U dosadašnjoj diskusiji oko zdravstvene njege teško oboljelih korona-pacijenata u fokusu je bio broj respiratora. Može li intenzivni tretman kod starijih osoba izazvati više štete nego koristi?
U starčkom domu Terezienau kod Bona velika većina stanovnika vjerovatno nije razmišljala o tome da li u slučaju zaraze koronavirusom želi da budu priključeni na „aparate".
Mihael Telen, upravnik doma, kaže kako je do sada samo oko polovine od 130-tak ljudi, dijelom u poodmakloj starosti, potpisalo dokument kojim su ovlastili druge osobe da u slučaju potrebe odluče o intenzivnom medicinskom tretmanu. Do sada u domu nema korone. U slučaju da se to promjeni, u neko od ljudi mora na respirator s time moraju da se slože najbiži rođaci.
„Vrlo bolna stvar"
„Intenzivni tretman je na mnogo načina vrlo bolna stvar", dodaje Tomas Tens, specijlaista za palijativnu medicinu u Vitenu. Ovih dana često gostuje na televiziji i bori se protiv, kako kaže, „etičke katastrofe", koja se po njegovom mišljenju nazire u Nemačkoj. Veći dio teško oboljelih od korone su stariji ljudi, i najčešće već imaju istoriju ozbiljnih zdravstvenih problema.
Tens smatra pogrešnim da se ti ljudi automatski priključuju na respiratore. To za njih znači dvije do tri nedjelje vrlo bolne medicinske procedure, kaže on. I ne treba zaboraviti još jednu stvar u doba korone: „U tom slučaju ne smiju viđati svoju porodicu."
On kaže da su šanse za uspijeh takve terapije - loše. Oko 90 posto starijih osoba koji prežive takvu intenzivnu terapiju, ubrzo umru ili ostanu na neki način teško hendikepirani. Studije pokazuju da starije osobe i ljudi koji su već ranije bolovali od neke ozbiljnije bolesti odbacuju takav tretman, kaže Tens: „91 odsto ih kaže: bolje mrtav nego život s teškim hendikepom."
Većina teških bolesnika ne preživi tretman
Činjenica je da veći dio teško oboljelih korona-pacijenata ne preživi, usprkos respiratoru. Njemačko društvo za pneumologiju i respirativnu medicinu citira jednu britansku studiju po kojoj se respiratorima može spasiti život samo svakog trećeg pacijenta. Tens se zato zalaže za to da se stariji i oni sa ozbiljnim oboljenjima zbrinu sredstavima palijativne medicine, kako bi mogli da umru u krugu porodice.
Upravo taj put je većina ljudi birala na kraju života ako bi oboljeli od upale pluća, kaže njemački ljekar: „Zašto bi to bilo drugačije kod Covida-19?" Osim toga, šanse za preživljavanje kod koronavirusa još su znatno slabije u odnosu na druge plućne bolesti, napominje Tens.
„Fiksacija na aparate"
I Udruženje palijativne medicine u saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna i Vestfalija izražava bojazan da se trenutno ne koriste dovoljno mogućnosti palijativne medicine kod teško oboljelih i starijih korona-pacijenata. „Uočavam u ovom trenutku jako fiksiranje na aparate", zaključuje predsjednica Udruženja Ulrike Hervald. Ona je zabrinuta da bi masovna nabavka respiratora i stresna situacija mnoge medicinare mogla navesti na automatizam.
Lukas Radbruh, direktor Klinike za palijativnu medicinu u Bonu, to vidi drugačije. „Diskusija trenutno ide u pogrešnom smjeru", uvjeren je on. Ipak priznaje da ima situacija u kojima su šanse intenzivnog tretmana tako loše da bi bilo najbolje odustati i oko pacijenata se brinuti na palijativni način. „Ali ne uočavam da stariji ljudi radije umiru nego što žele intenzivni tretman."
Sličnog je uočio i Mihael Telen kod žitelja starčkog doma. „Nemam utisak da je raspoloženja takvo da se odbacuje intenzivna medicina i respiratori." Telen se zalaže za to da odluka uvijek donosi individualno i to uzimajući u obzir volju samih pacijenata.
Palijativni stručnjaci se slažu u ocjeni da je odlučujuća stvar – uopštee znati što pacijenti žele. „Sada je najvažnije da se potpiše dokument kojim ti pacijenti ovlašćuju druge ljude da u njihovo ime mogu donijeti odluku o tretmanu, ukoliko to bude potrebno", savjetuje Tens.
Bonus video:
