Ako prolazite nekim od poznatih buvljaka u Berlinu, vrlo je vjerovatno da ćete naići na neki predmet iz doba nacionalsocijalizma. Recimo razglednicu ili šoljicu – male stvari iz svakodnevice tog mračnog njemačkog doba. Ali, šta ako se u Njemačkoj na prodaju ponude predmeti koji su pripadali nacističkim liderima? Da li je to širenje desničarske propagande ili ima tek istorijsku vrijednost?
O tome se ponovo raspravlja od ove srijede (20.11.) kada je na aukciji u blizini Minhena aukcijska kuća „Hermann Historica“ na prodaju ponudila 842 predmeta iz tog doba, među kojima i šešir Adolfa Hitlera, luksuzno izdanje njegove knjige „Majn kampf“ optočeno srebrom koje je bilo u vlasništvu Hermana Geringa, haljina Hitlerove životne saputnice Eve Braun i mač oficira zloglasnog SS-a Frica Klingenberga.
Aukciju su pratile oštre kritike. Evropska jevrejska organizacija (EJA) bila je protiv održavanja aukcije. U doba kada su učestali desničarsko nasilje i antisemitske izjave, aukcija stvara priliku za „glorifikovanje nacista“, izjavio je rabin Menahem Margolin, predsjednik EJA. „Pogrešno je pretvarati u novac te predmete okaljane krvlju, posebno u Njemačkoj“, rekao je rabin. „Shvatam da nije ilegalno kupovati i prodavati nacističke uspomene. To nije pitanje zakona, nego morala. To je pogrešno.“
Ko kupuje tako nešto?
Direktor aukcijske kuće „Hermann Historica“ Bernhard Paher pokušao je da relativizuje stvari i naglasio da su najveći kupci „muzeji, državne zbirke i privatni kolekcionari koji se veoma pažljivo odnose prema tim subjektima“. On je takođe rekao da se pokušava da se spriječi da predmeti dospiju u ruke pogrešnih osoba.
Štefan Klingen iz Centralnog instituta za istoriju umjetnosti iz Minhena djelimično opovrgava Paherove tvrdnje. U razgovoru za DW on kaže da misli da „muzeji danas nisu u stanju da plate te cijene koje se traže, posebno za tu vrstu objekata“. Klingen pretpostavlja da su kupci ljubitelji nacionalsocijalističkih uspomena: „To je naše iskustvo s tim prodajama. Jednostavno, postoji veliko interesovanje za takve objekte, u Americi, Engleskoj, u Rusiji.“ Ipak, Klingen dodaje da to nije nužno povezano s nacističkom ideologijom, već da je za mnoge zainteresovane važno da posjeduju neki trofej. Uprkos svemu, dodaje, to je ipak „pojam zla“.
Klingen i Filip Lenhard, saradnik na katedri za jevrejsku istoriju i kulturu Univerziteta Ludvig Maksimilijan u Minhenu, slažu se da su ponuđeni predmeti vrlo rijetko zanimljivi arhivama ili naučnicima. Lenhard kaže: „Radi se, koliko sam vidio, o stvarima koje su istorijski potpuno nerelevantne. To što neko daje novac za Hitlerov šešir, može se objasniti samo time da kupca privlači stvaranje bliskosti preko predmeta s najvećim zločincem u ljudskoj istoriji.“ Istovremeno, Lenhard se slaže i s Klingenovom procjenom da kupci ne moraju automatski da budu zagovornici nacionalsocijalističkog pogleda na svijet. U Njemačkoj je dozvoljeno posjedovanje i prodaja objekata iz nacističkog vremena – sve dok su sa njih nacistički simboli uklonjeni.
No, Matijas Kincel, istoričar i politikolog, smatra da bi predmeti ponuđeni na aukciji, poput odjeće ili šešira, trebalo da budu uništeni, dok bi knjige morale da nađu mjesto u stručnim bibliotekama.
Za Hitlerov šešir – 50.000 eura
Kao i mnoga druga tržišta, i ono na kojem se prodaju stvari iz doba nacionalsocijalizma poznaje problem falsifikata. Klingen smatra da je ta falsifikatorska scena „dobro organizovana“ i „vjerovatno isto toliko velika kao i trgovina originalnim predmetima“. Zato aukcijske kuće kontrolišu predmete još prije prodaje – u granicama svojih mogućnosti.
Kako je pokazala aukcija u Minhenu, ljudi su spremni da plate mnogo novaca za predmet koji žele. Hitlerov šešir prodat je za 50.000 eura, luksuzno izdanje knjige „Majn kampf“ za neočekivanih 130.000 eura (dvostruko više od početne cijene), haljina Eve Braun za 4.600 eura, Hitlerovo pismo njegovom prijatelju iz mladosti Augustu Kubiceku za 80.000 eura.
Filip Lenhard predlaže da se zarada od prodaje pokloni u dobrovoljne svrhe – recimo za suzbijanje antisemitizma u Njemačkoj.
Bonus video:
