvatska pridržava potpisanih ugovora, a iz Evropske komisije su čak prijetili sankcijama.
Na kraju je Hrvatska popustila, Perković i Markač su izručeni i kasnije su osuđeni na doživotni zatvor.
Uzoran đak…
Nakon tih početnih trzavica, Hrvatska se unutar EU brzo profilisala kao zemlja koja ne pravi probleme.
Prema riječima Žarka Puhovskog, „bila je pristojna i dobra, nije izazivala nikakve probleme, osim u dva navrata kada se radilo o hrvatskoj komponenti u BiH. EU je na kraju pristala na hrvatske zahtjeve, ali nakon duge rasprave koja je trajala oko šest mjeseci."
Posljednjih godina, posebno nakon početka tzv. izbjegličke krize, Hrvatska se pokazala kao pouzdan čuvar spoljnih granica EU. Težeći članstvu u Šengenskoj zoni, Hrvatska je, uz očigledno tolerisanje od strane Evropske komisije, sprovela veoma restriktivnu politiku prema izbjeglicama, uključujući i nasilno vraćanje migranata na granici prema BiH.
Nakon ruske agresije na Ukrajinu, Hrvatska, koja je članica NATO saveza od 2009. jasno se stavila na stranu Zapada osuđujući Putina i pružajući vojnu pomoć Kijevu.
Ljudska prava: „Sad smo mi gazde"
Međutim, unutar zemlje vrlo brzo je zamro reformski zamah koji je postojao u vrijeme pristupnih pregovora.
„Tri mjeseca nakon ulaska se situacija sa ljudskim pravima u Hrvatskoj pogoršala. Mnogi su imali osjećaj: morali smo da budemo dobri dok smo pregovarali, ali sada možemo da raditmo šta hoćemo, sada smo mi gazde i niko nam ne može tumačiti šta su prava a šta nisu. Došlo je do značajnog pogoršanja i smanjenja etničkih manjinskih prava. Situacija u Vukovaru se radikalno pogoršala četiri mjeseca nakon ulaska Hrvatske u EU, i Vukovar je danas višestruko bliži ratu nego prije deset godina", kaže Puhovski.
Po njegovom mišljenju, u Hrvatskoj dosta ljudi vjeruje u ono što se naziva „zajedničkim sistemom evropskih vrijednosti", ali nakon ulaska, bitnih pomaka više nije bilo. EU u stvarnosti ne djeluje kao nosilac vrijednosti, a osim toga se pokazalo da su evropske vrijednosti i u Budimpešti ili Varšavi, a ne samo u Berlinu ili Parizu.
Ekonomija: novca ima u izobilju, ali mladi odlaze
Nesumnjivo najpozitivnije pomake od pristupanja EU je Hrvatska zabilježila na polju ekonomije. Stopa nezaposlenosti je u tih deset godina smanjena sa preko 17 na 7 posto, dok je broj zaposlenih porastao sa 1,3 miliona na 1,6 miliona. Izvoz se udvostručio sa 12,5 na preko 25 milijardi dolara, a bruto društveni proizvod je porastao sa 59 milijardi dolara na procijenjenih 79 milijardi za ovu godinu.
„Osim toga", navodi Puhovski, „u Hrvatskoj se u poslednje dvije-tri godine događa nešto o čemu niko nije mogao ni da sanja: zemlja ima na raspolaganju više novca nego što umije da potroši."
Tamna strana zajedničkog evropskog tržišta je veliko iseljavanje ljudi koji trajno napuštaju Hrvatsku, tražeći bolje uslove za rad i život. "Ranije su gastarbajteri išli da bi se vratili, a sada se iseljavaju čitave porodice. Ranije su gastarbajteri gradili kuće za vrijeme kada se vrate, a sada ljudi prodaju sve nekretnine i odlaze, i očigledno nemaju namjeru da se vrate. Odlaze čitave porodice, sa djecom, ljudi od 25-35 godina. To je veliki problem", navodi Puhovski.
Zaokruženo članstvo
Iako je od 1. jula 2013. Hrvatska punopravna članica Evropske unije, to članstvo nije bilo potpuno završeno: prvo je trebalo da prođe nekoliko godina dok hrvatskim građanima nisu ukinuta sva ograničenja u vezi sa slobodnim kretanjem radne snage, a tek sa početkom 2023. godine Hrvatska je uvela euro i postala članica Šengenske zone.
Uvođenje eura, iako pojednostavljuje plaćanja i trgovinu širom EU, ima pretežno simboličnu vrijednost s obzirom da je i prije toga postojao čvrst i stabilan paritet eura sa domaćom valutom. Međutim, ne treba zanemariti i drugi aspekt, smatra Puhovski: „To je bio način da se konačno riješimo poslednjeg ustaškog simbola, kune."
Međutim, tek ulaskom u Šengenski prostor, projekt članstva Hrvatske u EU je zaista završen, naglašava Puhovski. Tek tada je Hrvatska stvarno ušla u EU sa stanovišta svakodnevnice: „To je spektakularna promjena, da sada možemo normalno putovati, bez čekanja na granicama, bez dokumenata, od Splita do Stokholma."
Time je Hrvatska „završila posao", Evropska unija je postala dio normalnosti, dio svakodnevnice. Krug je zatvoren.
Bonus video:
