Pošto je Turska bombardovala i položaje Islamske države u Siriji, ali i položaje Radničke partije Kurdistana (PKK) na sjeveru Iraka, reagovala je njemačka kancelarka Angela Merkel pozivajući Ankaru na suzdržanost i nastavak mirovnog procesa sa Kurdima.
Nemiri u Istanbulu koji su potom uslijedili i u kojima ima i poginulih pokazuju da će se turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan suočiti sa unutrašnjim posljedicama svoje spoljne vojne operacije.
Turska tako opet puni stupce njemačkih novina.
Zidojče cajtung donosli članak sa naslovom – "San je odsanjan": "Za Tursku je 2015. godina mogla da krene u sasvim drugom pravcu, to nije morao biti put nasilja. U proljeće su se predstavnici turske vlade i kurdski političari prvi put zajedno obratili javnosti. Dogovoren je plan o pomirenju. Uz samo malo više dobre volje na obije strane, zabranjena Radnička partija Kurdistana (PKK) bi ovog ljeta održala kongres na kojem bi se, moguće, odrekla oružane borbe. Kurdi bi možda preko svojih parlamentarnih predstavnika učestvovali u pisanju novog ustava koji bi ih prihvatio kao ravnopravne građane zemlje. Budućnost bez krvoprolića nije bila samo pusti san, ona je bila na dohvat ruke.
Sada se nažalost sve odvija po starom principu: "odmazda umjesto praštanja". Prethodnog vikenda turska vojska je iz vazduha bombardovala kurdske položaje. U subotu je PKK proglasila kraj primirja koje važi od 2013. Ubijanje se nastavlja, oružana borba se vraća u Tursku. Opet će biti mrtvih u konfliktu koji je odnio već 40.000 života. Ostaje pitanje da li je zemlja uopšte sposobna za mir? Ponašanje predsjednika države Redžepa Tajipa Erdogana navodi na sumnju. Ponovno pokretanje borbe protiv Kurda i to na ovako tvrd način ima unutrašnje političe razloge. Kurdi su postali prijetnja za Erdogana. Početkom juna su održani parlamentarni izbori na kojima je kurdska partija HDP osvojila 13 odsto glasova, promijenivši političku kartu Turske. Erdoganova islamsko-konzervativna stranka AKP izgubila je apsolutnu većinu. Kurdi su u Ankari bili zastupljeni snažnim glasom. Ti rezultati izbora su istovremeno odveli zemlju u duboku krizu. Erdogan ne žuri da dijeli vlast. Zato je odugovlačio sa formiranjem vlade. A ni jedna opoziciona stranka ne želi u koaliciju sa Erdoganovom partijom, ona je do te mjere neomiljena. Time se Erdogan ipak približava ostvarenju svog cilja. Naime, on želi nove izbore".
Nova eskalacija nasilja se na sličan način tumači se u dnevnom listu Tagescajtung, koji svoju analizu naslovljava sa "Edoganova cinična kalkulacija". Autor članka podsjeća da je Erdogan još oktobra prošle godine izjavio da "Islamska država" i PKK predstavljaju jednaku opasnost za Tursku. "Faktički su Erdogan i premijer Ahmet Davutoglu čak dugo indirektno podržavali Islamsku državu u nadi da će islamisti uspješno suzbiti Kurde u Siriji i da pri tom neće ugroziti Tursku. To se ispostavilo kao velika greška u računu. Ne samo nedavni samoubilački napad koji je odnio 32 života već i bahatost s kojom je Islamska država upotrebljavala Tursku kao svoju pozadinsku bazu, pokazali su Erdoganu i Davutogluu da su bili na najboljem putu da pretvore jugoistok sopstvene zemlje u zonu koja više podsjeća na pakistansko-avganistanski pogranični pojas nego na normalnu tursku provinciju. Sada bi se tome uz vojnu pomoć Sjedinjenih Američkih Država trebalo stati ukraj". Međutim, komentator dodaje da se Ankara plaši da time ne ojača sirijske Kurde, pa je zato napala i položaje Radničke partije Kurdistana koji su njihovi najvažniji saveznici: "Kao i za vrijeme borbe za Kobane, Erdogan i Davutoglu ponovo odbijaju čak i indirektnu saradnju sa Kurdima u borbi protiv Islamske države, čime se mirovno rješenje u Turskoj učinili skoro nemogućim".
Konzervativni dnevni list Velt donosi analizu pod naslovom "Zašto je Turska bliža Pakistanu nego Italiji". Autor opsežnog teksta Deniz Judžel tvrdi da je vlada u Ankari odavno odustala od sna o članstvu u Evropskoj uniji, ali da je sanjala druge snove, recimo onaj o ponovnom uspostavljanju Osmanskog carstva sa "predsjednikom iz redova Muslimanske braće, Mursijem, u Egiptu, sa naftnim magnatima u Kataru i sporednim vazalima kao što su Bosna i Hercegovina. Da još padne Asadov režim u Siriji, blok koji bi predvodila Turska bio bi savršen. Tako je počela podrška svima koji su se borili protiv Asada: Slobodna sirijska armija, Al Nusra bliska Al Kaidi i druge džihadističke grupe, a na kraju i teroristi Islamske države. Svi su naravno dobili podršku Ankare, svi osim sekularne kurdske formacije PYD". Deniz Judžel konstatuje i da je PKK svojim reakcijama doprinijela eskalaciji nasilja, ali zaključuje da je Erdoganova AKP ta koja je Tursku odvela u močvaru Bliskog istoka umjesto u Evropu. "Sada Turska upotrebljava vojnu silu protiv Islamske države, a tu pomoć su Amerikanci platili izdajom Kurda… Jedna vlada koja nije više demokratski legitimisana proizvodi fakte, čije se posljedice ne mogu sagledati.“ Autor teksta objavljenog u dnevnom listu Velt kaže da uprkos svemu postoji razlika između Pakistana i Turske jer u Turskoj postoji veliko sekularno civilno društvo.
Dnevni list Frankfurter algemajne cajtung je svoj članak o Turskoj naslovio ovako: "Kažeš teror, misliš na Kurde i želiš nove izbore?" Autor citira analizu Centra za strateške bliskoistočne studije iz Ankare: "Bez vojne intervencije Turske (u Siriji) postojala bi veoma velika vjerovatnoća da bi Kurdi uz američku podršku iz vazduha osvojili pojas između dva grada pod kurdskom kontrolom – Afrina i Kobanea". Pojas koji bi vojno kontrolisali Kurdi sve od Iraka pa do Sirije bi prekinuo "geografsku vezu između Turske i arapskog svijeta". Autor dodaje da bi onda Ankara u svojoj bliskoistočnoj politici bila upućena na Kurde i PKK. Stoga Turska namjerava da onemogući takav razvoj događaja, stoji u tekstu.
Bonus video:
