Jozef Pacinski (95), zatočenik Aušvica koji je preživio logor šišajući jednom nedjeljno njegovog komandanta Rudolfa Hesa, obratio se u Krakovu.
On je govorio na događaju koji je uslijedio poslije obilježavanja 70. godišnjice oslobođenja Aušvica grupi Amerikanaca u kojoj su bila i dvojica njegovih sapatnika iz Aušvica.
Pacinski, koji danas živi u Krakovu, utamničen je u Aušvicu juna 1940. zato što je pokušao da prebjegne iz okupirane Poljske i da se pridruži poljskoj armiji u Francuskoj.
Uhvaćen je po prelasku u Slovačku i prvim transportom prebačen u Aušvic, postajući jedan od prvih sužanja, sa brojem 121.
Prvo je određen da radi u berbernici gdje su esesovci skraćivali kosu i brijali se.
Jednog dana pojavio se komandant Hes i pokazao na "malog Poljaka", čime je odredio njegovu sudbinu: postaće lični frizer komandanta, jednog od najmasovnijih ubica u istoriji covječanstva.
U Hesovu vilu, nadomak logorskih zdanja, bio je potom sproveden pod stražom.
"Hesova supruga uvela me je unutra. Glas mi je drhtao, ruke su mi drhtale, noge su mi drhtale", sjeća se Pacinski.
Nikad ni riječ nije progovorio
"Žena me je odvela do kupatila gdje je bilo postavljeno ogledalo i stolica pred njim. U trenutku se pojavio Hes. Nije progovorio ni riječ sa mnom. Ja sam rekao 'Bitte šen' (Izvolite) i on je sjeo. Potom sam ga ošišao".
Svakih desetak dana potom ponavljala se ista scena, a tokom svih tih dana i godina komandant nikada nije progovorio sa svojim frizerom, koji ga je u toaletu sređivao koristeći uobičajeni alat - makaze i brijač.
Godinama poslije rata, Pacinski je morao da odgovara na sljedeće pitanje: kako se uzdržao od iskušenja da prereže grlo zločincu koji je svakodnevno slao u smrt hiljade ljudi.
Pacinski misli da to ne bi donijelo ničeg dobrog: da bi samo on i mnogi drugi bili ubijeni za odmazdu, a da bi se istrebljenja u Aušvicu - nastavila pod drugim komandantom.
"Pomišljao sam na to", kazao je Pacinski. "Ali kad sam uvidio posljedice koje bi nastale... jednostavno nijesam to mogao da učinim".
Šišajući komandanta svakih desetak dana, ne čuvši pritom od njega nijedne riječi, Pacinski je u Aušvicu, živ, dočekao 18. januar 1945, kada je, uoči dolaska Crvene armije, logor ispražnjen.
Kasnije te godine, "malog Poljaka", frizera nacističkog komandanta fabrike smrti Aušvic-Birkenau, oslobodiće Amerikanci.
"Izgledao je kao idealan muž i otac"
Pacinski je rekao da nikada nije vidio da Hes čini neku brutalnost, pored komandantovog redovnog posla nadgledanja i uspostave gasnih komora u kojima je u smrt poslato preko milion Jevreja.
"Izgledao je kao idealan muž i otac", naglasio je Pacinski.
"Bio je čovjek od malo riječi. I nikada nije direktno ubio zatvorenika".
Po završetku kazivanja dva preostala zatvorenika Aušvica razmijenili su iskustva sa Pacinskim i potom su se, pred uzbuđenom publikom, zavrnuvši rukave i otkrivajući tetovaže sa logorskim identifikacionim brojevima, fotografisali za uspomenu.
Rudolfa Hesa, komandanta Aušvica ne treba miješati sa esesovcem cije se ime i prezime isto izgovaraju, koji je bio zamjenik firera do 1941, kada je pokušao da, krijući od Hitlera, na tajnom putu u Škotsku, postigne mir sa Velikom Britanijom.
Uhapšen je po povratku i držan u zatvoru do kraja rata. Poslije rata, na Nirnberškom procesu, osuđen je na doživotni zatvor gdje je, u zatvoru Špandau, umro 1987.
Komandant Aušvica Hes osuđen je 1947. od strane poljskih vlasti na smrt vješanjem. Kazna je izvršena u Aušvicu, tik do krematorijuma.
Bonus video:
