Uobičajeni septembarski dan u Firenci. Jedan Italijan i jedan strani turista upravo su popili po espreso u lokalu “Il Bigallo” na glavnom gradskom trgu, tik ispred Duoma. Italijan svoju kafu plaća euro, dok strani turista za istu kafu (u istom lokalu, kod istog konobara, u isto vrijeme), mora izdvojiti četiri puta više. Prevara?
Ne. Obje mušterije uredno su platile račun, u skladu sa zvaničnim cijenama izloženim na velikoj tabli ispred ulaza, a izdati su im i fiskalni računi. Jedna te ista kafa u jednom te istom lokalu može koštati jedan ili četiri eura, i u oba slučaja sve je po propisima.
Obrazloženje se krije dijelom u kulturološkim razlikama, a dijelom u tradicionalnoj dovitljivosti italijanskih ugostitelja.
Naime (kako jasno ističe cjenovnik na ulazu), ukoliko kafu pijete za šankom, s nogu, (kako to tradicionalno čine Italijani), cijena je simbolični euro.
Međutim, ako ste strani turista, onda ste vjerovatno navikli da gustirate kafu ispijajući je za stolom, a i sugestivni pogled na Duomo vam je primamljiviji nego lokalnom građaninu (koji se obično trudi da u što širem luku zaobiđe strogi centar jer se tuda jedva može proći od turista). Dakle, espreso: 1 euro, sto sa pogledom na Duomo: tri eura.
Zaneseni ljepotom italijanskih trgova, i opuštenog raspoloženja kakvo je tipično za godišnji odmor, strani turisti često zaborave da pogledaju cijene prije nego uđu u lokal, pa su nerijetka neprijatna iznenađenja. Mediji širom svijeta periodično objavljuju vijesti o turistima kojima je prisjela posjeta Italiji nakon što im je pristigao račun za konzumiranje pića na čuvenim trgovima.
Nedavni primjer: Feragosto, Trg svetog Marka u Veneciji. Četiri espresa, dva jegera i jedan amaro montenegro. Račun: 100 eura. Revoltirani turisti objavili su fotografiju računa na Fejsbuku, koja je zatim objavljena u medijima u više država.
Venecija nije izuzetak – slične situacije se dešavaju i u drugim italijanskim gradovima, poput Rima, Sijene ili Firence. Ugostitelji se standardno pravdaju visokim najmovima lokala, ali i činjenicom da su njihove cijene uredno izložene na ulazu.
“Vijesti” su prošetale Firencom na potezu od Trga Sinjorija, preko Trga Republike do Duoma, u potrazi za cijenama espresa u strogom centru grada.
Gotovo svi lokali imaju uredno izložene cijene ispred ulaza, i veliki broj turista konsultuje cjenovnike prije ulaska u lokal.
Među najskupljima je lokal “Rivoire” na Trgu Sinjorija, na čijoj terasi sa pogledom espreso košta 4,5 eura. Svega 50-ak metara dalje, u kafiću “Coronas” u ulici koja vodi ka Trgu Duomo, možete popiti jednako dobar, (ako ne i bolji) espreso za svega 1,1 euro, bez obzira da li u tipično italijanskom stilu pijete s nogu, ili za stolom. Uz kafu ćete besplatno dobiti i čašicu mineralne vode. Jedino što nedostaje ovom lokalu je upravo ono što turisti najviše traže – terasa sa pogledom.
S druge strane, gosti najljepših terasa u centru rijetko govore italijanski i espreso plaćaju tri do pet eura.
Jedna od rijetkih terasa čiji pogled zaista vrijedi utrostručenja cijene, nalazi se na vrhu tržnog centra Rinascente – tu ćete obični espreso platiti tri eura, a z uzvrat ćete uživati u jedinstvenom pogledu na Duomo, Trg Republike, Palaco Sinjorija, toskanska brda.
Na pitanje koliko košta espreso u Firenci, moglo bi dakle odgovoriti – zavisi da li ste turista ili lokalni građanin. Zavisi da li kafu pijete s nogu ili za stolom. Zavisi koliko ste spremni da platite za pogled.
Stanite u najduži red, tu su lokalci
Nepisano pravilo je da su oni kafići koje prvo primijetite višestruko skuplji od svojih konkurenata koji su udaljeni nekada svega desetak metara, ali koji se nalaze u zavučenijem dijelu. Dok u Crnoj Gori strani turista važi za nekog ko je zahtjevniji od lokalnih, u Italiji većina ugostitelja na turiste gleda kao osobe koje se manje razumiju u piće i hranu od lokalnih, i koji neće primijetiti ako su vino, sladoled, pica lošiji ili manje svježi od onog koje bi poslužili svojim sunarodnicima. Iz ovog razloga, paprena cijena najčešće nije sinonim vrhunskog kvaliteta.
Najbolji sladoled nije onaj najskuplji, tik uz Ponte Vekjo, koji prosječni Firentinac ne bi naručio za živu glavu, već onaj u malenoj uličici kraj mosta ispred kojeg se čeka red, i koji ne biste pronašli da vam ga nije neko preporučio. (Recimo “Grom” ili “Carraia”, takođe u centru). Isto tako, skupa i često ustajala pica koju ćete pojesti u prvom lokalu na koji nabasate u centru, malo zajedničkog ima sa onim što lokalni smatraju dobrom picom.
Dobru picu ćete prije pronaći u takođe centralnim ali nešto zavučenijim lokalima na koje ćete teško naići bez preporuke (“Munaciello”, “Pizzaiuolo”). Slična je situacija i u ostalim turističkim gradovima. Srećna okolnost je što danas, zahvaljujući socijalnim mrežama i sajtovima kao što su Trip Advisor, turisti nisu prepušteni sami sebi kada se nađu u novom gradu. Uz ove alate, turisti se lako mogu informisati i više nisu prinuđeni da tipične italijanske proizvode konzumiraju u onim lokalima koji među lokalnim stanovništvom važe kao turističke zamke.
Galerija
Bonus video:
