Protesti bez presedana, pojava novih lidera i buđenje društva još ne znače da je režim Aleksandra Lukašenka definitivno izgubio moć, ali on ne može još dugo voditi državu u kojoj ga više niko ne uvažava i u kojoj ga se niko ne boji, kaže Jaroslav Bekiš, jedan od lidera nevladinog sektora u Bjelorusiji.
On je u intervjuu za “Vijesti” rekao da će se predaja vlasti dogoditi, ali da nije jasno kako i kada, i koliko još života Bjelorusa će to koštati. Na pitanje kako će se situacija odvijati s obzirom na to da Lukašenko odbija da ode, Bekiš kaže da to, diplomatski rečeno, zavisi od mnogo faktora - stava elite, pritiska naroda, postupaka Evropske unije i Rusije - ali da sada zapravo niko ne zna šta će se dešavati. Svakoga dana se dešava nešto novo, što je bilo nemoguće predskazati.
“Bjelorusija ima jedan od najvećih bezbjednosnih aparata po broju bezbjednjaka po glavi stanovnika, i oni su zasada vrlo konsolidovani. Osim toga, u pomoć Lukašenku stigla je i Rusija: već se zna da su ruski novinari počeli da rade na bjeloruskoj nacionalnoj televiziji umjesto lokalnih zaposlenih koji su napustili posao zbog neslaganja sa onim što se dešava u Bjelorusiji. Ipak, s punom uvjerenošću mogu da kažem da Lukašenko ima oskudnu društvenu podršku, i da su se ljudi u Bjelorusiji odjednom osjetili kao nacija. Takve međusobne podrške i međusobnog razumijevanja nije bilo nikad. Građansko društvo se samospoznalo, i to se ne može tako jednostavno isključiti ili prekinuti. Veoma mi je teško da zamislim kako bi mogao da bude izlaz za Lukašenka iz ove situacije: ne može još dugo voditi državu u kojoj ga više niko ne uvažava i u kojoj ga se niko ne boji”, kaže Bekiš, jedan od osnivača Zelene mreže - grupacije bjeloruskih nevladinih organizacija koje se bave zaštitom životne sredine.
Zašto je bilo potrebno četvrt vijeka da narod Bjelorusije ustane protiv diktature?
“Početkom devedesetih, Lukašenko je zaista imao kvalitete koji su potrebni društvu: bio je mlad, energičan, nije bio povezan sa sovjetskim partijskim establišmentom, pozicionirao se kao borac protiv korupcije i sviđao se mnogima u bjeloruskom društvu.
Međutim, samo dvije godine nakon njegovog izbora na prvim i posljednjim demokratskim izborima u istoriji nezavisne Bjelorusije, Lukašenko 1996. organizuje referendum o ustavnim promjenama, kojim bukvalno sprovodi državni udar. Tokom narednih nekoliko godina, kidnapovani su i ubijani političari koji su predstavljali realnu opasnost za Lukašenkovu vlast. Nakon toga je organizovan i drugi referendum, koji je ukinuo ograničenje broja predsjedničkih mandata u Bjelorusiji. Na taj način je Lukašenko sebi omogućio da bude predsjednik do kraja života.
Lukašenko je uspostavio tijesne veze s Moskvom i obezbijedio stabilnu ekonomsku podršku Rusije - što mu je omogućilo da stvori jednu vrstu društvenog ugovora koji je zadovoljavao potrebe velike većine građana dugi niz godina. Bjelorusi su zamijenili neučestvovanje u političkom životu države za iluziju ekonomske dobrobiti i bezbjednosti. S vremena na vrijeme, Lukašenko je imitirao izborne kampanje, javljali su se protesti, ali oni nikad nisu bili masovni kao ovi sada. Uz to, opozicioni političari, partije i pokreti, bili su meta represije i na kraju dovoljno urušeni i diskreditovani da izgube podršku u društvu. Prema rezultatima mnogih socioloških istraživanja, Bjelorusi nisu vjerovali gotovo nikome osim svojoj porodici i najbližim prijateljima - ni državi, ni partijama, ni nevladinim organizacijama.
Međutim, bjelorusko društvo se za 26 godina izmijenilo, stasali su novi ljudi sa novim vrijednostima, koji ne osjećaju nostalgiju za sovjetskom prošlošću i koji su više usmjereni na globalno tržište. Preka istraživanjima, upravo je u Bjelorusiji trenutno najveća podrška iskazana prema tržišnoj ekonomiji: za razliku od susjednih Rusije i Ukrajine, u našoj državi postoji samo jedan oligarh - Lukašenko, mi nismo imali iskustvo nepravedne privatizacije. Uspješno poslovanje u Bjelorusiji je rezultat dugogodišnjeg rada ljudi i zbog toga javno mnjenje ima blagonaklon odnos prema preduzetničkim inicijativama. Bjelorusija je postala tehnološki centar, ne samo regionalno, nego i globalno - u državi su se pojavile IT kompanije sa obrtom od više od milijardu dolara, pojavila se tražnja za globalizacijom, uspjehom i efikasnim upravljanjem. U isto vrijeme, u državi za ovih 26 godina se nisu desile neophodne ekonomske reforme, imamo ogromi i neefikasni subvencionisani sektor privrede koji živi isključivo od budžetskih dotacija. Međunarodne finansijske institucije su vremenom shvatile da se obećanja reformi u razmjenu za velike kredite, hronično ne ispunjavaju, a stanje institucija javne uprave je i dalje bilo obeshrabrujuće. U 2020. smo ušli sa već prilično oronulom ekonomijom, sa sumornim izgledima. A onda se desio još i koronavirus.
Upravo su neadekvatna reakcija Lukašenka na virus, negiranje opasnosti, prikrivanje realne statistike i nepoštovanje žrtava (Lukašenko je više puta rekao da su oni bukvalno sami krivi za svoju smrt) postali okidač za nezadovoljstvo naroda. Vlasti nisu pružile praktično nikakvu podršku biznisu - Lukašenko nije odobrio 80% paketa mjera koje je predložila vlada. Ljudi su morali sami da rješavaju svoje probleme - formiran je veliki volonterski pokret, koji je snabdijevao bolnice neophodnim sredstvima zaštite i opremom, sve to bez pomoći države. Sveprisutna laž i neuvažavanje osnovnih potreba - bezbjednosti i zdravlja - postali su toliko očigledni, da su ljudi konačno postavili logično pitanje - šta će nam ovakva vlast.
Početkom izborne kampanje u maju 2020. u društvu je postojao veliki stepen nezadovoljstva, i desilo se to što se nije dešavalo ranije - na scenu su stupili novi lideri, u kojima su Bjelorusi vidjeli šansu za promjenama: bankar sa 20-godišnjim iskustvom, i poznati mecena, Viktor Babariko; osnivač parka visokih tehnologija Valerij Cepkalo i bloger, koji je snimao klipove realnog života u Bjelorusiji, Sergej Tihanovski.
Zamor od Lukašenka i njegovih stalnih laži, koronavirus i ekonomska kriza, realna alternativa na izborima - svi ti faktori su se nasložili jedan na drugi i stvorili “savršenu oluju” za režim”.
Koje metode je režim koristio da primora Svetlanu Tihanovskaju da pobjegne iz zemlje?
“Na ovo pitanje mogu odgovoriti samo ljudi koji su bili sa Svetlanom Tihanovskajom u kabinetu šefice Centralne izborne komisije Lidije Jermošine. Ipak, imajući u vidu zločine protiv čovječnosti, koji su se masovno i nekažnjeno počinjeni posljednjih dana, može se pretpostaviti da su metode bile žestoke. Na Svetlanu su gotovo sigurno uticali putem prijetnji njenom suprugu Sergeju Tihanovskom, kojeg aktuelna vlasti i dalje drži kao taoca. Treba imati na umu da su po nalogu Aleksandra Lukašenka, njegovi politički protivnici već nestajali (ubijani), i, iako ovo nisu više devedesete, situacija je za njega kritična i on se možda opet lati starih metoda”.
Kremlj ne želi da prizna da je već izgubio Bjelorusiju i ne može je pustiti da krene putem Ukrajine. Kakav odgovor Moskve očekujete? Da li je ruska vojna intervencije vjerovatna?
“Vojna intervencija nema smisla za Kremlj - ona neće naići na podršku javnog mnjenja u samoj Rusiji i ekonomski je skupa. Svakako, oni uvijek mogu koristiti metode hibridnog ratovanja kroz informaciono djelovanje, i to je ono što Kremlj radi.
Ipak, ne bih rekao da je Kremlj izgubio Bjelorusiju, i da ćemo mi krenuti putem Ukrajine jer je situacija mnogo drugačija. Bjelorusija nije Ukrajina, ovo što se ovdje dešava nije stvar geopolitičkog izbora. Mi ne biramo između Zapada i Istoka, mi tražimo povratak građanskih prava i sloboda. Većina Bjelorusa (i svi alternativni kandidati koji su bili popularni) iskazali su podršku izgradnji prijateljskih i partnerskih odnosa sa svim susjedima, i na protestima nema antiruske retorike. Veoma je moguće, da će ponašanje samog Lukašenka i strmoglavi pad podrške Lukašenku olakšati Moskvi da prihvati izbor bjeloruskog naroda - to se već desilo, na primjer, u Jermeniji i Kirgistanu”.
S obzirom na to da opozicioni pokret u Bjelorusiji nije antiruski niti proevropski, nego protiv Lukašenka, da li bi Rusija rizikovala da otuđi bjeloruski narod?
“Zvanični ruski mediji zasada pokazuju obje pozicije: i podršku Lukašenku, ali i kao da ostavljaju mogućnost da zauzmu i drugu stranu. U svakom slučaju, Bjelorusi se trenutno ne opterećuju Rusijom, sve dok se ne dogodi previše očigledno i agresivno miješanje”.
Da li je moguće da Rusija odluči da olakša političku tranziciju u Bjelorusiji tako što će ubijediti Lukašenka da je odlazak u egzil najmanje loša opcija za njega?
“To bi racionalno bilo najbolje za sve, ali problem nije u Rusiji - ličnost Aleksandra Lukašenka je takva da je njemu teško da pristane na izgnanstvo i odricanje od vlasti koju ima toliko dugo. Sa druge strane, važno je napomenuti da je podrška prelaznoj vlasti samo od strane Rusije loša varijanta, koju ne treba dozvoliti. Ako otpočnu pregovori, treba obezbijediti učešće EU na visokom nivou, da nova vlast ne bi bila “u obavezi” prema Rusiji.
Tihanovskaja je pozvala pripadnike snaga bezbjednosti da promijene stranu. Očekujete li da važni djelovi policije i bezbjednosnog državnog aparata pređu na stranu opozicije?
“Moguće je. Važno je razumjeti da su snage bezbjednosti i Lukašenko sada u manjini, i da većina traži promjene. Uvjeren sam da su žestoko razbijanje protesta i mučenja u zatvorima bili naređeni da bi se i bezbjednosni sistem umiješao u krivična djela, kako bi zaštita režima za njih predstavljala zaštitu sopstvenog života. Ipak, nisu svi direktno umješani u zločine protiv čovječnosti - ništa ih ne sprečava da pređu na stranu naroda.”
Koliko je vjerovatan scenario u kojem gnjevne mase upadaju u vladine zgrade i primoravaju Lukašenka da napusti vlast?
“Mislim da je to u skorije vrijeme ne djeluje vjerovatno - to nije u prirodi Bjelorusa, naš protest je izrazito miran. Ipak, vrlo je vjerovatno da će Lukašenko sam početi sa provokacijama i inscenirati napad rulje na državna zdanja - njega psihički iscrpljuje dugo mirno suprotstavljanje, koje ne jenjava već dvije nedjelje.”
Kakvu ulogu je građansko društvo igralo u nedavnim događajima?
“Civilno društvo sada u Bjelorusiji nisu NVO, to su svi Bjelorusi. U cijeloj zemlji se pojavio nezapamćen odnos solidarnosti. Ljudi pokazuju pravo čudo u samoorganizaciji. NVO (osim onih koje se bave ljudskim pravima) odložili su svoje tematske projekte i pridružili su se zajedničkom pokretu koji traži promjene.”
Šta trenutno vidite kao ključne probleme u bjeloruskom društvu?
“Za mojih 37 godina života, sada živim prve dvije nedjelje kada u društvu nema problema. Postoji mnogo izazova i neizvjesnosti. Svakako nam predstoiji obnavljanje odnosa sa državom ili izgradnja nove države. U društvu nema nikakvog povjerenja u organe bezbjednosti. Nema povjerenja u lokalne vlasti. Mnoge porodice preživljavaju drame zbog toga što su njihovi članovi na neki način učestvovali u nedjelima režima, i ljudi sada treba da vide kako će to da prebrode. Ipak, konačno smo postali potpuna moderna nacija, i to nam niko ne može oduzeti”.
Sankcije EU simboličan gest
Da li je Zapad reagovao mlako?
“Zapad reaguje reaktivno. Dobro je što izbori nisu priznati, ali to ništa ne mijenja. Sankcije pojedincima takođe nisu posebno efikasan instrument, koji se mnogo puta primjenjivao i ničemu nije vodio: za bjeloruske zvaničnike nije poseban problem to što nemaju pristup državama EU. Tako da su sankcije simboličan gest koji je namijenjen za unutrašnju upotrebu - za evropske birače, da bi evropski političari njima pokazali da su reagovali. Čudno je djelovala objava o dodjeli 53 miliona eura, od kojih su dva miliona namijenjena nastradalima i štrajkačima, milion nezavisnim medijima, a 50 miliona za borbu sa posljedicama kovida-19, koji su bili dogovoreni mnogo prije ove situacije. Mnogi se možda neće složiti sa mnom, ali ja dijelim stav mnogih evropskih političara da EU, da bi riješila situaciju u Bjelorusiji, mora postići kompromisno rješenje sa Rusijom. U prošlosti je komesar (Štefan) File rekao da prilikom izrade politika za region Istočnog partnerstva nije dovoljno uzeo u obzir interese Rusije, što je dovelo do teških posljedica.
Ipak, htio bih da napomenem da EU sada bez sumnje može učiniti više - izjava podrške aktivnostima Svetlane Tihanovskaje i Koordinacionog savjeta za predaju vlasti, i najava mogućnosti kreiranja ekskluzivnih instrumenata ekonomske podrške novoj vladi i predsjedniku mogli bi značajno pomoći”.
Tihanovskaja uradila puno više nego što je iko očekivao
Mislite li da je Svetlana Tihanovskaja dobar izbor za nacionalnog lidera?
“Svetlana Tihanovskaja je uvijek govorila da je ona prelazna kandidatkinja (a sada je izabrana predsjednica) koja će obezbijediti tranziciju vlasti i poštene izbore. Ona igra ulogu simbola protesta za bjeloruski narod, i igra je vrlo dobro - uradila je mnogo više nego što je iko od nje očekivao, i pokazala se kao pravi vođa. Pri tome je očigledno da će demokratski izbori biti vrlo interesantni, jer će moći da učestvuju i izuzetno popularni Viktor Babariko, koji je i dalje u zatvoru, kao i sve popularniji bivši ministar kulture Pavel Latuško, i drugi ugledni ljudi, kojih u Bjelorusiji svakako ima”.
Bonus video:
