Duže od decenije pristup Evropske unije prema zapadnom Balkanu je vođen proračunatim pragmatizmom - davanjem prioriteta stabilnosti regiona kako bi se spriječili veliki poremećaji na kontinentu, dok su aspiranti za članstvo u EU ostali zarobljeni u predvorju pristupanja. Umjesto da insistira na stvarnim reformama, Brisel se odlučio za partnerstva sa čvrstorukašima koji mogu da garantuju kratkoročnu stabilnost.
Ali sada, jedan od autoritarnih lidera kome je EU najviše popuštala, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, suočava se s najozbiljnijim izazovom svojoj vlasti - i sa njim, strategija EU u regionu.
Brisel mora odlučiti da li će nastaviti da se kladi na njega, uprkos potencijalnim posljedicama po Kosovo i Crnu Goru. To je izbor između nastavka politike stabilitokratije ili konačnog prihvatanja integracije zasnovane na zaslugama.
U Beogradu se EU suočava i s najvećim talasom otpora prema sebi: za razliku od Gruzije ili Moldavije, srpski demonstranti, razočarani udovoljavanjem EU Vučiću, nisu mahali evropskim zastavama niti su tražili podršku od Brisela. Međutim, popustljivost Brisela prema Vučiću uskoro bi mogla postati neodrživa.
Iako postoji oprezni optimizam da bi Crna Gora mogla biti prva koja će ući u EU, njenu političku stabilnost često narušava srpsko miješanje
Premijer Srbije Miloš Vučević podnio je ostavku prošle nedjelje, što je široko protumačeno kao strateški ustupak usljed rastuće unutrašnje nestabilnosti. Njegova ostavka uslijedila je nakon masovnih studentskih protesta, najvećih u Srbiji od pada Slobodana Miloševića.
Neposredni okidač bila je gnjev javnosti zbog tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu u novembru, kada je u rušenju nadstrešnice poginulo petnaest ljudi. Ipak, ovo je samo najnoviji talas nezadovoljstva. Prije pet mjeseci građani su izašli na ulice protestujući protiv dogovora o rudarenju litijuma između Srbije i Njemačke. Sporazum je na Zapadu slavljen kao način za smanjenje zavisnosti od Kine, ali za mnoge Srbe on je simbolizovao još jedan primjer neodgovorne vladavine, ekoloških rizika i davanja prednosti stranim interesima u odnosu na dobrobit lokalnog stanovništva.
U tom kontekstu, EU se suočava s dilemom. Kao najveća ekonomska sila u regionu, ona ne može jednostavno odbaciti srpsku vladu. Međutim, popustljivost prema Vučićevoj administraciji donijela je neželjene posljedice. Odbijanjem da izvrši pritisak, Brisel je dao značajan uticaj Beogradu, istovremeno ga ohrabrujući da proširi saradnju s Rusijom i Kinom, znajući da će biti malo protivljenja. EU je nudila ekonomske podsticaje, ali bez stvarnih mehanizama sprovođenja - sve su bile samo šargarepe, bez štapa.
Ipak, Srbija nije samo još jedna problematična država; njen pravac oblikuje čitav region zapadnog Balkana.
Nigdje to nije jasnije nego u slučaju Kosova, čiji je put ka EU i dalje talac zastoja u dijalogu Beograda i Prištine. Uprkos značajnim naporima Kosova na demokratizaciji, EU i dalje zahtijeva jednostrane ustupke, čak i nakon napada u Banjskoj 2023. godine, kada su paravojne formacije podržane od strane Srbije ubile jednog kosovskog policajca a dvojicu ranile. Dok je Brisel insistirao na deeskalaciji, izbjegavao je uvođenje ozbiljnih posljedica za Beograd. U međuvremenu, Kosovo ostaje jedina zemlja zapadnog Balkana bez statusa kandidata za EU, što dodatno učvršćuje percepciju da pristupanje EU zavisi manje od zasluga, a više od geopolitičke pogodnosti.
Crna Gora, često smatrana liderom u procesu pridruživanja EU, je još jedan primjer. Iako postoji oprezni optimizam da bi mogla biti prva koja će ući u EU, njenu političku stabilnost često narušava srpsko miješanje. Nacionalistička retorika i dalje oblikuje politički diskurs Crne Gore, otežavajući joj da se fokusira na reforme koje zahtijeva EU. Istinski evropska Crna Gora bila bi priča o uspjehu za region i za EU, ali ta država je i dalje ranjiva na iste spoljne pritiske koji godinama koče njen napredak.
Promjena pravca EU je i dalje izvodljiva.
Prvo, Brisel mora ponovo da uvede strože mjere, posebno prema Srbiji. Ignorisanje izborne krađe, gušenja medija i puzećeg autoritarizma nije koristilo ni zapadnom Balkanu ni EU. Dok Brisel pokušava da projektuje snagu globalno, tolerisanje urušavanja demokratije u sopstvenom dvorištu samo podriva njegov kredibilitet. Ideja o povezivanju fondova EU sa stvarnim reformama često se pominje, ali bez sprovođenja ostaje besmislena.
Drugo, EU bi mogla podržati napore za procesuiranje zvaničnika optuženih za zločine, kao u slučaju napada u Banjskoj ili izborne prevare. Takođe bi trebalo da daje prioritet nastavku podrške Crnoj Gori i Kosovu, jer miješanje Srbije u regionu nije faktor stabilnosti, već prepreka napretku.
Odbijanjem da izvrši pritisak na Vučića, EU osnažuje srpsku vladu. Ako je Brisel ozbiljan u namjeri da podrži demokratiju na zapadnom Balkanu, mora osnažiti građane Srbije - a ne njihove autoritarne vladare
Konačno, EU mora priznati da Vučićev režim gubi legitimitet. Ostaje nejasno da li će Vučić uspjeti da prebrodi ovu oluju - bilo pojačavanjem represije i time okretanjem ka Rusiji, čekanjem da talas prođe uz taktiku zavadi pa vladaj, ili pokušajem da povrati kredibilitet i legitimitet raspisivanjem prijevremenih izbora. Ono što je sigurno jeste da nedavni protesti označavaju generacijsku smjenu - onu koju Brisel više ne može da ignoriše. Srpska vlada, u svom sadašnjem obliku, nije strateški partner EU. Ako Brisel zaista podržava demokratske vrijednosti, mora stati uz srpske građane, a ne uz njihove autoritarne vladare.
Ovaj trenutak predstavlja rijetku priliku za EU da povrati svoju transformacionu moć u regionu. Mladi zapadnog Balkana, odrasli u eri globalizacije, povezanosti i demokratskih težnji, mogli bi biti katalizator za dugoočekivane promjene. Ovi mladi ljudi iz prve ruke vide prednosti demokratskih standarda - ako ih EU osnaži, mogli bi gurnuti region ka budućnosti koja je u skladu sa dugoročnim strateškim interesima Brisela.
Ali hoće li EU djelovati? Do sada je njen odgovor bio mlak. A kao i u slučaju rata u Ukrajini, rizikuje da je pretekne i zasjeni manevrisanje administracije Donalda Trampa. Specijalni izaslanik predsjednika SAD Ričard Grenel već je objavio poruke podrške Vučiću.
EU mora odlučiti hoće li iskoristiti ovaj trenutak i podržati one koji zaista rade na zatvaranju poglavlja nestabilnosti, ili će pustiti da još jedna prilika propadne.
Priredila. A.Š.
Bonus video:
