“Zar nisu ljudi čudni? Nikad ne koriste slobode koje imaju ali zahtijevaju one koje nemaju. Ne koriste slobodu misli, traže slobodu govora.” Soren Kjerkegor
Mnoge su riječi koje koristimo ne razmišljajući o njihovom značenju. Nekad su to termini čije definicije zapravo i ne znamo, pa im pridajemo magijska svojstva i upotrebljavamo ih kad želimo ostaviti utisak inteligentnih, obrazovanih, načitanih.
S druge strane, postoje neke naizgled sasvim proste riječi, riječi koje upotrijebimo desetinama puta u toku jednog dana, a da u stvari nismo sigurni šta pod time mislimo, i da, kada bi nas neko prinudio da pružimo direktnu definiciju onoga što smo rekli, našli bismo se u problemu. Jedna od takvih riječi je “normalno”.
Šta je to što je normalno? Šta su normalni ljudi, normalni običaji, normalan dan, normalna država? Suočeni sa zahtjevom sa definicijom, dolazimo u poziciju da zapravo ne znamo šta normalno jeste, te da samim tim nismo svjesni ni šta su gorepomenute normalne “stvari”? Normalan čovjek tako postaje prosječna osoba iz našeg okruženja, iako smo potpuno nesvjesni da li je naše okruženje reprezentativno i za naš grad, a kamoli za čitav ljudski rod.
Normalni običaji su oni sa kojima smo porasli, normalan dan predstavlja čitav splet slučajnosti koje se, eto, nama dešavaju, a normalna država je vjerovatno najveća apstrakcija od svega. Suština je u tome da, sudarajući naše “normalnosti” sa tuđima, vidimo da tako nečeg zapravo nema i da je ovaj termin jedna lijenost kojom dajemo smisao svijetu oko sebe, nazivajući ga “normalnim” a ne haotičnim, nestabilnim, bolesnim. Normalna je zapravo navika.
Nordijske zemlje imaju jednu “normalnost” koju svaki turista nužno spomene kao jedan od utisaka vrativši se iz bilo koje od tih zemalja - skupoća alkohola. Naravno, u tim zemljama njihov standard diktira skupoću maltene svih artikala, ali alkoholna pica prednjače iz jednog vrlo jednostavnog razloga - zašto bi ono što nije nužno bilo jeftino, te je samim tim akciza koju država prikuplja ono što predstavlja najveći dio cijene.
Ipak, kada dođete u pab nalik na Taphouse u Kopenhagenu, a takvih pabova je mnogo, nećete zažaliti kada vam krigla piva izbije od šest do osam eura iz novčanika. Razlog tome je ogromna selekcija raznovrsnih tekućina od hmelja i ječma koje, nakon što ih probate, proizvedu eksploziju ukusa na vašem jeziku i u vašem umu.
Gledajući u tih 60 i više točilica, shvatio sam koliko sam pogriješio oko jedne, ne pretjerano bitne normalnosti - pivo ne mora biti razvodnjena alkoholna tečnost maltene sličnog ukusa, a različitog pakovanja, pivo, kao i sve drugo što je čovjek napravio, može biti umjetnost, i ono ima svoju konfekciju koje je kapitalizam zapakovao u različite ambalaže (istog ukusa) ali i svoju visoku modu, na koju sam obrtom sudbine naišao u pabu između gradske skupštine i palate pravde Kopenhagena.
Sjedeći za šankom, naravno, ni blago pijan jer bi iz naše zemlje taj sport u Danskoj mogao da praktikuje samo neki funkcioner, imao sam prilike da slušam razgovor dvije osobe koje su, blago potresene, dijelile međusobna iskustva. Govorili su prilično glasno i na engleskom, tako da je bilo nemoguće prečuti rečeno. Naime, par dana ranije, u Kopenhagenu se desio zločin.
Prilikom jedne tribine na kojoj je gostovao Lars Vilks, crtač kontroverzan po tome što nije prezao od toga da u svoje karikature uključuje i lik islamskog proroka Muhameda, jedan islamski fundamentalista je otvorio vatru, usmrtivši jednog čovjeka u publici i ranivši troje drugih. Moje “komšije” sa šanka uopšte nisu bile na toj tribini, štaviše nisu bili u tom dijelu grada. Ipak, njihov razgovor je ukazivao da su oboje u šoku, da su tog dana strahovali za svoj život, da su, načuvši pucanj histerično bježali i krili se.
Moje misli su se u tom trenutku vratile na Bar, naš mali lučki grad. U proteklih par godina, bilo je nekoliko ubistava u ulici u kojoj živim. Bio sam u blizini pucnjave koja se odvijala ispred moje kancelarije u sred bijela dana. Šta dakle ovi Danci pričaju, čega se boje? Da li su po prirodi kukavice? Tada mi se u um vratila opet priča o “normalnosti”, shvativši da sam ja taj koji je nenormalan, da je naše društvo to koje je bolesno. Naravno da treba da strahujemo ako se brutalno nasilje dešava u našem okruženju, naravno da ćemo biti uplašeni kada čujemo pucnjavu. Nema ništa “normalno” u tome da se likvidacije dešavaju u komšiluku u sred bijela dana, pa makar od njih uvijek stradale osobe ogrezle u kriminalu.
Priča o “normalnosti” me pratila mokrim ulicama Kopenhagena u tih par dana u kojima nisam vidio sunce zahvaljujući sjevernoj klimi. Šta je bilo normalno za Svena Rašljobradog, osnivača Kopenhagena? Njegov otac, Harald Plavozubi (od čijeg imena i rune koja ga je zapisivala smo dobili logo bežične veze Bluetooth) je iz političkih razloga primio hrišćanstvo i krenuo da nameće nove običaje u Danskoj.
Da li je Svenu kada je osnivao Kopenhagen bilo normalno da u odrasloj dobi Vikinzi Danske promjene svoja uvjerenja kako bi on i njegova dinastija lakše ostvarili prevlast u Sjevernom moru ili možda uopšte nije razmišljao šta običan ratnik misli, dokle god je spreman da mu donese slavu? S druge strane, da li bi bilo normalno nekad siromašnim ribarima koji su vezivali svoje barke u kanalu Nyhavn računajući da će u povratku, ako ulov bude dobar, moći da utroše dio svoje zarade na pivo i “prijateljice noći”, kada bi danas čuli da se ispred njihovih vezova nalaze restorani u kojima bi ručak mogli da plate samo ako bi uspjeli da uhvate ulov života?
Misleći o normalnosti koja se mijenja, šetajući parkom kopenhaške biblioteke, naišao sam na statuu filozofa, Sorena Kjerkegora. Obradovao sam se statui kao da se radi o stvarnom liku, jer “Danski Sokrat” i njegovo djelo za mene predstavlja najživlju i emotivno najpuniju filozofsku literaturu još od antičkog doba.
Nordijci, ljudi koje mi sa juga Evrope smatramo hladnim i proračunatim su svijetu dali vjerovatno najemotivnijeg filozofa, čovjeka čiji lik viri iza svake rečenice, koji progovara iz svake riječi za razliku od prethodnika kao što su Kant i Hegel koji su bili hladne arhitekte te su sa distance posmatrali kule svojih filozofskih sistema.
Iako filozofija predstavlja poziv koji bi u najvećoj mogućoj mjeri morao da oblikuje čovjeka koji se njome bavi, rijetki su oni koji su predstavljali otelotvorenje svoje filozofije. Neki, kao pomenuti Kant i Hegel, nisu to ni mogli, jer je nemoguće živjeti filozofiju sistema.
Neki drugi su jednostavno bili neiskreni, govorili su o stalnom političkom angažovanju, a ćutali na nacističku okupaciju kao Sartr, neki su zagovarali mizantropiju i raskid sa prizemnošću ljudske svakodnevice a nju živjeli, kao Artur Šopenhauer.
Zato je Kjerkegor i zaslužio naziv danski Sokrat, jer je rijetka pojava koja je uspjela da živi svoju filozofiju, da bude jedina prava pojava tog tipa milenijumima nakon Sokratovog suđenja i smrti. Između njega i Atinjanina nema sličnosti u samoj filozofiji, ali ima u tome što su stajali iza svake svoje riječi, što filozofija nije bila ni posao ni zanimacija, filozofija im je bila modus vivendi.
Dok je kiša padala, dosadna, hladna i sjeverna, sjetio sam se jedne njegove misli:
“Najstrašniji način da se živi je da se sebi objasni objasni čitav svijet, a da samog sebe uopšte ne upoznamo”. To me je vratilo u svaku graničnu situaciju koju sam doživio, pokušavši time da razumijem i svaku drugu osobu čiji su se savrešni svjetovi naviknute “normalnosti” rušili uplivom nečeg neočekivanog, ružnog ili lijepog što bi kao čekić razorilo kulu kojom su se okružili.
Samo Kjerkegorovo pisanje je uvijek bilo prožeto velikim čovjekoljubljem kojim je u svojim tekstovima bodrio svakog ko čita te redove da načini korak dalje, da vjerovanjem u apsurd postane onim što je on nazivao “vitezom vjere” (ne tradicionalno religijske, već recimo transcendetalne, one koja sve prevazilazi).
Apsurd je tako uveden kao pojam od centralne važnosti, koji je Kjerkegor jako često upotrebljavao. Kada mišljenje prestane, ostaje nam samo vjerovanje u apsurd, po kojem je za Boga sve moguće.
Kada čitav taj apsurd oko nas pokušamo racionalizovati, kada pokušavamo odgovoriti na pitanja o početku svijeta, o beskonačnosti, o ideji savršenstva, naš um se gubi, ne može da se izbori i pada u haos. Taj haos je upravo apsurd, po kome možda jeste sve moguće, i svi se moramo uhvatiti u koštac sa njim, kaže filozofija egzistencije. Vjerovanje u normalnost je odricanje postojanja ovog haosa, samim tim odricanje postojanja čitavog svijeta van onog što smo mi usko definisali. A definisati na kraju krajeva znači negirati, odreći sve van definicije.
Ako čovjek ne strijepi za sebe, on je samo površan, jer se zavarava da mu suština sopstvene egzistencije nije bitna. Nameće nam se čuveni citat: “Samo onaj ko u tjeskobi strijepi, mir nalazi”. Time nam Kjerkegor poručuje da svaki uspjeh zahtjeva pravu žrtvu i duboko zalaganje čitavog našeg bića, iskren rizik bez kalkulacija. Da bi unutrašnji mir našli, moramo strijepiti, da bi došli do sreće, moramo kroz trnje, da bi išta postigli, moramo preuzeti odgovornost. Čak i kad je apsurdno (a mnogi su rekli da su filozofi ljudi koji guraju napred čak i kada ne ide), mora se pokušati, jedino tako možemo uspjeti da pobjedimo svijet u svom njegovom sivilu, da pobjedimo sebe negirajući sve ono loše u nama, da time damo smisao sopstvenoj egzistenciji.
Današnje vrijeme se navodi kao vrijeme individualizma, ali ono takvo je daleko od prave egzistencije. Taj individualizam nas ne tjera da razvijamo sopstvenu posebnost, da se ujedinjujemo kroz različitost, istražujući svu dubinu ljudskog duha. On istina daje mogućnosti, ali okreće leđa od bilo kakve odgovornosti, pa nas tjera nezainteresovanosti, tjera nas na sigurne i jeftine korake, na kalkulisanje, na procjene rizika i šteta, umjesto mogućnosti i uspjeha. On nas vodi ka masovnoj potrošnji te je blijedi izgovor za život, život bez strepnje, ali i bez mira. Mir i sreću ne možemo imati bez iskrene zainteresovanosti za dubine svoje duše, koja je apsurdna i puna nelogičnosti. Umjesto da te nelogičnosti prigrlimo mi ih pokušavamo objasniti i racionalizovati i prodati za neku jeftinu robu.
Tako, čovjek ostaje samo prazan, ostavljen da krekeće u bari usamljene gomile. Pravi, zainteresovani indvidualizam koji egzistencijalizam predlaže i propovijeda, zove na borbu sa sobom, na prihvatanje svoje egzistencije i svoje individualnosti kako bi njome stigli na cilj, kao individue, ali i svi zajedno. Na ulicama Kopenhagena, uz pomoć danskog Sokrata, zaključio sam da “normalnost” treba ukinuti, jer se jedino tako svijet može iskusiti. Ni život ni Kopenhagen nisu navika, već avantura koja se iskušava idući naprijed.
Bonus video:
