U svom najjednostavnijem obliku je poslovanje neke normalne banke vrlo lako shvatljivo: ljudima koji joj povjere novac na čuvanje, ona isplaćuje relativno niske kamate. A od onih koji u njoj novac posuđuju banka naplaćuje znatno veće kamate. Razlika između tih kamata čini dobit banke.
Slijedeći ovaj poslovni model, banke su širom svijeta dobro živjele - vjekovima. Ali s vremenom je taj model nadograđivan i obogaćivan. Banke su se počele baviti poslovima upravljanja imovinom, trgovinom vrijednosnim papirima ili finansijskim praćenjem spajanja različitih firmi odnosno preuzimanja jedne kompanije od strane neke druge.
Dok je u Sjedinjenim Američkim Državama sve do 1999. na snazi bilo vrlo jasno razgraničenje između klasičnih poslovnih i novih investicijskih banaka, u Njemačkoj takvog razlikovanja nije bilo. Tu je investicijsko bankarstvo dugo vremena važilo za zanimljivije od tzv. "običnog" bankarstva, regulacija od strane nadzornih službi je bila manje stroga, a rizici su doduše bili veći, ali je zbog toga i zarada bila veća.
Bankarska želja za slobodom
Ali bankari su željeli još manje kontrole i mogućnost da uz još više rizika ostvare još veće zarade.
Od 1970-ih godina su razvijani stalno novi i sve složeniji finansijski proizvodi, koji su plasirani širom svijeta. Kasnije su oni bili među glavnim krivcima koji su doveli do velike finansijske krize.
Odjednom je bilo moguće kupovati tuđe dugove, osiguravati ih, prebacivati iz jednog finansijskog depoa u drugi ili preprodavati ih. Postalo je moguće odvojiti sam kredit od rizika eventualnog nevraćanja posuđenog novca odnosno od oscilacije u kamatnim stopama, pa se moglo čak trgovati i samo tim rizicima. Na kraju se otišlo čak do tačke na kojoj je na finansijskom tržištu postalo moguće zaključivati opklade na vremenske prilike koje će u nekom dijelu svijeta vladati u sljedećih godinu dana.
Ono što na prvi pogled izgleda kao suludi san nekog finansijskog žonglera, imalo je međutim i sasvim racionalnu privrednu osnovu. Peri Merling, ekonomista sa njujorškog univerziteta Kolumbija objašnjava da se time željelo stvoriti savršeno finansijsko tržište jer se "težilo smanjenju cijena pojedinih rizika a samim time i cijene pojedinog kredita".
Tako je neko vrijeme izgledalo da ovim novim finansijskim proizvodima banke odlično obavljaju svoju osnovnu funkciju: opskrbljivanja tržišta svježim kapitalom. Takoreći preko noći je za svaku investiciju koja bi nekome pala na pamet na tržištu bilo dovoljno novca.
Dugo vremena nije bilo primjedbi
To objašnjava zbog čega dugo vremena službe kontrole nisu imale primjedbi na ove aktivnosti finansijskih institucija.
Time se istovremeno može objasniti i zašto one nisu reagovale kada je postala vidljiva tendencija premještanja ovakvih aktivnosti u nove finansijske institucije koje službeno uopšte nisu bile banke - u tzv. "banke u sijenci". Za njih su pronalažena nova imena: društva sa posebnom namjenom, conduitsi, investicijska društva ili hedge fondovi, samo su neki od najčešćih naziva.
Pri tome je granica između poslovnih banaka, investicionih banaka i banaka u sijenci prilično nejasna.
Neposredno prije izbijanja finansijske krize je čak i inače lokalna i konzervativna njemačka banka IKB osnovala namjenska društva kako bi uz njihovu pomoć mogla da učestvuje u poslovima "globalne kockarnice". Jedna od prednosti osnivanja tih novih društava je bila i knjogovodstvene prirode: rizični angažmani banke nisu morali biti proknjiženi u službenom bilansu.
Bez obzira na sve razlike koje brojne banke iz sijenke imaju među sobom, jedno je svima zajedničko: one se ne moraju držati vrlo strogih propisa koji važe za normalne banke. "Klasična kontrola finansijskog tržišta zapravo uopšte nama uvid u poslovanje banaka u sijenci", naglašava Martin Faust, profesor bankarstva na "Frankfurt School of Finance".
"Na ovom polju dosada nije bilo regulatornih instrumenata koji bi omogućili uvid u ukupan obim finansijskih transakcija koji se odvijaju na tim tržištima."
Ogromne količine novca
A radi se o vrlo velikim količinama novca. Prema procjenama "Financial Stability Boarda" (FSB), međunarodne organizacije za kontrolu globalnog finansijskog sistema, u oktobru 2011. je ukupan obim poslovanja banaka u sijenci iznosio 60 hiljada milijardi. Ova nevjerovatna količina novca otprilike je jednaka ukupnom svjetskom bruto proizvodu. Prema navodima FSB-a poslovanje banaka u sijenci čini više od četvrtine ukupnih svjetskih finansijskih transakcija.
Jasno je da je obim poslovanja banaka u sijenci danas veći nego na početku finansijske krize, uključujući i sve veće rizike za globalni finansijski sistem.
"Banke u sijenci špekulišu", naglašava profesor bankarstva Martin Faust, "pa zbog toga, naravno, postoji i rizik od pogrešne procjene".
Većina poslova banaka u sijenci su tzv. arbitražni poslovi. Kupuju se i ponovo prodaju vrijednosni papiri, po pravilu uz vrlo malu zaradu. "Da bi uprkos tome bilo moguće ostvariti značajniju zaradu, potrebno je uložiti vrlo velike količine novca", objašnjava Martin Faust.
To znači da banke u sijenci posuđuju novac od drugih i to znatno veće količine no što bi to normalne banke mogle i smjele. Uz korištenje tzv. poluge je moguće s relativno malim svotama vlastitoga kapitala ostvariti velike zarade. A ukoliko posao krene loše gubitak je ogroman.
"Najveća opasnost pri takvim poslovima je da partner neke od tih banaka u sijenci padne u stečaj. To je svojevremeno bio slučaj s investicionom bankom "Lehman Brothers", kaže Martin Faust. "U tom slučaju prijeti opasnost od urušavanja čitave ekonomske konstrukcije i nastaje tzv. domino-efekt."
Bijeg u banke u sijenci
Od početka finansijske krize su pravila za poslovne banke u brojnim zemljama znatno pooštrena. To bi mogao biti jedan od razloga za sve veće značenje banaka u sijenci, smatra povjerenik EU-a za pitanja unutrašnjeg tržišta Mihael Barnier. Po njegovom je mišljenju zbog toga potrebno sadašnja pravila koja vladaju unutar Evropske unije za normalne banke, proširiti i na banke u sijenci.
To međutim neće biti sasvim jednostavno. Banke u sijenci tu kontrolu lako mogu da izbjegnu: "One djeluju širom svijeta, djelimično imaju svoje sjedište u Londonu ili Njujorku, ili na nekim izmještenim tržištima npr. Kajmanska ostrva ili Bahami", upozorava Barnier. Zbog toga je uspješno regulisanje moguće samo ukoliko međunarodne nadzorne službe budu ubuduće bolje sarađivale.
Na dodatni problem ukazuje šef britanske finansijske nadzorne službe FSA Adair Tarner. On upozorava da je vrlo teško "u potpunosti shvatiti tako kompleksan sistem".
Za uspostavljenje jasnih pravila poslovanja je, osim toga, potrebno najprije definisati što su to u stvari "banke u sijenci". A to je teško, jer taj sektor ne postoji "paralelno i odvojeno od normalnog bankarskog sistema", već je naprotiv s njim "duboko povezan".
Bonus video:
